Snažna scenska ličnost
Ivanka Boljkovac: 40. godišnjica opernog djelovanja, (2. dio)
-
Straussova Elektra u ožujku 1990. definitivno je potvrdila Ivanku Boljkovac kao prvi dramski sopran bivše države. Počela je nastupati u inozemstvu. Njezina djelatnost sve se više odvijala na koncertima vrlo različita karaktera, od onih vrlo zahtjevnih ozbiljne glazbe do dobrotvornih i prigodnih kojih je bilo sve češće. Teško je naći važniju manifestaciju bez njezine prisutnosti. Još prije Elektre počela je surađivati u posebnim projektima.
Krajem 1989. i početkom 1990. autorski tim koji su činili Branko Brezovac, Goran Stefanovski i Koki Dimuševski upriličili su glazbeno-scensku predstavu koja se temeljila na glazbi Verdijeve Traviate. Tim je okupio mnoge dramske i operne umjetnike pod ravnanjem Mladena Tarbuka. Bili su tu: Asja Potočnjak, Dubravka Dabelić, Bashim Pacuku, Josip Lešaja, Aleksandar Cvjetković, Cintija Ašperger, Damir Šaban, Vicko Ruić, Rajko Vojtek. Ivanka Boljkovac igrala je Aninu / Rosu Luxemburg. Tako je i u dramskim krugovima potvrđena izrazita scenska nadarenost mlade umjetnice.Ivanka Boljkovac nastavila je nastupati na splitskom Peristilu kao jedna od najboljih interpretkinja Aide u povijesti Splitskog ljeta, a razvijala se i njezina suradnja s Narodnim kazalištem „Ivan Zajc“ u Rijeci. Premijerno izveden Trubaduru listopadu 1990. imao je dvije Leonore i dva Manrica o kojima danas možemo sanjati. Uz Ivanku Boljkovac, Mirellu Toić, Janeza Lotriča i Viktora Bušljetu.
U listopadu 1990. u Zagrebu je sudjelovala na priredbi u čast banu Jelačiću prigodom ponovnog postavljanja njegova spomenika na glavnom trgu koji opet nosi njegovo ime i na koncertu njemu u čast. Zagrebačka filharmonija odabrala ju je kao soprana u izvedbi Verdijeva Requiema na koncertu In memoriam Lovro Matačić. Dirigirao je mađarski dirigent György Györiványi Ráth, ostali solisti bili su Ruža Pospiš-Baldani, Eiichi Kobayashi i Franjo Petrušanec. Sudjelovao je obvezni Akademski zbor SKUD-a „Ivan Goran Kovačić“.
Suradnja s Beogradom još je trajala i u ožujku 1991. Ivanka Boljkovac bila je sopran u izvedbi veličanstvene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha na velikoj turneji po Španjolskoj Zbora i Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Beograd pod ravnanjem šefa-dirigenta Vladimira Kranjčevića, i gostovala je u Aidi. Aidu je pjevala i u Skoplju.
Nakon premijere Nikole Šubića Zrinjskog na tvrđavi Gripe u Splitu u sklopu Splitskog ljeta 1991. pod ravnanjem Lorisa Voltolinija s Ratomirom Kliškićem u naslovnoj ulozi i nastupa u Requiemu na Dubrovačkim ljetnim igrama i premijeri Zrinjskog u Rijeci rat je već bio u tijeku. Ratomir Kliškić kao Zrinjski i Ivanka Boljkovac kao Eva postali su pojam za likove sigetskog junaka i njegove žene. Njihovi zajednički nastupi u popularnoj Zajčevoj operi dali su pečat burnom i turbulentnom vremenu.
Zanimanje za manje poznati opus Ivana Zajca raslo je tako reći iz dana u dan. Prvi je došao na red njegov Mislav, čija praizvedba 1870. znači početak hrvatske opere. Dirigent i skladatelj Miro Belamarić uredio je partituru, opera je doživjela koncertne izvedbe i trajno je snimljena za Hrvatsku radioteleviziju. Djelo je strukturalno i muzički vrlo zanimljivo, bez arija, osim vrlo lijepe arije Rusane koju je isto tako lijepo pjevala Ivanka Boljkovac, s prizorima među kojima se ističu dva lijepa kvarteta.
