Pomirba pred nebeskom vizijom Jeruzalema

66. Splitsko ljeto, HNK Split: Giuseppe Verdi, Lombardijci, dir. Ivo Lipanović, red. Robert Bošković

• 
  
  Među najbolje izvedbe na Peristilu tijekom nekoliko posljednjih godina svrstala se premijera Lombardijaca na otvorenju 66. Splitskog ljeta. Planirana za izvedbu u ožujku ove godine, tijekom sezone, premijera je ipak uslijed korona-krize prebačena za novu priliku i to, čini se, prikladniju. Jer radi se o monumentalnoj operi, punoj velikih scena zborova i ansambala, za koju se ambijent Peristila, slično kao i za amblematski naslov festivala - operu Nabucco, čini izrazito prikladnim.
  
  Opera Lombardijci – godinu dana mlađa sestra Nabucca, građena je prema istim nacrtima kao Nabucco, koji je mladom Verdiju donio ogroman uspjeh, pretvorivši ga ne samo u najuspješnijeg talijanskog opernog skladatelja svog vremena nego i u živući simbol talijanskog pokreta za ujedinjenje četrdesetih godina 19. stoljeća. Premda svojedobno jako uspješni, posebno u Italiji, u budućnosti će Lombardijci ipak zaostati za Nabuccom. Ipak, slično kao i Nabucco, odabir ovog naslova pruža odlične mogućnosti ako se žele pokazati izvođački kapaciteti, posebno zbora, kao i solističkih glasova basa i soprana, u ulogama Pagana i Giselde. Splitski bas Ivica Čikeš, kao i stalna gošća splitskog HNK - talijanska sopranistica Daniela Schillaci, te Zbor HNK Split, spremno su odgovorili tim zahtjevima. Vjerujemo da je upravo to bio razlog postavljanju ove Verdijeve opere, koja se rijetko može naći i na repertoaru većih festivala i opernih kuća.
  
  
  
  Lombardijci su u svakom pogledu pravi festivalski naslov, a osim toga, splitska premijera je uslijed otkazivanja brojnih festivala dobila i dimenziju krajnje ekskluzivnosti, kao jedna od rijetkih opernih premijera u svijetu ovoga ljeta i svakako hvalevrijedan, premda možda rizičan pothvat organizatora i cijelog ansambla.

  Splitska Opera ovom je premijerom potvrdila i verdijanski identitet, koji ide i izvan okvira onih najpoznatijih Verdijevih opera. Upravo u Splitu Lombardijci su izvedeni prvi put u Hrvatskoj. Bilo je to 1994. godine, kada je izvedbom dirigirao Ivo Lipanović, a režiju je osmislio Petar Selem. Ivo Lipanović i ovaj put bio je na čelu izvedbe, a predstavu je postavio redatelj Robert Bošković. Zajedničko dinamično i pitko čitanje i glazbe i akcije jasno nam je predočilo priču ispunjenu stalnim izmjenama križarskih i muslimanskih prizora, u zapletu smještenom tijekom Prve križarske vojne u 11. stoljeću, na čijoj se pozadini zbiva dvostruka drama – obiteljska zavada između dvojice braće, Pagana i Arvina, zaljubljenih u istu ženu – Viclindu, kao i ljubavna priča između mlade kršćanke Giselde, Arvinove i Viclindine kćeri, i muslimana Orontea (sina antiohijskog tiranina Acciana i Sofie, prikrivene kršćanke) koji se na samrti i sam preobrati na kršćanstvo.

  
  
  Bošković je priču prepričao jasnim odnosima među likovima i odmjerenim sudjelovanjem zbora, koji je odlično pratio tempa glazbe, uvodeći zanimljivu završnu misao opere u kojoj umjesto originalnog završetka – a to je pobjeda križara i potpuni poraz muslimana, Bošković režira poraz odnosno smrt svih zaraćenih strana, da bi u završnoj apoteozi - zboru Te lodiamo, sveti Jeruzalem u svjetlu ugledali svi protagonisti opere, koji se dižu iz smrti i mire među sobom, pronalazeći se pred nebeskom vizijom Jeruzalema.
  
