Uspješne solističke izvedbe u inače tankom i neambicioznom programu

Koncert Večer Mozarta: triptih Mozarta i Da Pontea s ulomcima iz opera Figarov pir, Don Giovanni i Così fan tutte; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 24. rujna 2020., dir. Marcello Mottadelli

• 
  
  Na koji god način osmišljen, koncert sastavljen od ulomaka iz opera uvijek narušava integritet cjelovitih djela i pridonosi fenomenu što ga je Th. W. Adorno nazvao „atomiziranim slušanjem”, no takav je tip koncerta ponekad potreban, a kod dobrog dijela publike vrlo popularan. Najviše opravdanja među takvim koncertima imaju svakako oni koji pokušavaju pratiti neku provodnu nit među odabranim ulomcima, a zatim oni koji izbjegavaju biti skupom općih mjesta operne literature. U takvom je svjetlu koncert s ulomcima iz Figarova pira (Le nozze di Figaro, 1786.), Don Giovannija (1787.) i Così fan tutte (1790.), triju Mozartovih opera za koje je libreto napisao Lorenzo Da Ponte (za Così fan tutte bez izravnoga književnog predloška), u jezgri svojega koncepta dobro osmišljen.
  
  U neku ruku ove tri opere zaista čine svojevrstan triptih ili trilogiju, a poveznice su i glazbene i dramske. Kad je riječ o glazbenima, zanimljivo je da Mozart citira Figarov pir i u Don Giovanniju (glazba arije Figara iz I. čina Non più andrai upotrijebljena je kao stolna glazba u finalu II. čina, uz citate iz još dviju onodobnih popularnih opera V. Martína y Solera te G. Sartija) i u Così fan tutte (fraza Don Basilija Così fan tutte le belle iz terceta Cosa sento iz I. čina Figarova pira parafrazirana je u završetku teme što je u uvertiri kasnije opere dijaloški izlažu drveni puhači). Dramski motivi svih triju opera, koje koketiraju s erotičkim libertinizmom, mogu se svesti na zajedničku poantu koja bi, prema Viktoru Žmegaču (Majstori europske glazbe, 2009.), mogla glasiti: „Ne igraj se s ljubavlju”.

  
  
  Početni integrativni element koncerta (ulomci iz opera Mozart–Da Ponteove trilogije, a ne bilo kojih) ostaje, nažalost, i jedini. Na stranu to što tri opere nisu predstavljene kronološkim redoslijedom, što možda i nije toliko važno (završni skup odlomaka nije iz Così fan tutte nego iz Don Giovannija, kako bi koncert mogao završiti poznatim duetom Don Giovannija i Zerline iz I. čina Là ci darem la mano); pogled na program koncerta, priložen na kraju ovoga teksta, pokazuje da su ulomci, tj. brojevi iz svih triju opera izvedeni nasumičnim redoslijedom, nijednom izvornim redoslijedom kojim se pojavljuju u cjelovitim operama, a sve prema ključu da će predstavljanje ulomaka svake opere započeti uvertirom a završiti duetom, ma gdje on unutar dotične opere bio smješten.
  
  Nije se, dakle, pokušalo načiniti svojevrsni dramski presjek (sažetak) ovih triju djela nego jednostavno izvesti najljepše ulomke (po odabiru dirigenta i ravnatelja zagrebačke Opere Marcella Mottadellija), ma kojim redom. Svaki broj (arija ili duet) iz svake opere tako postaje samostalnom estetičkom jedinicom gotovo apsolutne glazbe u kojoj je tekst libreta nebitan i lišen svakog konteksta, pa početno pozivanje na genijalnost Lorenza Da Pontea uoči koncerta nema osobitog smisla. Nezainteresiranost za pokušaj integrativnog i dramski koherentnog pristupa ogleda se i u izboru istih pjevača za različite uloge u istim operama (Grofica i Susanna u Figarovu piru, Don Giovanni i Leporello u Don Giovanniju).

  
  
  Pozivanje na genijalnost Da Ponteovu još je nejasnije ako se pogleda odabir brojeva iz ovih triju opera. U sva je tri slučaja, naime, načinjen izbor isključivo arija i dueta (određen izborom pjevača za ovaj koncert: Valentina Fijačko Kobić, sopran; Dubravka Šeparović Mušović, mezzosopran; Tomislav Mužek, tenor; Luciano Batinić, bas). Uz nezaobilazne čuvene arije, Mozart–Da Ponteov ciklus poznat je posebno i po antologijskim ansamblima, i to ne samo po duetima nego (uz finala pojedinih činova triju opera i introdukciju Don Giovannija) i po tercetima (sve tri opere), kvartetu (Don Giovanni), kvintetima (Così fan tutte) i sekstetima (sve tri opere). Così fan tutte prava je opera ansambala, u kojoj su prva četiri broja tri terceta i duet, a ukupan broj ansambala u toj operi veći je (ne računajući finala dvaju činova i zborske brojeve) od ukupnog broja arija, što je unikum u tadašnjoj opernoj literaturi.
  
