Doprinos obogaćivanju repertoara

Fidelio u Hrvatskoj / Povijesni osvrt uz 250. obljetnicu rođenja skladatelja Ludwiga van Beethovena, (5. dio)

  • Stjepan Miletić – intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu od 1894. do 1898.Prvi susret zagrebačke publike s Trnininom Leonorom bio je na koncertu u HGZ-u 31. siječnja 1894. Pjevala je ariju Leonore. Ali pravi susret s njezinom Leonorom zbio se tek četiri godine poslije. I taj je događaj neodvojivo povezan uz Stjepana Miletića (1868-1908). Miletić mlađi rodio se u Zagrebu u plemićkoj obitelji Stjepana Miletića. Studirao je filozofiju u Beču a tu je i doktorirao. Od mladih dana pisao je kazališne i književne prikaze te kazališne komade koji su izvođeni na zagrebačkoj pozornici. Preuzevši upravu Hrvatskog zemaljskog kazalištau Zagrebu 11. veljače 1894., proveo je niz administrativnih, tehničkih i umjetničkih reformi: uveo funkciju intendanta, uveo električnu rasvjetu, obnovio Operu, utemeljio Balet, osnovao prvu glumačku školu u Hrvatskoj.

    U svojoj drugoj sezoni intendanture preselio je 14. listopada 1895.  kazalište u novu zgradu. Vodio je kazalište samo četiri sezone ali je ostavio neizbrisiv trag u njegovu životu. Bio je imućan i na kazalište je potrošio velike svote novca, ali to mu je omogućilo samostalnost u provođenju kazališne politike te nije bio ovisan o državnim dotacijama. Svoj rad na usavršavanju jezika te modernizaciji stila i poboljšanju repertoara zagrebačkog teatra prikazao je u memoarskoj ali i analitičkoj knjizi Hrvatsko glumište iz 1904. godine. Autor je nekoliko drama i libreta. S pravom nosi naslov utemeljitelja hrvatskog glumišta.

    Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu – u izgradnji 1894.

    U to vrijeme intendant i zacijelo najvažniji u našoj kazališnoj povijesti, očaran Trnininim nastupima ipak je najviše očekivao od njezine Leonore, prve na hrvatskom jeziku. I to se dogodilo 15. i 17. ožujka 1898. U knjizi Hrvatsko glumište napisao je: „Time je Beethoven s hrvatske pozornice progovorio na dvostruko svečan način. Poetična njezina pojava stajala je u sredini umotvora na doličnom mjestu. Svima, koji su joj se u toj ulozi divili, ostat će ona za cijelo nezaboravnom. Samo je šteta, što se kod kratkog trajanja njezina gostovanja ta opera mogla samo dva puta pjevati. A bez nje tko da još sluša „Fidelija? [...]

    Programska cedulja prve hrvatske izvedbe <em>Fidelija</em> 15. ožujka 1898.Čitava je predstava precizno tekla, a genijalni Fidelio kao da je elektrizovao i svu svoju okolicu. I orkestralni je dio stajao na doličnoj visini, osobito u ouverturi. Zborovi, pojačani vrsnim članovima hrv. pjevačkog društva „Kola“, koji uvaživši svečanu zgodu sudjelovahu dobrovoljno, bili su i dovoljno jaki i doista impozantni.“ Miletić je zaključio: „Dojam te predstave bio je jak, opći glas kritike pun oduševljenja za dičnu gošću, a pohvale za sve ostale. Jedan je kritik označio dojam čitave ove večeri lijepim riječima: 'Jučer slavila je čista umjetnost kod nas opet veliki trijumf'.“

    Ugledni glazbeni kritičar Ernst Schulz se u novinama Agramer Zeitung 16. ožujka na tri stupca raspisao o djelu, o postignuću bogomdane Trnine ali i o onome svih sudjelujućih, Vienac u broju 12. ožujka objavljuje lijepu Trnininu sliku prenesenu iz Illustrierte Zeitung iz Leipziga, a 26. ožujka osvrće se na sve Trninine nastupe.

    Milka Trnina kao Leonora na premijeri <em>Fidelija</em>. 15. ožujka 1898. u ZagrebuPiše: „Kritičaru je težak izbor u kojoj ulozi da je bolje pohvali. U svakoj od spomenutih opera stvorila je Milka poseban, znamenit tip. Glas joj je čist kao zvono, umiljat i ljubak. [...] Koliko nas je kao pjevačica osvojila, gotovo nas je isto toliko osvajala svojom igrom. [...] Sama umjetnica, vele, drži ulogu Leonore u 'Fideliju' svojom najboljom. [...] Najveća zasluga za taj uspjeh ide dakako gdjicu Trninu koja je prikazivala Leonoru da ne možeš bolje. Potresla nas je pjevom i prekrasnom igrom. To je – u ime pohvale budi rečeno – vrijedna nasljednica gospodje Schröder-Devrient,  negdašnje čuvene Eleonore.“ U izvedbi su sudjelovala dvojica čeških umjetnika koje je Miletić doveo u Zagreb: tenor Rikard Hofer i bas Edo Aschenbrenner u ulogama Florestana i Rocca. Pizarra je pjevao Bogdan Vulaković, Don Fernanda Tošo Lesić, a Marzellina i Jaquino bili su sestra i brat Marija (Micika) i Zvonimir Freudenreich.