  Potka radnje i motivacije likova izražena je u suradnji s koreografom Igorom Kirovim. Već je to ustaljeni običaj u splitskoj operi, u nekoliko prošlih opernih premijera, da se u operu uvodi balet, tamo gdje nije upisan. Ne znamo zašto je to tako, jer ne postoji vice versa, da se primjerice u balet uvodi opera. Unatoč slobodama koje mogu funkcionirati pri postavljanju opere, ne vjerujemo da balet treba biti baš u svakoj operi, osim ako ga sam skladatelj nije upisao, jer odvlači pozornost s onoga što je u operi bitno – a to je, uz glazbu orkestra, dramsku radnju, scenografiju, kostime i sve ostale komponente opere, kao najvažnije i prvo među jednakima – pjevanje, glas i ljepota pjevačke izvedbe. Tako da je odvlačenje pažnje baletom, s pjevača u trenutku zahtjevne arije ili cabalette, u najmanju ruku neukusno. Balet u ovoj predstavi nije bio naročito nametljiv, ali ipak mu nije bilo mjesto baš u svakom trenutku u kojem je uveden. Uostalom, Verdi je upravo Lombardijce preradio za Pariz i prema konvencijama pariške Opere uveo balet, pa ako se u splitskoj operi želi dati posebno mjesto baletu, onda je trebalo postaviti francusku verziju opere.

  
  
  S ambijentom Peristila su se odlično nadopunili bogati i dobro kontrastirani kostimi kostimografa Mladena Radovnikovića, koji su bogatim dekorom i bojama ne samo pridonijeli raskošnoj slici Peristila, nego su i naznačili jasnije razlikovanje grupa i pojedinaca na sceni. Scenografiju s minimumom intervencija potpisuje Ivan Lušičić, koji je osmislio i niz diskretnih video-projekcija, među kojima su najljepše scena harema, koja oslikava Peristil istočnjačkim arabeskama, ali i projekcija lubanje koja se nadvija nad umirućim protagonistima opere prije završne apoteoze i pozdrava Jeruzalemu.

  
  
  Dobro uvježban i dinamičan protok akcije na sceni uklopio se s vrlo pitkom i ujednačenom glazbenom izvedbom koja je počivala na orkestru, koji je pružao stabilnu, dobro uvježbanu, dinamičnu podlogu pjevačima. Opera Lombardijci ima u Verdijevu opusu jedinstven violinski solo u trećem činu, u kojemu se sjajno istaknuo koncertni majstor Orkestra HNK Split Valter Lovričević. U nizu velikih zborova, od kojih su najljepši u drugom dijelu opere – kulminirajući zborom O Signore, dal tetto natio, koji je pandan zbora Va, pensiero u Nabuccu – Verdi je pokazao snagu svoje glazbene misli.
  
  Zbor HNK Split, koji je uvježbao Frane Kuss, u najvećoj je mjeri odgovorio interpretativnim zahtjevima, pokazujući veliki glasovni potencijal, masu zvuka, kao i lakoću u odgovoru Verdijevim poletnim i zanosnim melodijama i ritmovima, ostavljajući nam ipak u nekim trenucima želju za još delikatnijim piano dinamikama i rafiniranijim tonom. Solističke izvedbe bile su ujednačene kvalitetom: i scenski i pjevački jako je uspjela Giselda Daniele Schillaci, čija je izvedba rasla od finom manirom otpjevana prva dva čina, do dojmljivih koloratura u drugom dijelu opere, uspijevajući iznijeti ovu izrazito zahtjevnu ulogu u jednom velikom napetom luku kojim dominira čvrstina i fokusiranost glasa u brzim cabalettama.
  
