Službeni početak djelovanja Hrvatske opere
150 godina Hrvatske opere; Zajčeva opera Mislav kao početak djelovanja Hrvatske opere (3. dio)
-
Kad je Ivan pl. Zajc došao u Zagreb perjanice tadašnjeg zagrebačkog operetnog pjevačkog ansambla bili su Matilda Lesić i iznimno nadaren bariton Josip Kašman (1850-1925). Matilda Kreutzer (Kretzer, Krötzer) zu (von) Immertreu, rođena u Lavovu bila je iznimno glazbeno nadarena, što je već 1859. otkrila Karolina Norveg (1834-1903), buduća supruga Josipa Freudenreicha i pružila joj prvu priliku da nastupi na sceni. Debitirala je 1860. u Lavovu u Marti Friedricha von Flotowa, zatim je dvije sezone provela u Njemačkom kazalištu u Opavi i Zemaljskom kazalištu u Grazu. S jednom operetnom družinom u sezoni 1864./1865. pjevala je u Varaždinu u Offenbachovoj opereti Čarobne gusle i u veljači 1865. nastupila je u Zagrebu također u Offenbachovoj opereti Dieva iz Elisonza pod umjetničkim imenom Dubois. Kritičar časopisa Naše gore list napisao je u br. 10. da mlada Poljakinja „ima liep, pun, kriepak i blagozvučan glas, koji bi svakako na diku mogao biti hrvatskomu kazalištu.“ Angažirana je za operetu i udala se za glumca Vilima Lesića. Do Zajčeva dolaska nastupala je u opereti.
U opereti je nastupao i budući veliki svjetski poznat Giuseppe Kaschmann, tj Josip Kašman koji je počeo karijeru u Zagrebu 1869. upravo nastupajući u opereti. Pet je godina bio Zajčeva uzdanica i nositelj svih glavnih baritonskih uloga u tada ne baš naslovima siromašnom opernom repertoaru. Mnogo je nastupao. U Zagrebu je ostvario tridesetak opernih i operetnih uloga i imao oko 300 nastupa. Godine 1875. dezertirao je iz austrijske vojske i otišao u Italiju. A onda je počela njegova svjetska karijera. U Hrvatsku se vratio tek 1909. godine.
Valjalo je pronaći tenora. I Zajc ga je našao u Slovencu Franu Gerbiču, koji je nastupao pod imenom Franjo Grbić. Gerbič je veliku pjevačku nadarenost pokazivao još kao dječak, pa je, nakon učiteljske službe u Trnovom, godine 1865. otišao na Konzervatorij u Prag, gdje je uz pjevanje studirao glasovir i kompoziciju. Za vrijeme studija upoznao se s Augustom Šenoom, te s povjesničarom i političarom Tadijom Smičiklasom (1843-1914), tvorcem Poviesti hrvatske.
Oni su vrlo dobro shvatili da bi takav vrstan pjevač, koji je osim toga kao skladatelj i orguljaš bio svestrano glazbeno naobražen, bio prijeko potreban Zajcu u stvaranju nove stalne Hrvatske opere, i kada je godine 1868. Šenoa postao umjetničkim ravnateljem Narodnog zemaljskog kazališta, predložio je Kazališnom odboru da pozove Gerbiča, tada člana praškoga Národnog divadla. Sam ga je nagovarao da prekine pjevačku karijeru u Pragu i dođe u Zagreb. Gerbič je došao u Zagreb 1869. godine, i prvi njegov nastup bio je u Zajčevoj opereti U Meku. Do kraja sezone 1869./1870. nastupao je u opereti.
