Verdijev trijumf i početak svjetske slave
Najava izvedbe Verdijeve opere Lombardijci na 66. Splitskom ljetu (1. dio)
-
Trijumfalni uspjeh Nabucca naveo je impresarija milanske Scale Bartolomea Merellija (1794-1879) da odmah ponudi Giuseppeu Verdiju (1813-1901) novi ugovor za Scalu. Priča se da se skladatelj obratio svojoj suputnici i budućoj supruzi Giuseppini Strepponi (1815-1897), prvoj interpretkinji Abigaille u Nabuccu, pitajući je za savjet koliki honorar da traži, a da mu je ona odgovorila: „Ni premalen, ni prevelik, kao onaj koji je Vincenzo Bellini dobio za Normu, a to znači osam tisuća austrijskih lira.“ Jedan od Verdijevih biografa, autor povijesnih romana, Folchetto Malaspina navodi da je Verdi zatražio devet tisuća.Pronađen je libretist – Temistocle Solera (1815-1878) – koji je uz tekst za Nabucca i Lombardijce Verdiju priskrbio libreta i za Giovannu d'Arco i Attilu, dakle za djela s domoljubnom tematikom, Solerin libreto zasniva se na epu u 15 pjevanja milanskog pjesnika Tommasa Grossija (1791-1853) Lombardijci u prvoj križarskoj vojni – I Lombardi alla prima crociata. U epu je riječ o osvajanju Jerusalema što znači da se radnja događa na samome kraju 11. stoljeća. Ep u stilu znatno podsjeća na Oslobođeni Jeruzalem – La Gerusalemme liberata velikog Torquata Tassa (1544-1595) ali, naravno, nema njegovu pjesničku vrijednost, a ni sam Solerin libreto ne bi se ni u kojem slučaju mogao nazvati uspjelim zbog mnogih neuvjerljivosti i neočekivanih obrata. Ali za mladoga Verdija bio je toliko pogodan da mu je poslužio kao dobar temelj za operu koja je opet, kao prije Nabucco, budila domoljubne osjećaje Talijana pod austrijskom vladavinom. Ne htijući, Verdi je svojim poletnim i žarkim melodijama koje su tako izravno djelovale upravo zanosio slušatelje. A zanimljivo, operu je posvetio habsburškoj princezi, drugog supruzi francuskog cara Napoleona Bonapartea (1769-1821), vojvotkinji Mariji Luisi od Parme (1791-1847).
Poslije Nabucca u sljedećih devet godina Verdi je skladao 13 opera. Radio je užurbano i to je razdoblje kasnije nazivao anni di galera – robijaškim godinama. Naravno, kvaliteta opera nastalih u tom vremenu znatno oscilira, od posve osrednjih Gusara (Il Corsaro) i Alzire do Macbetha i Ernanija koji već daju naslutiti budućeg velikana. Lombardijci su negdje između. Opća karakteristika tih opera je da se odlomci velike ljepote izmijenjuju s gotovo sirovim stranicama, ali, dodajmo, nikad dosadnima. Izrazitom snagom svojega genija, koji se smatra utjelovljenjem muževnosti, Verdi je talijanskoj operi četrdesetih godina 19. stoljeća dao neslućenu energiju, širok romantičarski zamah, silinu i svježinu, jednom riječi životnost koja zadržava pozornost slušatelja od početka do kraja. U dobroj izvedbi – a te opere nužno traže izvrsnu izvedbu – i danas pružaju veliko zadovoljstvo. Neke od njih savršeno su pogađale misli i osjećaje Talijana onoga vremena koji su težili za slobodom i ujedinjenjem. Ali Verdi nije polazio s tim namjerama. Njegova je glazba jednostavno tako djelovala.Zanimljiv je napis talijanskog pjesnika i satiričara toga vremena u Italiji nazvanog Il Risorgimento, Giuseppea Giustija (1809-1850) koji pišući o djelovanju Verdijevih melodija, osobito onih zborskih, opisuje događaj u jednoj milanskoj crkvi kada se uz pratnju orkestra pjevao zbor iz četvrtog čina Lombardijaca „O Signore, dal tetto natio“ – O Gospode, s rodne zemlje.