  Sve se to moglo uzeti u obzir i uključiti veći broj solista iz ansambla, pri čemu bi se (uz pokoju pomoć iz zbora za neke manje uloge u Figarovu piru) mogle pokriti sve uloge iz svih triju opera, s iznimkom Cherubina u Figarovu piru. No čak ako se i nije moglo pristupiti tako širokom angažmanu kućnih snaga iz određenih razloga, iznimno je neobično da se među izabranim pjevačima nije našao i jedan bariton. Prvi bariton u kući Ljubomir Puškarić npr. na svojem repertoaru već ima i Grofa iz Figarova pira i naslovnu ulogu Don Giovannija, a u ulomcima iz Così fan tutte mogao bi tumačiti Guglielma. Sopranistica Ivana Lazar također je mogla pokriti sve tri opere, kao Susanna (Figarov pir), Zerlina (Don Giovanni) i Despina (Così fan tutte).
  
  
  
  A čak i ako smo najmanje ambiciozni i uzmemo u obzir samo četiri pjevača koji zaista jesu nastupili na koncertu i kad nam ne bi toliko smetalo da isti pjevači pjevaju različite uloge u istoj operi, začuđuje izostanak onih ansambala većih od duetâ koji se s danim kvartetom pjevača jesu mogli izvesti: kvarteta Non ti fidar, o misera iz I. čina Don Giovannija (Donna Anna: Fijačko Kobić, Donna Elvira: Šeparović Mušović, Don Ottavio: Mužek, Don Giovanni: Batinić) te terceta Soave sia il vento iz I. čina Così fan tutte (Fiordiligi: Fijačko Kobić, Dorabella: Šeparović Mušović, Don Alfonso: Batinić). U najskromnijem slučaju, mogao se izvesti barem zadnje spomenuti slavni tercet, kojega sam osobno očekivao kao dodatak pripremljenom programu, ali se to ipak nije dogodilo.

  Potencijalno formalno opravdanje kako se izbjegavao veći broj solista zbog epidemioloških preporuka ne bi bio uvjerljiv jer je dan poslije (25. rujna) pod ravnanjem Josipa Šege izvedena druga ovosezonska izvedba Rossinijeva Seviljskog brijača (naslov koji zaista opušta u ovim neobičnim vremenima!) sa svim intimnim kontaktima solista, zborskih pjevača i statista koji su i u predpandemijskom vremenu bili prisutni u toj inscenaciji. (U ulozi grofa Almavive nastupa ove sezone gostujući tenor Martin Sušnik koji se spomenutom izvedbom, kao Almaviva pokretljiva, ugodna i dobro čujna glasa pokazao kao najbolji tumač te uloge u zagrebačkoj Operi u posljednjih nekoliko obnavljanja te uspješnice u režiji Krešimira Dolenčića.)

  Pomirimo se naposljetku s tim da je izvedeno ono što je izvedeno i konstatirajmo da je Mozart uvijek dobrodošao, ma u kojoj mjeri. Premda je, nakon vrlo nesigurnog početka uvertire Figarova pira, orkestar bio uglavnom na okupu, muziciranje u njemu cijele večeri zadovoljavalo je uglavnom tek osnovnu pretpostavku da se sve izvede manje-više sigurno od početka do kraja. To nije bila razina koju je orkestar pokazao pri posljednjoj obnovi majstorova Figarova pira prije nekoliko sezona. Zvuk gudačkog korpusa nije bio dovoljno čist, upadi drvenih puhača nisu uvijek bili pravovremeni, a općenit dojam je bio da se svira nerijetko s tromom artikulacijom. Mottadelli nije u radu s orkestrom uspio dovoljno razraditi detalje Mozartovih partitura: izvedba je bila ponešto plošna, s nedovoljno izrađenim dinamikama i akcentima te dramski ponekad previše indiferentna. Unatoč određenim trenucima većega angažmana (uvertira Don Giovannija), neka mjesta, premda odsvirana, nisu bila proživljena. Tako npr. nezaboravni solo oboe koji prati Fiordiligino konačno popuštanje zavođenju Ferranda u duetu Fra gli amplessi iz II. čina Così fan tutte nije polučio potreban osjećaj neizvjesnosti i uzbuđenja.

