Zajc kao pokretačka sila hrvatske opere
150 godina hrvatske opere; Ivan pl. Zajc i počeci njegova djelovanja (2. dio)
-
Ivan Dragutin Stjepan pl. Zajc rođen je u Rijeci 3. kolovoza 1832. godine. Otac Ivan Nepomuk, podrijetlom Čeh Johann Zajitz, bio je vojni kapelnik 45. pješačke pukovnije. U Rijeku je došao iz Bratislave, i osim vrlo kratkog boravka u Zadru u njoj je ostao do smrti. Prvu solidnu glazbenu naobrazbu Zajc je stekao od oca. U kući se mnogo muziciralo i ubrzo je uočena dječakova prirođena glazbena nadarenost. Učio je violinu i glasovir. S dvanaest godina skladao je prve skladbe: Uvertiru u E-duru za glasovir i Concerto za violinu i glasovir. S trinaest je nastupio kao violinist na priredbi u riječkom kazalištu, s četrnaest je pokušao skladati prvu operu koju nije dovršio, sa šesnaest prvi kvartet i prvu skladbu za orkestar. Ali kad je završio srednju školu i želio steći višu glazbenu naobrazbu, naišao je na očev otpor. Otac je u njemu vidio budućeg odvjetnika. Ipak, na nagovor Zajčevih gimnazijskih profesora, popustio je i dopustio mu odlazak u Milano.
S partiturom svoje nedovršene opere Zajc se 1850. upisao na Konzervatorij, koji je 1807. utemeljio tadašnji talijanski potkralj Eugène de Beauharnais (1781-1824), sin Napoleonove prve žene Josephine. Kao učenik istaknutih talijanskih skladatelja i pedagoga Stefana Ronchetti-Montevitija (1814-1882), Laura Rossija (1810-1885) i Alberta Mazzucata (1813-1877), vrlo ozbiljno prionuo je studiju. O tome govore različita priznanja, nagrade i izvedbe njegovih djela. Diplomirao je nakon uspješne izvedbe opere La Tirolese (Tirolka) 4. svibnja 1855. na sceni Konzervatorija. Za nju je na diplomskom ispitu dobio prvu nagradu. Godine 1854. umrli su mu otac i mati.
Izrazito talentiran, nepresušne invencije i s velikim znanjem koje je stekao na uglednom zavodu, Zajc je dobio ponudu da postane dirigent u glasovitoj Scali. No vratio se u Rijeku i nakon očeve smrti preuzeo mjesto dirigenta i koncertnog majstora gradskoga kazališnog orkestra, a nakon toga dobio je i mjesto nastavnika za gudačke instrumente u filharmonijskom institutu.
U Rijeci je 3. listopada 1805. otvoreno novo gradsko kazalište koje je dao sagraditi ugledni bogati riječki trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Andrea Ludovico Adamich, 1766 ili 1767-1828). Novo kazalište moglo je primiti 1600 gledatelja, a opere su se u njemu izvodile vrlo brzo, tri-četiri godine nakon praizvedbe. Godine 1845. riječka gradska općina otkupila je kazališnu zgradu od obitelji Adamić i ostalih suvlasnika te joj nadjenula ime Teatro Civico di Fiume. Zajc je znatno pridonio snažnom bujanju riječkih glazbenih zbivanja. U sljedećih šest vrlo plodnih godina radio je u glazbenoj školi i u Teatru civicu, te u Zbornoj crkvi, dirigirao, skladao, svirao i odgajao mlade glazbenike. U kazalištu je dirigirao djelima slavnih autora Verdija, Donizettija kao i nekim danas zaboravljenim operama.
Godine 1856. na koncertu u kazalištu izvedeni su odlomci iz njegove opere Romilda, 1858. skladao je opere Adelia i Mesinska nevjesta. Godine 1860., 14. travnja, praizvedena mu je s velikim uspjehom opera Amelia, ossia il bandito (Amelija ili razbojnik) prema Schillerovim Razbojnicima za koju je sam napisao libreto. Skladao ju je dvije godine ranije, kao 26-godišnjak. Bila je to prva opera domaćega, riječkog skladatelja, veliki događaj za grad i veliki Zajčev uspjeh. Tisuću šesto gledatelja oduševljeno je ispratilo skladatelja. Zajc je Ameliju u hrvatskom prijevodu predstavio 1872. zagrebačkoj publici. Opera je zatim pala u zaborav i tek se 1996. u koncertnom obliku vratila u riječki teatar zahvaljujući zauzimanju dirigenta Zorana Juranića, velikog poznavatelja Zajčeva opusa. Tri godine poslije, 12. studenoga 1999. opera je postavljena na scenu.