Godina 1992. bila je plodna u repertoaru umjetnice. Uz nastup na koncertu u Budimpešti u još jednom veličanstvenom djelu svjetske glazbe – Missi solemnis Ludwiga van Beethovena i koncertu u Villi Manin, u Splitu je nastupila na premijeri Cavallerije rusticane, a pri kraju godine u Rijeci ostvarila je neuobičajenu ulogu u svom repertoaru – Sinaidu u Mojsiju Gioachina Rossinija.
Godinu 1993. počela je nastupom u vrlo zahtevnoj partituri – Osmoj simfoniji Gustava Mahlera pod ravnanjem Pavla Dešpalja, nastavila Verdijevim Requiemom u Ljubljani i koncertni repertoar okrunila nastupom na praizvedbi Misse Maruliane Frane Paraća u Splitu. U Splitu je nastupila u još jednom koncertno-scenskom projektu – Starom groblju na Sustipanu Don Šime Marovića. U Zagrebu je pjevala Irmengardu u Porinu u neskraćenoj verziji opere koju je priredio dirigent Nikša Bareza i za nju dobila Nagradu hrvatskog glumišta. Obrazloženje je bilo: „Ivanka Boljkovac magistralno je odigrala tešku,veoma slojevitu ulogu Irmengarde, reagirajući minucijozno na zamisli redatelja Petra Selema, u velikom rasponu operne heroine. Voluminioznim glasom s lijepim pjevačkim finesama ostvarila je sve psihološke faze lika, od ljubavnog ushita do predsmrtnog smirenja.“
U Osijeku unatoč tome što je bio izložen ratnim razaranjima kazališni život nije sustajao i Ivanka Boljkovac ostvarila je novu ulogu – Giorgettu na premijeri Plašta Giacoma Puccinija. Poslije je tu ulogu pjevala i na premijeri Plašta u Zagrebu. Dirigirao je Zoran Juranić koji je odigrao važnu ulogu u ratnom životu svakodnevno raketiranoga grada na Dravi. U Rijeci ju je u listopadu čekala još jedna nova, vrlo zahtjevna uloga – Margita u Zajčevu Banu Legetu. Prema svemu sudeći uspostavila je čvrstu vezu s Narodnim kazalištem Ivana Zajca jer je već sljedeće godine u njemu pjevala Ameliju u Krabuljnom plesu. Te je godine gostovala i u Košicama u Verdijevu Requiemu a u studenome u zagrebačkoj Operi sudjelovala je u još jednoj premijeri Zrinjskog.
Davor Schopf pisao je u Kolu, Matica Hrvatska, 9 – 10: „Dvije sopranistice (druga je bila Branka Beretovac-Vondraček kao Jelena, op. a.) unijele su uz veliko iskustvo, i glasovni sjaj u svoje uloge. Ivanka Boljkovac, također s velikim iskustvom iz brojnih scenskih i koncertnih izvedbi ove opere, razvila je svoju Evu do vrhunaca velike dame i velike heroine.“
Nizali su se prigodni koncerti, gostovanje u Trubaduru u Mariboru i u svibnju 1995. Ivanku Boljkovac čekala je velika zadaća – prvi nastup u Tosci, priznati ili nepriznati san svake sopranistice. Davir Schopf napisao je dug osvrt u Vjesniku 24. svibnja: „Zavidnom nizu odličnih zagrebačkih Tosci, kao i brojnim gošćama, nadasve uspješno pridružila se prošloga petka Ivanka Boljkovac. Primamljivoj snazi atraktivne Puccinijeve junakinje nije mogla odoljeti ni omiljena zagrebačka sopranistica. Način na koji ju je tako suvereno i muzički sigurno prikazala publici potvrđuje njezine visoke profesionalne odlike.
Nakon mnogih glasovno lirskijih Tosci, snažni dramski sopran Ivanke Boljkovac vratio je autentičnu sliku o vokalnoj strani te uloge, posebice u drugom činu. S jedne strane meke fraze i meka piana, te bogate glasovne modulacije i široki pjevački lukovi u duetima s Cavaradossijem, a s druge strane sigurne i prodorne visine, te odlično otpjevana i ovacijama publike nagrađena arija molitva u drugome činu – vrijednosti su koje se vrlo rijetko sreću pri prvome tumačenju te zahtjevne uloge. I glumački je Ivanka Boljkovac zadovoljila, uz niz sjajno pogođenih detalja, ali ipak je ostalo mjesta koja treba doraditi.