Plakati su objavili da će se „u nedjelju 2. listopada 1870. pod ravnateljstvom Ivana pl. Zajca prikazati prvi put Mislav, izvorna narodna opera u tri čina; tekst po narodnoj priči sastavio Franjo Marković; glazba od Ivana pl. Zajca, u prizore stavio redatelj g. J. Freudenreich.“ Pjevači su uz Josipa Kašmana (Mislav), Franjo Gerbič (Miloj), Slavan Ban, Saračević, Gjurkan i pjevačica Lesić Matilda (Rusana).“ Suvišno je reći da je vladalo oduševljenje ne samo Zajčevim djelom (koje je na žalost palo u zaborav da bi se tek izvedbama devedesetih godina prošloga stoljeća uočile njegove nesporne, izvorne kvalitete) nego i činjenicom da je započela radom Hrvatska opera. Mislav je te sezone izveden deset puta. Na programskom plakatiću prve izvedbe Mislava piše da je to "izvorna narodna opera u tri čina", u partituri stoji "velika izvorna Narodna glasbena Drama", a u Zajčevu popisu djela pak "romantična historična opera". Libreto je spjevao tada već ugledni književnik, a kasnije još ugledniji filozof i profesor Sveučilišta u Zagrebu Franjo pl. Marković (rođen 1845. a umro iste godine kad i Zajc, 1914.). Marković je od 1862. do 1865. studirao na bečkom sveučilištu, pa se vjerojatno tada već upoznao sa Zajcem. Prigodom proslave 300-te godišnjice bitke kod Sigeta 1866. izveden je u Beču Zajčev zbor U boj! na Markovićev tekst. Od književnih djela Markovićevih najznatnija su romantični ep Kohan i Vlasta i drama Karlo Drački. Libreto Mislava temelji se na narodnoj priči br. 48 Karela Jaromíra Erbena (1811-1870) Dobra djeca. Pretpostavljam da je riječ o zbirci Báje a povĕsti slovanske.
Prema redoslijedu nastanka to je šesta od ukupno devetnaest Zajčevih opera. Radnja opere, prve koju je Zajc skladao na hrvatski libreto, događa se u 6. stoljeću u takozvanoj Velikoj Hrvatskoj i obrađuje sukob Hrvata s Avarima. Uvertira je naknadno skladana iz glazbenoga gradiva opere. Mislav nije opera istaknutih solističkih brojeva – osim lijepe romance Rusane – no obiluje lijepim skupnim prizorima u kojima se ističu sola dubokih muških glasova. Ima u njemu melodija s narodnim prizvukom, instrumentacija je izražajna, likovi su lijepo glazbeno karakterizirani, atmosfera pojedinih prizora je zaokružena. U djelu ima provodnih motiva, što je posve u skladu s razvojem glazbene drame. Zajc se koristi i kvartetima, i to samo muških glasova, što je prilično rijetko u cjelokupnoj opernoj literaturi. U velikom arapskom prizoru postigao je orijentalni ugođaj, što mu poslije nije jednako uspjelo u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Ima elemenata koji daju naslutiti da bi skladatelj možda krenuo drugim putem da je imao više vremena posvetiti se isključivo skladanju.
Zaslugom maestra Mire Belamarića koji je dobrim dijelom sredio tu nepravedno zaboravljenu partituru, uz sudjelovanje Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije Mislav je u koncertnom obliku izveden u sklopu Večeri na Griču u Zagrebu 27. lipnja 1991. Ponovno se izveo u minimalnoj izmjeni solista 4. siječnja 1992. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Dana 2. listopada 1995. na scenu ga je postavio ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Potkraj godine 1870. Mislav je izveden u Privremenom kazalištu u Pragu kao sedmo Zajčevo djelo izvedeno u tome gradu. Naime, od 1868. do 1871. praška je publika u istome kazalištu još doživjela izvedbe Zajčevih djela Momci na brod, Lazaroni iz Napulja, Put u Meku, Otmica Sabinjanki, Mjesečnica i Boissyska vještica.
Opereta je i dalje bila na repertoaru. Dana 14. veljače 1871. izvedena je druga operna premijera – Verdijev Trovator. Na kraju sezone Zajc se zahvalio na upravi kazališta ali je zadržao ravnateljstvo Opere punih devetnaest godina i postao središnja ličnost hrvatskoga glazbenog života.
Nastavlja se...
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. listopada 2020.