  Efekt izvedbe orkestra sigurno je dijelom narušen i neobičnim rasporedom njegovih članova zbog epidemioloških razloga, tako da su i violine I. i II. bile sve okupljene zajedno, iako bi, zbog dijaloških zahtjeva Mozartovih partitura, bilo uputno da su dvije skupine violina smještene jedna nasuprot drugoj. Izostanak glazbala s tipkama (čembala) za recitative rezultirala je povremenim davanjem intonacije pjevačima od strane gudačâ.

  Posegnulo se i za jednim upitnim rješenjem: u spomenutom duetu Fra gli amplessi iz Così fan tutte napravljen je skok (na mjestu Taci... ahimè!) koji nema nikakvog umjetničkog opravdanja, a na koncertu koji je trajao tek nešto više od sat vremena ne može biti govora ni o praktičnim razlozima.

  
  
  Nasuprot proturječnom konceptu i izvedbi orkestra stoje, kao uspješniji element, izvedbe četiriju solista, tj. troje nacionalnih prvaka te prvakinje zagrebačke Opere. Valentina Fijačko Kobić ponovila je nedavno realiziranu ulogu Grofice iz Figarova pira donijevši s dignitetom i postojanim legatom ariju Porgi amor iz II. čina a nastupila je i kao Susanna, Fiordiligi i Zerlina. U duetu Dorabelle i Fiordiligi Prenderò quel brunettino iz II. čina Così fan tutte pokazala je primjerenu pokretljivost glasa, a u kadenci za dvije pjevačice prije reprize glavne teme silazak prema tonu a mali donijela je uvjerljivo u prsnom registru, dok je u duetu Fra gli amplessi bilo zbunjujuće, unatoč glazbeno dobroj izvedbi, što se njezina Fiordiligi često oslanjala na note, dok je Ferrando Tomislava Mužeka bio posvećen i dramskoj realizaciji uloge (taj je duet posljednji bastion Fiordiligine obrane od udvaranja prerušenog Ferranda, koji je uspijeva osvojiti; prerušeni Guglielmo Dorabellu je već ranije uspio pridobiti, na zaprepaštenje njezina ljubavnika Ferranda).
  
  Dubravka Šeparović Mušović uspješno je ponovila ulogu Marcelline iz Figarova pira u duetu sa Susannom iz I. čina te nastupila u ulozi Dorabelle. U suzvučju s Fiordiligi (pretežno u tercama) u spomenutom duetu bila je nešto manje pokretljiva od Fijačko Kobić, nastojeći oko kontrole glasa u repertoaru koji nije njezino primarno područje djelovanja. U praćenom recitativu i ariji Dorabelle Ah, scostati... Smanie implacabili iz I. čina Così fan tutte osobito je došla do izražaja njezina usredotočenost na sadržaj teksta i na dramski aspekt uloge, što je grubošću povremeno nadilazilo stilske odrednice koje povezujemo s Mozartom.

  Tomislav Mužek koji je, zajedno s Fijačko Kobić, od četiriju pjevača najviše povezan s repertoarom Mozartovih opera, jedini se ni u jednom broju nije služio notnim materijalom. Iako uz poneke oštrine i povremeno odsustvo lakoće u visokoj lagi, bio je u cjelini uvjerljiv i kao Ferrando u duetu s Fiordiligi i ariji Unʼ aura amorosa te kao Don Ottavio u ariji Il mio tesoro intanto iz II. čina Don Giovannija. U ariji Ferranda iz I. čina Così fan tutte, jednoj od izvedbom dojmljivijih točaka večeri, došlo je do izražaja njegovo uzorno vladanje legatom i uspješno doticanje i dubokoga registra, dok je u ariji Don Ottavija pokazao dobru pokretljivost glasa i uzorno fraziranje, pa je npr. duge zahtjevne lukove na cercate di asciugar te na nunzio vogl'io tornar (prije povratka glavne teme arije) donio na jednom dahu.
  