    Mogli bismo reći da je Fidelio bila jedna od uspješnijih predstava zagrebačke Opere, i prema broju obnova, i prema izvođačima. Poslije glasovite Trnine, druga je velika hrvatska pjevačica bila Leonora – Zinka Kunc, na premijeri opere 7. prosinca 1930. Dirigirao je Milan Sachs, redatelj je bio August Markowsky. August Maria Markowsky (1880-1939), austrijski pjevač i redatelj, nakon studija glume i pjevanja na Konzervatoriju u Beču, karijeru je počeo u Volkstheateru, a od 1905. do 1925. bio je član Volksopere (Narodne opere); 1927. posvetio se režiji. Od 1937. vodio je razred glume na Akademiji za glazbene i predstavljačke umjetnosti u Beču. Pjevači  su odreda bili prvi u svojem fahu – Aleksandar Griff, Marko Vušković, Mario Šimenc, Josip Križaj, Vilma Nožinić i Božidar Vičar. Dr. Kazimir Krenedić u Novostima 9. prosinca 1930. piše da je na premijeri Fidelija, na kojoj je dirigent Milan Sachs slavio 25. obljetnicu umjetničkoga rada, Šimenc „imao neopisivo sretan dan“ te da je „svoju partiju Florestana otpjevao efektno i zanosno, a svoju veliku ariju u tamnici interpretirao izrazito dramatski glumeći kraj toga prirodno i uvjerljivo“.

    Vilma Nožinić (Leonora) – Ludwig van Beethoven, <em>Fidelio</em>, Zagreb, 1947. Programska cedulja obnovljene izvedbe <em>Fidelija</em> 22. veljače 1947. u HNK-u u Zagrebu

    Nešto prije početka Drugoga svjetskog rata u tadašnjoj Jugoslaviji, 2. ožujka 1941., u Zagrebu je gostovao ansambl Opere u Dresdenu pod ravnanjem Karla Böhma. Florestana je tada pjevao poznati švedski dramski tenor Torsten Ralf (1901-1954).

    Slijedila je obnova 22. veljače 1947. Dirigirao je opet Sachs, a redatelj je bio Tito Strozzi. Griff i Križaj bili su opet Don Fernando i Rocco. Vilma Nožinić je od Marzelline postala Leonora, a Marzellinu je preuzela Zlata Gjungjenac, Florestan je bio Josip Gostič Don Pizarro Pavao Grba, Jaquino Ante Sladoljev.

    Josip Gostič (Florestan) i Branka Stilinović (Leonora), obnova <em>Fidelija</em> u HNK-u u Zagrebu 12. svibnja 1960Drago Bernardić (Rocco), Ivan Francl (Pizarro) i Zbor Opere – Ludwig van Beethoven, F<em>idelio</em>, HNK u Zagrebu, obnova, 22. svibnja 1960.

    Sljedeća premijera Fidelija bila je 22. svibnja 1960. godine. Dirigentsko vodstvo preuzeo je Milan Horvat, redatelj je bio Jovan Putnik (1914-1983). Gostič je opet bio Florestan, Leonoru je pjevala Branka Stilinović, a ostali su tumači bili Miljenko Grozdanić, Ivan Francl, Drago Bernardić, Vera Grozaj i Franjo Paulik.

    <em>Fidelio</em> na Dubrovačkim ljetnim igrama 1970.

    Zagrebačka Opera ponovno je uvrstila u repertoar operu za vrijeme gostovanja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1970. godine. Dirigent je bio Lovro Matačić, a Leonoru je pjevala Sena Jurinac. Nastupili su: kao Florestan gost Stefan Stefanov, Don Pizarro je bio Ivan Stefanov, Marzellina Branka Beretovac, Don Fernando Vladimir Ruždjak, Tomislav Neralić bio je Rocco, a Werner Krenn Jaquino.                 

    U sličnoj podjeli uloga i u režiji Petera Bussea opera je premijerno izvedena u HNK-u u Zagrebu 24. studenoga 1970. Duško Kukovec zamijenio je Ruždjaka u ulozi Don Fernanda, Stojan Stojanov Stefana Stefanova u ulozi Florestana, a Zvonimir Prelčec preuzeo je Jaquina.

    Sena Jurinac (Leonora) i Branka Beretovac (Marzellina) – Ludwig van Beethoven: <em>Fidelio</em>, HNK u Zagrebu, premijera 1970.

    Opera je poslije još dva puta izvedena koncertno, 1988. pod ravnanjem Milana Horvata i 1997. pod ravnanjem Uroša Lajovica. oba puta Leonoru je pjevala Dunja Vejzović.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 17. lipnja 2020.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji