Utkan u hrvatski nacionalni identitet
Povijesni osvrt na život i djelo Jakova Gotovca uz 125. obljetnicu rođenja, (4. dio)
-
Svojemu glazbenom credu Gotovac je ostao dosljedan cijeloga života i nastavio je skladati prepoznatljivim stilom. Budući da je na samome početku umjetničkog puta znao što hoće, uvidio je što može i djelovao je u skladu s time. Služio se redovito s dva elementa: ljudskim glasom i orkestrom i u popijevkama i glasovirom. Njegov zdrav narodni duh nepogrešivo je prelazio iz svjetla u sjenu, iz radosti u sjetu, i taj kontrast u ugođaju čvrsta je povezna nit njegovih ciklusa poput Pjesama čeznuća za ženski glas i mali orkestar nastalih 1939. Njihova prva interpretkinja bila je naša, u inozemstvu bolje poznata, mezzosopranistica Đurđa Halper-Leppêe (1907-1996) 2. lipnja 1939. na Festivalu muzike naroda (Musik der Völker) u Wiesbadenu uz tamošnji Gradski orkestar kojim je ravnao August Vogt. Ugledni njemački časopis Neue Zeitschrift für Musik izvjestio je u broju od rujna 1939. da je „solistica Gjurgja v. Halper-Leppée, mlado-dramski (lirico-spinto) nacionalne opere u Zagrebu, upotrijebila svoj veličanstven altovski tembriran fascinirajuće meki sopran i duboko razumijevanje za Tri pjesme čeznuća, Gotovčev op. 21, dijelom dramatski osmišljene, dijelom recitativno vođene, obojene zvukovno bogatim orkestralnim slogom.“ Pjesme čeznuća, nadahnute stihovima iz narodne lirike i skladane za glas i mali orkestar, do Intime, op. 26., ciklus od pet pjesama na stihove Vladimira Nazora (1876-1949) dijeli sedam godina. Intimu je 11. studenoga 1946. u Glazbenom zavodu u Zagrebu praizvela sjajna Ančica Mitrović uz klavirsku pratnju Stanka Šimunića (1908-1989).
Simfonije, koncerti i komorna glazba nisu Gotovcu bili bliski i u njih se nije upuštao. Njegovo kontrapunktsko tkivo prilično je skromno, a harmonije mu odaju tradicionalnu tonalnu okosnicu. Struktura mu je gotovo uvijek homofona. Sve je to karakteristično za umjetnika nacionalnog smjera kao što je karakterističan i izbor motiva.
Uz već spomenutu ljubavnu liriku i humor, na koje nailazimo u njegovim pjesmama, operama Morani i Eru, muzičkom igrokazu Đerdan, op. 30, praizvedenom 1955. i opernom scherzu Stanac, op. 33, prema Marinu Držiću (1508-1567), praizvedenom 1959. kao i u rugalici za bariton i orkestar Rizvan-aga, op. 19, koju je zamislio još 1926. a praizveo ju je Leo Mirković 4. prosinca 1938. uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem autora, u Gotovca ima i rodoljubnih i socijalnih motiva.
Rodoljubni motivi prisutni su u historijskoj muzičkoj drami Mila Gojsalića, op. 28, opernoj legendi Dalmaro, op. 32, te u operi-oratoriju Petar Svačić, op. 35 s temom o pogibiji posljednjeg hrvatskog kralja, praizvedenoj tek 1992., kao i u orkestralnoj skladbi Dinarka, ples bola i ponosa, op. 24, nastaloj 1945. i praizvedenoj 26. ožujka 1947. kao baletno djelo u Narodnom kazalištu u Splitu.
Socijalnih motiva ima u tragičnoj operi Kamenik, op. 23, ali i u simfonijskoj meditaciji Orači, op. 18, nastaloj i praizvedenoj 1. listopada 1937. godine. Izvela ih je Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića. Dana 1. siječnja 1944. Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu prikazalo ih je prvi put na sceni kao plesnu meditaciju. Koreograf je bila Margarita Froman, dirigent Đuro Vaić (1907-1951), a plesali su Josip Kavur (1911-1980) i Olga Orlova (1903-1991). Godine 1954. u Narodnom kazalištu u Splitu koreografirali su ih i u njima plesali Ana Roje i Oskar Harmoš, nastavljajući tako svoj rad na Gotovčevu opusu.
Simfonijski portret za veliki orkestar Guslar, op. 22, nastao 1940., odraz je Gotovčeva afiniteta prema epskom, a duhovne skladbe za zbor nastale u njegovim kasnijim umjetničkim i životnim godinama logičan su i prirodan slijed života i karijere iskrenog i nepokolebljivog usmjerenja. Nešto kasnije, 1957., Gotovac se obraća duhovnosti i kao Jacobus Delmata 1957. potpisuje Tri ofertorija za muški zbor, namijenjena misama na blagdan Presvetog Trojstva, na Blagovijest i za Uskrs.Godine 1943. i 1944. Gotovac je radio na operi Kamenik, op. 23 na libreto pjesnika, pripovjedača i dramatičara Rikarda Nikolića (1879-?). Opera je praizvedena u Zagrebu 17. prosinca 1946. Dirigirao je autor a režirao Tito Strozzi. Izvođači su bili sjajni: Josip Gostič, Nada Tončić i Pavao Grba (1898-1972). Premijera je uglavnom dobro primljena. ali na drugoj izvedbi skupina mlađih gledatelja organizirano je napala djelo i ono je nakon tri izvedbe skinuto s repertoara.
Kritika je bila oštra. Isticala je da opera nije u duhu onodobne društveno-političke ideologije. Išla je tako daleko da je ustvrdila kako je pisana „davno zaboravljenim stilom perifernih opernih pokušaja devedesetih godina 19. stoljeća.“. U povodu 20. godišnjice skladateljeve smrti Hrvatska radiotelevizija priredila je koncertnu izvedbu opere pod ravnanjem Ive Lipanovića s Brankom Robinšakom, Vlatkom Oršanić i Armandom Puklavcem u glavnim ulogama.Gotovčevo sljedeće glazbeno-scensko djelo nastalo poslije Drugoga svjetskog rata bila je Mila Gojsalića. Priča o lijepoj, ponosnoj i hrabroj djevojci iz plemena Gojsalića, Mili (? - 27. ožujka 1530.), nadahnula je pjesnika Danka Anđelinovića (1893-1963) da napiše libreto i Gotovca da sklada povijesnu glazbenu dramu. Kći poljičkoga kneza Ivana, Mila, pristaje biti ženom turskog vojskovođe Mehmeda Topan-paše. Kao narodna junakinja žrtvuje se i u samom središtu turske vojske u njihovu glavnom stanu baca goruću baklju u skladište baruta. To je prema formatu Gotovčeva najveća opera, razmjerno je statična, puna plemenitog patosa, gotovo oratorijskog mira.
Opera je praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 18. svibnja 1952. pod autorovim vodstvom u Strozzijevoj režiji s Marijanom Radev u naslovnoj ulozi. Ostale su uloge pjevali Josip Gostič, Ante Marušić (1911-1995), Josip Križaj i Drago Bernardić (1912-1996). Mila Gojsalića izvedena je 1961. u tadašnjem Narodnom kazalištu u Splitu i na trgu u Poljicama te 5, i 8. kolovoza 1995. na tvrđavi Gripe u Splitu u sklopu 41. Splitskog ljeta i u HNK-u u Zagrebu. Naslovnu junakinju tumačile su Vesna Milatić (1930-2018), Zlatomira Nikolova (1949.) i Ruža Pospiš-Baldani (1942.).
Glazbeni igrokaz u pet slika Đerdan Gotovac je dovršio 1955. a 29. studenoga iste godine praizveo ga je ansambl zagrebačkog kazališta Komedija u Strozzijevoj režiji pod ravnanjem Milana Asića (1917-1966). U glavnim su ulogama nastupili njegova supruga Jelka Asić-Šokčević (1922-1979) i omiljeni operetni tenor Đani Šegina (1924-2003). Skladatelj je sastavio libreto uz suradnju prerano umrlog, 1951., glumca Cvjetka Jakelića prema motivima istoimene novele Dinka Šimunovića. Tri su godine radili na njemu.
