Počeci zagrebačkog opernog života
150 godina hrvatske opere; Glazbene prilike u Hrvatskoj do 1870. (1. dio)
-
Zagrebački operni život počeo je potkraj 18. stoljeća. Na dvorovima bogatih i uglednih plemića priređivale su se glazbene priredbe. Sačuvan je plakat izvedbe u palači grofa Antuna Pejačevića (1749-1802) u Demetrovoj ulici na Gornjem gradu, koju je nakon njegove smrti kupio kraljevski komornik i veliki župan zagrebački, grofa Antun Amadé de Várkonyi (1757-1835) i od tada se govori o Amadéovom kazalištu. Ono je otvorilo vrata brojnim njemačkim kazališnim poduzetnicima koji su prikazivali zagrebačkoj publici raznovrsnu europsku dramsku, opernu i baletnu produkciju. Izvodile su se opere Mozarta, Cherubinija, Rossinija, Bellinija, Aubera, Boieldieua, Herolda, Donizettija, naravno, na njemačkom jeziku. Nakon družina došle su njemačke sezone i talijanske stagione.
Godine 1827. osnovan je Hrvatski glazbeni zavod – Societas filharmonica zagrabiensis. što je znatno pridonijelo razvitku glazbenog života. Prvi koncert, na kojem je nastupio Društveni orkestar koji su činili članovi Društva, priređen je 18. travnja 1827. u dvorani tadašnje Kraljevske akademije, danas Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu. Taj se datum smatra početkom rada Društva i obilježava se kao Dan Hrvatskoga glazbenog zavoda. Današnja zgrada HGZ-a u Gundulićevoj ulici, teško oštećena u potresu 2020., dovršena je za 1876. Potkraj 1834. zagrebački trgovac Kristofor Stanković (1793-1867) dobitkom na bečkoj lutriji od 30 tisuća dukata dao je sagraditi kazalište na Markovu trgu i prilike su se počele mijenjati. Pojavio se Vatroslav Lisinski (1819-1854) sa svojim budnicama. Domoljubni zanos postajao je sve jači i 28. ožujka 1846. izvedena je prva hrvatska opera Ljubav i zloba.
Bilo je to deset godina poslije nastanka prve slavenske nacionalne opere, Ivana Susanjina (Život za cara) Mihaila Glinke i dvadeset prije Prodane nevjeste Bedřicha Smetane.. Hrvatski ilirci slavili su pobjedu i 23. listopada 1847. Hrvatski sabor jednoglasno je proglasio hrvatski jezik diplomatskim ili službenim u svim javnim poslovima.No nakon revolucije 1848. politička situacija u Hrvatskoj znatno se pogoršala. Političke su se prilike promijenile, domoljubni zanos splasnuo i hrvatskoj riječi u operi nije bilo više mjesta. I dalje su dolazile talijanske i njemačke družine pa i trebalo je proći mnogo borbe s njemačkim sezonama i talijanskim stagionama pa da 24. studenoga 1860. s hrvatske pozornice glumac Vilim Lesić (1841-1889) objavi da će se „od sada na njoj govoriti samo hrvatski“. Nije to išlo ni lako ni jednostavno. Ipak, u zraku se osjećalo da treba pristupiti ustroju hrvatske opere.
Nova hrvatska uprava kazališta i neumorni kazališni pregalac Josip Freudenreich koji je 1863. postao upravnik, shvatili su da put do opere treba početi operetom, i u studenome 1863. prvi put je na hrvatskom jeziku izvedena opereta Svadba kod svjetiljaka Jacquesa Offenbacha.
Najpogodnija osoba kojoj se mogla povjeriti zadaća da ustroji Operu bio je Ivan pl. Zajc. Dobro školovan na milanskom Konzervatoriju, s velikim iskustvom koje je stekao djelujući u riječkom Teatru civicu kao dirigent i organizator riječkoga glazbenog života, a i kao skladatelj opere Amelia, ovjenčan slavom koju je stekao u Beču kao operetni skladatelj, Zajc je već 1867. u Zagrebu predstavio svoju operetu Momci na brod.
Njegove su se operete nizale, i bilo je nekako samo po sebi razumljivo da se njemu povjeri osnutak Hrvatske opere. Valjalo ga je samo nagovoriti da dođe u Zagreb. I 38. godišnji Zajc popustio je nagovaranjima biskupa Josipa Jurja Strossmayera i pjesnika Petra Preradovića i prihvatio se te teške i odgovorne zadaće. U rujnu 1870. vlada ga je imenovala privremenim ravnateljem kazališta a svestranog i neumornog književno-kazališnog stvaraoca Augusta Šenou dramaturgom. Sabor je kazalištu doznačio potporu od 24 tisuće forinti za osnivanje Opere.
Nastavlja se...
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 23. rujna 2020.