Koncertni repertoar Ivanke Boljkovac obogatio se Legendom o svetoj Elizabeti Franza Liszta u Badenu i Königsfeldenu, a onda je napokon u siječnju 1996. nastupila u Zagrebu na premijeri Verdijeve opere Moć sudbine pod ravnanjem Mladena Bašića. Davor Schopf ju je u Vjesniku 22. siječnja proglasio „verdijevskim sopranom par excellence čija se Leonora odlikovala s mnogo mekog mezza voce pjevanja, prekrasnim širokim frazama i zaobljenim visinama….“, a Maja Stanetti u Večernjem listu napisala je istoga dana da je „Leonora, kontroliranog izraza i svijesti o slavi svojih prethodnica iz ove sredine (Kunc, Talajić).“
Ivanka Boljkovac sve je više nastupala na mnogim prigodnim koncertima u zemlji i inozemstvu; 1996. gostovala je kao Tosca u Skoplju i na koncertu opernih arija u Mađarskoj državnoj operi, a u Zagrebu je pjevala u Te Deumu Antona Brucknera pod ravnanjem Milana Horvata. U veljači 1997. bila je u Zagrebu zvijezda premijerne obnove Aide. Ugledni hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio napisao je u svojoj knjizi Maestro i njegov šegrt (izdanje Matice Hrvatske 1997., str. 347): „Odmah kažimo da u jednom nema dvojbe: to je predstava pjevački velike Ivanke Boljkovac. Bilo je jasno već od njenih piana i filigranski čistih a tananih legata u finalu prvog prizora 1. čina, koji su kulminirali u Numi, pietà – del mio soffrir!, da bi nas posve opčinila načinom na koji je istumačila lik Aide u 3. činu, posebice u velikoj solo-sceni Qui Radames verrà. Zahvaljujući radu, njen je sopran sada kontroliran i više se ne događa da u visinama puca.“
Počela je i višegodišnja suradnja Ivanke Boljkovac s prvom hrvatskom gradionicom orgulja Heferer, utemeljenom 1849. Svake godine od lipnja do listopada priređuju se u raznim manjim i većim gradovima koncerti na orguljama ili uz pratnju orgulja iz radionice koja je postala obiteljska tradicija. Koncerti su se počeli priređivati 1994. Ivanku Boljkovac naziva se hrvatskom opernom divom i kao takva 1999. priređuje koncert u Zorin domu u Karlovcu uz glasovirsku pratnju svoga čestog suradnika Antuna Kraljevića. Prisutna je na koncertima u inozemstvu koji afirmiraju hrvatsku državnost.Potkraj godine počinje nastupati u televizijskoj emisiji Treća sreća što joj donosi golemu popularnost.
Velika scenska privlačnost Ivanke Boljkovac dovodi je do repertoara u kojemu je vrlo važna karakterizacija lika, bila to mala uloga Krčmarice na premijeri Borisa Godunova sa slavnim gruzijskim basom Paatom Burchuladzeom u naslovnoj ulozi na proslavi 40. godišnjice umjetničkog djelovanja Ruže Pospiš-Baldani ili velika uloga Dome na obnovi Ere s onoga svijeta, jedna od njezinih najzapaženijih u komičnom repertoaru.
Davor Schopf pisao je u Vjesniku 18. travnja 2002.: „Duga Erina tradicija obiluje izvrsnim ostvarenjima. Nije se često događalo da netko odmah pogodi tako visoko kao Ivanka Boljkovac s ulogom Dome, i to na prvome nastupu. Umjetnica je, kao vedra osoba sklona šali, u toj ulozi našla zahvalan i sebi prispodobiv materijal te ga u potpunosti iskoristila. Prštala je humorom i komikom u glumi, glasovnom izrazu, karakterizaciji teksta. Pjevački je Doma za nju čista šala, ali shvaćena i ostvarena vrlo ozbiljno. Vjerojatno će ona Domu zadržati trajno na repertoaru, pa svakako valja napomenuti kako se od Ivanke Boljkovac i dalje očekuje da pjeva, i to što više Verdija, Puccinija, Wagnera i druge.“Odlukom Ministarstva kulture od 17. lipnja 2003. Ivanka Boljkovac je potpuno zasluženo proglašena nacionalnom prvakinjom.
Nastavlja se...© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 6. svibnja 2020.