  
  
  Lucianu Batiniću odgovarala je tessitura svih uloga u ulomcima u kojima je nastupio (Figaro, Don Giovanni, Leporello). Dok je u uvodnom duetu Figarova pira (Cinque... dieci... venti...) izostala veća interpretacijska sloboda zbog oslonjenosti na notni materijal, ona je došla do izražaja u ariji Figara s kraja I. čina (Non più andrai) i, osobito, u čuvenoj katalog-ariji Leporella iz I. čina Don Giovannija (Madamina, il catalogo è questo), u kojoj Donni Elviri, koju je napustio Don Giovanni, predstavlja popis svih žena s kojima je Don Giovanni bio (samo u Španjolskoj 1003!) te izlaže njegove erotičke preferencije. Dok je u spomenutoj ariji Figara bila zamjetna određena napetost, vjerojatno i zbog brzoga tempa, Batinić je ostvario jednu od boljih izvedbi večeri upravo u toj Leporellovoj ariji. U istaknutije interpretacijske intervencije valja ubrojiti pogođeno posvjetljenje glasa u frazi uz riječi la dolcezza te quasi parlando na è la giovin principiante, dok je završnu riječ u trećem ponavljanju fraze voi sapete quel che fa [(Samo neka suknju nosi) / znate što učinit će s njom] donio s tradicionalnim pjevanjem konsonanta m.  

  
  
  Večer Mozarta u zagrebačkoj Operi, posvećena Mozart–Da Ponteovoj trilogiji, svela je četveročinski Figarov pir na odabir ulomaka iz I. čina i prvi broj II. čina a Don Giovannija na uvertiru i tri broja. Oštrouman je onaj tko bi iz tako skromnog izbora uspio pojmiti Da Ponteovu genijalnost, apostrofiranu u najavi koncerta. Takav, tanki pa prema tome i kratki program, prije bismo zamislili na kakvoj studentskoj ili đačkoj produkciji (u posljednjem slučaju vjerojatno uz klavir umjesto orkestra) ili u profesionalnoj sredini koja ne raspolaže tako velikim ansamblom kakvim raspolaže zagrebačka Opera. Ovako je izveden program koji bi se mogao nazvati Mozart za početnike i koji sigurno jest koristan za jedan dio publike, ali one koji Mozart–Da Ponteov ciklus vole i dobro poznaju ostavlja donekle zbunjenima. Triptih bez velikih ansambala, Figarov pir bez Cherubina, trobrojni Don Giovanni te Così fan tutte bez Come scoglio (arija Fiordiligi iz I. čina), da navedemo samo neke neobičnosti, ne zadovoljava čak niti kategoriju highlights, tako omiljenu u onom dijelu diskografske industrije koji atakira baš na strukturnom (cjelovitom) slušanju nesklone ili nevične konzumente. Kome takve stvari ne smetaju osobito, mogao je jednostavno uživati u Mozartovoj glazbi, iako ona nije iznesena u svojoj punini.

  Program: Wolfgang Amadeus Mozart (1756–1791), opere s libretima Lorenza Da Pontea (1749–1838) 
  
  Figarov pir (Le nozze di Figaro), KV 492 (1786.)
  Uvertira
  Duet Figara i Susanne iz I. čina: Cinque... dieci... venti... [br. 1]
  Arija (cavatina) Grofice iz II. čina: Porgi amor [br. 11]
  Arija Figara iz I. čina: Non più andrai [br. 10]
  Duet Marcelline i Susanne iz I. čina: Via resti servita [br. 5]

  Così fan tutte [doslovan prijevod: Tako čine sve], KV 588 (1790.)
  Uvertira
  Duet Fiordiligi i Ferranda iz II. čina: Fra gli amplessi [br. 29]
  Recitativ i arija Dorabelle iz I. čina: Ah, scostati... Smanie implacabili [br. 11]
  Arija Ferranda iz I. čina: Unʼ aura amorosa [br. 17]
  Duet Dorabelle i Fiordiligi iz II. čina: Prenderò quel brunettino [br. 20] 

  Don Giovanni, KV 527 (1787.)
  Uvertira [s koncertnim završetkom]
  Arija Leporella iz I. čina: Madamina, il catalogo è questo [br. 4]
  Arija Don Ottavija iz II. čina: Il mio tesoro intanto [br. 21]
  Duet Don Giovannija i Zerline iz I. čina: Là ci darem la mano [br. 7]

  Valentina Fijačko Kobić, sopran (Figarov pir: Grofica, Susanna; Don Giovanni: Zerlina; Così fan tutte: Fiordiligi)
  
  Dubravka Šeparović Mušović, mezzosopran (Figarov pir: Marcellina; Così fan tutte: Dorabella)
  
  Tomislav Mužek, tenor (Don Giovanni: Don Ottavio; Così fan tutte: Ferrando)
  
  Luciano Batinić, bas (Figarov pir: Figaro; Don Giovanni: Don Giovanni, Leporello)

  Orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  Dirigent: Marcello Mottadelli
  
  

  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 30. rujna 2020.

Piše:

Karlo
Radečić