Zajc je u Rijeci proveo sedam godina. Mnogo je skladao pokazujući već tada brzinu i lakoću stvaranja koja ga nikad nije napustila. Potkraj njegova riječkog djelovanja, izveden je vaudeville I funerali del Carnevale (Sprovod karnevala), za koji je skladao scensku glazbu. Među mnogim djelima nastalima u Rijeci, od opusa 80. do 152. više ih je posvetio upravo svome gradu i sugrađanima Ipak, ambicije i umjetnički probitak tjerale su ga drugamo. Rijeka mu više nije bila dovoljna, 15. travnja 1862. poslao je Magistratu dopis da je odlučio krenuti drugamo, 22. rujna održao je u kazalištu oproštajnu akademiju, a u listopadu odselio se s obitelji u Beč, grad bogata glazbenog života, s pet kazališta i vrlo omiljenom i cijenjenom operetom. Bio je prisiljen najprije se u njoj okušati, iako je želio biti operni skladatelj.Bečom su tada vladale melodije Johanna Straussa i Splićanina Franza von Suppéa a pojavljuje se i Carl Millöcker (1842-1899). Suppè ga je podržavao i Zajc se ubrzo afirmirao pa su njegova djela vedroga glazbenog kazališta, Momci na brod, Fitzli-Putzli, Lazaroni iz Napulja i druga, a posebice Boissyjska vještica, stekla veliku popularnost.
Prva izvedba operete Momci na brod (Mannschaft am Bord) u Carl-theateru, otvorenome 1847., 15. prosinca 1863. svojim je golemim uspjehom odredila Zajčevu stvaralačku putanju i od njega učinila omiljenog operetnog majstora koji je dijelio slavu sa spomenutim skladateljima. Die Hexe von Boissy, vjerojatno najbolje Zajčevo djelo iz bečkog razdoblja, praizvedena je 24. travnja 1866. također u Carl-theateru. Glavnu žensku ulogu tumačila je austrijska sopranistica Amalie Materna, koju je Zajc otkrio kao operetnu subretu u Grazu. Ona će kasnije postati glasovita wagnerijanka koju je Richard Wagner odabrao za Brünnhildu u Prstenu Nibelunga na prvim Bayreuthskim svečanim igrama 1876. i povjerio joj Kundry na praizvedbi Parsifala 1882. godine. Boissysku vješticu Zajc je predstavio u Zagrebu 1870. i ona se do 1915. izvela 59 puta.
U Beču se Zajc povezao s hrvatskim krugovima – studentima Ivanom Dežmanom, Franjom Markovićem (1845-1914) i Augustom Šenoom (1838-1881). Počeo je pisati skladbe na hrvatske tekstove – 1866. nastao je zbor U boj, u boj! koji je kasnije uvrstio u finale opere Nikola Šubić Zrinjski. Sve je više osjećao pripadnost hrvatskoj sredini. Narodni zemaljski glasbeni zavod izabrao ga je 1867. za počasnog člana. Stupivši u Beču u krug Hrvata oko Hrvatskog akademskog društva Velebit, Zajc se našao u dvojbi, nastaviti graditi svjetsku slavu kao skladatelj opereta i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti tešku i odgovornu dužnost prema svojoj domovini. Na nagovor tada najistaknutije osobe u hrvatskome političkom i kulturnom životu, đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i na poticaj pjesnika Petra Preradovića, Ivana Trnskog i Augusta Šenoe odlučio se za ovo drugo. Godine 1869. imenovan je ravnateljem novoutemeljene Opere i ravnateljem glazbene učione Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda. Na prvoj je dužnosti djelovao do 1889. kada je Opera zbog ograničenih financijskih prilika prestala na neko vrijeme djelovati, dok je na školi bio sve do 1908. godine.
Ivan pl. Zajc stigao je u Zagreb 1. veljače 1870. Nakon devet mjeseci, 2. listopada, praizvedbom njegove romantično-povijesne opere ili, kako ju je sam označio, „izvorne narodne opere“ u tri čina Mislav počelo je djelovanje Hrvatske opere. Naslovnu ulogu povjerio je 20-godišnjem Josipu Kašmanu koji će poslije postati jedan od najvećih svjetskih baritona. Druga dva stupa Zajčeva ansambla bili su mezzosopranistica iznimne nadarenosti i lijepoga glasa Matilda Lesić i na praškome Konzervatoriju školovan tenor Fran Gerbič. Opera se izvela 19 puta.
Nastavlja se...
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. rujna 2020.