„Verdijeva glazba tako je djelovala da su se Austrijanci i Talijani na trenutak ujedinili. Kad je riječ o umjetnosti i kad se duša njoj predaje, nestaju uzaludni strahovi i predrasude. Ti sjevernjaci daleko od svoje domovine pjevali su isto tako zdušno kao i mi. Toliko me je to ispunilo lijepim osjećajem da sam gotovo zagrlio austrijskog narednika koji je stajao pokraj mene.“Osim domoljubne tematike u Lombardijcima su sadržane još neke karakteristike Verdijevih opera u sadržajnom smislu. To je stalno prisutan sukob između ljubavi i dužnosti i kompleksan odnos roditelja i djece, najčešće oca i kćeri, što će on u svojim kasnijim remek-djelima temeljito razraditi.
Nekoliko sati čekali su građani Milana večer 11. veljače 1843. u Scali, a na samoj izvedbi pljesak nije prestajao. Policijska naredba o zabrani ponavljanja pojedinih odlomaka opetovano se kršila. Izvođači su bili najpoznatiji pjevači vremena. Francuski bas Prosper Dérivis (1808-1880), jedan od najvećih svojega vremena, koji je dijelio djelatnost između pariške Opére i Scale a gostovao i diljem Europe, pjevao je Pagana. Giselda je bila Erminia Frezzolini (1818-1884), čija je karijera jedne od vodećih interpretkinja ranog talijanskog belkanta trajala neobično dugo, gotovo 40 godina. Nasuprot njezinoj dugoj karijeri ona tenora Carla Guasca (1813-1876) – Orontea, koji je slavu stekao poglavito kao Ernani, trajala je petnaestak godina. On se tada posvetio podučavanju a njegov najslavniji učenik bio je budući glasoviti Giovanni Battista De Negri (1851-1924) koji je karijeru počeo 1878. u zagrebačkoj Operi kao jedna od najsjajnijih zvijezda u ansamblu Ivana pl. Zajca.
Premijera je bila nov trijumf mladog autora. Ubrzo je došao Ernani, i Verdijeva europska a to znači i svjetska slava je počela. Već dvije godine poslije premijere Lombardijci su se izveli u Odesi, Barceloni, Krfu, Berlinu, Bukureštu i Petrogradu. Godine 1846. slavni pjevački par sopranistica Giulia Grisi (1811-1869) i tenor Mario iz plemićke porodice sa Sardinije, punim imenom Giovanni Matteo de Candia (1810-1883) predstavili su Lombardijce londonskoj publici. Godinu dana kasnije izveli su se u New Yorku kao prvo Verdijevo djelo prikazano u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1847. upoznala ih je i hrvatska publika u Teatru Civicu u Rijeci, a iste godine Verdi je operu preradio za izvedbu u Velikoj Opéri u Parizu. Postala je prva Verdijeva velika opera i dobila naziv Jérusalem. Kao Gerusalemme otvorila je sezonu 1850./1851. u Scali.
Prva hrvatska izvedba opere bila je u ožujku 1994. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu pod ravnanjem Ive Lipanovića u režiji Petra Selema. Imala je dvije sjajne Giselde Mirellu Toić i Fiorenzu Cedolins. Vidjet ćemo kako će tu ulogu tumačiti na premijeri opere na Peristilu 14. srpnja Daniela Schillaci. Ivica Ćikeš pjevao je 1994. manju basovsku ulogu Pirra a sada će pjevati glavnu, vrlo zahtjevnu ulogu Pagana kojom će najesen u zgradi proslaviti 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja. S njim u alternaciji Pagana će pjevati Božo Župić. Sudjeluju Bože Jurić Pešić, Špiro Boban i Vinko Maroević (Arvino), Antonija Teskera (Viclinda), Mate Akrap i Vlatko Belas (Pirro), Špiro Boban i Vinko Maroević (Prior), Joško Tranfić (Acciano), Max Jota (Oronte) te Branka Pleština Stanić (Sofia). Dirigent je Ivo Lipanović, redatelj Robert Bošković, scenograf Ivan Lušičić, kostimograf Mladen Radovniković. Koreografija i scenski pokret djelo su Igora Kirova, zborovođa je Frane Kuss, a oblikovatelji svjetla Srđan Barbarić i Ivan Lušičć. U izvedbi sudjeluju zbor i orkestar Opere HNK Split.
Nastavlja se...© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. srpnja 2020.