  
  
  Druga centralna figura opere, ona Giseldinog strica Pagana, koji se od ubojice pretvara u posvećenog pustinjaka, jedna je od onih Verdijevih uloga u kojima je sve u ljepoti glasa i fraze – i ovaj put nepogrešivo je ulogu otpjevao bas Ivica Čikeš, koji je pokazao raspon glasa i bogatstvo izraza i fraze, kao i iznimnu sceničnost. Pokazujući gotovo baritonalnu agresivnost u prvom dijelu opere, najljepše je njegov glas zazvučao u mirnim, pijevnim linijama u drugom dijelu opere, koja prikazuje duhovnost lika na tragu Zaccharije, jedne od Čikešovih najuspješnijih uloga.
  
  Bože Jurić Pešić bio je vokalno snažan i scenski upečatljiv Arvino, a glavni junački tenor opere, Oronte, našao je izvrsnog tumača u brazilskome gostu, tenoru Maxu Joti, koji je pokazao idealnu kombinaciju mekoće i žustrine i prikazao i scenski i vokalno dojmljiv lik. U manjim ulogama Viclinde i Sofije odlične su bile splitske solistice Antonija Teksera i Brankica Pleština Stanić, kao i likovi Pirra, Poglavara Milana i Acciana u izvedbi Mate Akrapa, Vinka Maroevića i Joška Tranfića. Ivo Lipanović još je jednom kroz Verdijevu partituru vodio prirodno, s razumijevanjem, s idealnim zanosom i žustrinom, znajući mu pridati onu dozu energije koju je potrebno uliti u frazu da bi oživjela, da bi dobila pokret i posebnu, gotovo plesnu kvalitetu koju sadrže rane Verdijeve opere. Katkad su se tempa koja je birao učinila brzima, ali pokretanje akcije i zapleta i oživljavanje Verdijevih likova ih opravdava.

  
  
  Jako uspjela festivalska premijera, koja je na ovim ljetnim izvedbama imala ograničen broj posjetitelja, bit će prenesena i u kazališnu zgradu najesen, tako da će predstavu uživo imati prilike vidjeti i veći broj publike. Izbor naslova pohvalan je ne samo za festivalsku predstavu, nego i za sezonski repertoar, jer se radi o operi koju splitska Opera s lakoćom postavlja, pokazujući kvalitete svojih solista i ansambala, a ujedno predstavljajući publici jednog manje poznatog, ali punokrvnog ranog Verdija.    

  Produkcija: HNK Split i Splitsko ljeto
  Premijera: 14. srpnja 2020., 66. Splitsko ljeto

  Dirigent: Ivo Lipanović
  Redatelj: Robert Bošković
  Scenograf i projekcije: Ivan Lušičić
  Kostimograf: Mladen Radovniković
  Koreograf i scenski pokret: Igor Kirov
  Zborovođa: Frane Kuss
  Oblikovatelji svjetla: Srđan Barbarić i Ivan Lušičić
  Koreograf za borbe i mačevanje: Alen Čelić
  Suradnik dirigenta: Jure Bučević 
  Suradnica redatelja, glumačka pedagoginja: Bruna Bebić
  Asistentica scenografa:  Nikolina Kuzmić
  Asistentica koreografa: Korana Bilan

  Izvođači:
  Arvino: Bože Jurić Pešić 
  Pagano: Ivica Čikeš
  Giselda: Daniela Schillaci 
  Viclinda: Antonija Teskera
  Pirro: Mate Akrap
  Prior: Vinko Maroević 
  Acciano: Joško Tranfić
  Oronte: Max Jota
  Sofia: Branka Pleština Stanić 
  
  Balet:
  Smrt: Daniel Erchov Zayas (14. 7.), Francesco Pio De Benedictis (16. 7.)
  Život: Ena Parlov (14. 7), Caterina D'Ambra (16. 7)
  Ingeborg Hendrikx, Minori Nakayama, Maja Lončar, Hyejin Kim

  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 22. srpnja 2020.

Piše:

Zrinka
Matić