Djelo je lakšeg žanra, protkano brojnim narodnim napjevima, ljubavnim i pastirskim pjesmama, napitnicama i rugalicama, narodnim običajima, plesovima i kolima. Nakon zagrebačke praizvedbe Đerdan je izveden već sljedeće godine u Narodnom kazalištu „Ivan Zajc“ u Rijeci, 1958. u Narodnom kazalištu u Splitu i 1961. u Narodnom pozorištu u Mostaru te na gostovanjima ansambla Komedije u Beogradu, Ljubljani i Münchenu. Mali Ero, kako ga je nazivao skladatelj, doživio je više od dvije stotine izvedaba.
Dana 6. prosinca 1959. praizveden je operni scherzo Stanac na libreto Vojmila Rabadana (1909-1988) prema Marinu Držiću. Dirigirao je Samo Hubad (1917-2016), režirao Tito Strozzi a naslovnu ulogu pjevao je Ivan Francl. Sklonost prema humoru i satiri u glazbi navela je skladatelja da ponovno posegne za libretom s komičnim elementima. Glazbeni humor i satiru izrazio je nizom duhovitih uporaba puhačkih instrumenata, gudača i udaraljki s posebnom karakterizacijom ljudskoga glasa koja od izvođača zahtijeva potpunu predanost notnom tekstu. U karakterizaciji komičnih likova njegov siguran instinkt nikad nije dopustio banalna i neukusna sredstva. Zbog toga se u liku Stanca jasno uočava određena epska ozbiljnost i tragikomičnost koja je toliko bitna za pravilno isticanje staračke nemoći i nepovratne mladosti.
Gotovac je zamislio Stanca kao dio Jadranske duologije koju bi objedinila mediteranska tematika. No stilski su to vrlo različita djela. Opernu legendu Dalmaro skladao je 1958. na libreto Ruže Petelinove (1906-1974), a praizvedena je 20. prosinca 1964. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Krešimira Šipuša (1930-2014) u režiji Nanda Roje (1913-2000) s Brankom Stilinović (1926-2016) u naslovnoj ulozi.
Temelji se na ljubavnoj priči ilirske kneginje Dalmaro i delmatskog vojskovođe Daliona. Radnja se događa na početku 3. stoljeća na našoj obali Jadrana. Vođen iskrenim nadahnućem, skladatelj upotrebljava svoju karakterističnu melodijsku liniju koja se ističe u svoj svojoj punoći, zaobljenosti i nizanju širokih lukova u kojima uvijek ima mjesta za napetost i popuštanje. No u toj se opernoj legendi ne vidi utjecaj našeg folklora što je sadržajno u skladu s libretom. Bogata i visoko kvalitetna instrumentacija dočarava i živopisan krajolik jadranske obale te ističe dramatske trenutke – zaplete i vrhunce za koje Gotovac ima posebice istančan osjećaj.
Operu-oratorij Petar Svačić s temom o pogibiji posljednjeg hrvatskog kralja na Gvozdu 1097. Gotovac je skladao od 1967. do 1970. na libreto književnika Zlatka Tomičića (1930-2008). Tadašnja uprava HNK-a u Zagrebu smatrala ja djelo neprikladnim za scensku izvedbu, pa je ono praizvedeno u koncertnom obliku tek 30. svibnja 1992. na Dan hrvatske državnosti u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu s Ratomirom Kliškićem (1942.) u naslovnoj ulozi uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Pavla Dešpalja (1934.). Ponovljen je dva puta, 4. i 6. kolovoza na 38. Splitskom ljetu iste godine te 13. rujna 2002. na Visovačkoj brini u povodu otkrivanja spomenika Petru Svačiću koji je vladao od 1093. do smrti 1097.
U umjetnosti svakog naroda postoje ličnosti koje nose sva obilježja tla na kojemu su poniknule, čije je djelo neraskidivo vezano za zemlju u kojoj su se rodile i narod iz kojega su potekle. Njihov je opus prepoznatljiv i nezamjenjiv, samosvojan, a ipak toliko općeljudski i svima zanimljiv. U hrvatskoj glazbi i umjetnosti to je Jakov Gotovac.© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 17. travnja 2020.
