Zaštitni znak hrvatske opere
Povijesni osvrt na život i djelo Jakova Gotovca uz 125. obljetnicu rođenja, (3. dio); Ero s onoga svijeta – put po zemlji i svijetu
-
Praizvedba Ere s onoga svijeta nastajala je u ugodnom okruženju. Svi su prionuli svojoj zadaći s veseljem i bili su uvjereni u uspjeh. U sezoni 1935./1936. Ero je u Zagrebu izveden 19 puta i intendant Branko Šenoa (1879-1939) proglasio ga je najvećim uspjehom sezone. Prva izvedba Ere izvan Zagreba bila je izvan zemlje. Pod naslovom Ženich z jiného světa izveden je 1936. u češkom prijevodu u Brnu pod ravnanjem Antonina Balatke, koji je ranije praizveo Moranu. Ljubljanska i beogradska Opera uvrstile su ga u repertoar 1937., a Splićani su ga iste godine upoznali prigodom gostovanja zagrebačkog opernog ansambla. Rosa Dvornik-Cobenzl (1870-1943) prevela je libreto na njemački, i pod naslovom Ero, der Schelm na preporuku glasovitog zagrebačkog i svjetskog tenora Josipa Rijavca (1890-1969) izveden je 1938. u Karlsruheu. Prva izvedba Era u Poljskoj bila je 1939. godine u Wroclawu. Godine 1940. izveden je u Državnoj operi u Berlinu pod ravnanjem autora. Iste ga je godine uprizorila i Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Ubrzo je nakon sjajnog premijernog tumača Miće, Marija Šimenca, zacijelo najvećega dramskog tenora u povijesti hrvatske Opere, Gotovčev besmrtni lik dobio svog neponovljivog interpreta – Josipa Gostiča. Jedne nedjelje, 22. lipnja 1941., Gostič je u repertoar uvrstio ulogu koje će postati pojam, njezin idealan tumač poznat i u svjetskim razmjerima. Pjevao ju je pod skladateljevim ravnanjem i postao njegov omiljeni interpret. Odjek te kreacije premašio je zagrebačke okvire i čuo se i u Osijeku, pa je u osječkom Hrvatskom listu recenzent s inicijalima V.C. napisao: "Bila je to prvorazredna pjevačka i glumačka tvorba i već dugo nijesmo vidjeli tako iskrenog i zanosnog stvaratelja uloge, kao što je to bio g.Gostič u ovoj novoj ulozi. Njegov snažni tenor ugodne prodornosti, glasovno umijeće, koje je ostvario s mnogo neposrednosti i topline, omogućili su oživotvorenje najboljeg Era, kojega smo dosada čuli i vidjeli. Za taj vrijedni umjetnički užitak bio je g. Gostič nagrađen oduševljenim odobravanjem."
Godine 1942. Ero je premijerno izveden u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu pod ravnanjem Heinricha Hollreisera (1913-2006), u režiji Rudolfa Hartmanna (1900-1988) i koreografiji Pina Mlakara (1907-2006) sa slavnim Juliusom Patzakom (1898-1974) (majka mu je rodom iz Dugog Sela kod Zagreba) u naslovnoj ulozi. Uspjeh je bio golem. Gotovac je 24 puta izašao pred zastor, a Clemens Krauss uputio je djelu mnogo pohvala i priznanja.
Zagrebačka Opera izvodila je Eru na mnogim gostovanjima: 1942. u Veneciji na kraju stagione u Teatru Le Fenice, na festivalu Maggio Musicale Fiorentino u Firenzi i u Kraljevskoj operi u Rimu, kada su djelu i izvedbi pohvale izrekli glasoviti dirigenti Tullio Serafin (1878-1968) i Oliviero de Fabritiis (1902-1982). Talijanska publika bila je oduševljena djelom, posebno završnim kolom koje su predvodili Ana Roje i Oskar Harmoš. Ono se u Rimu ponovilo na zahtjev publike. Na talijanskom gostovanju izvodio se u antologijskoj – nikada nadmašenoj podjeli uloga – Josip Gostič, Nada Tončić, Marijana Radev i Josip Križaj.
Sredinom srpnja 1943.Ero s onoga svijeta izveden je u Volksoperi u Beču (tada Gradskoj operi), kad mu je pljeskao i sam Richard Strauss (1864-1949), a općinstvo nije prestajalo s odobravanjem dok se nije spustio željezni zastor.
Ero je premijerno postavljen u Volksoperi u Beču 1957. u njemačkome prepjevu Ernsta Hartmanna pod ravnanjem Berislava Klobučara s Gostičem u naslovnoj ulozi. Redatelj je bio Tito Strozzi (1892-1970), a Đulu je pjevala velika bečka operetna diva Sonja Šagovac, tada udana Mottl (1923-2014).
Osamdesetak inozemnih kazališta uvrstilo je Era u repertoar, a libreto mu je preveden na devet jezika: slovenski, mađarski, češki, bugarski, talijanski, njemački, slovački, engleski i finski. Izveden je u Bugarskoj (Sofija, Plovdiv, Stara Zagora), Italiji (u Torinu na RAI-u), Mađarskoj (Szegedin), Austriji (Beč, Linz, Innsbruck), Čehoslovačkoj (Brno, Moravska Ostrava, Olomouc), Švicarskoj (Sankt Gallen), Njemačkoj (Altenburg, Augsburg, Bautzen, Berlin, Bielefeld, Brandenburg, Coburg, Cottburg, Darmstadt, Dessau, Döbeln, Dresden, Dortmund, Eisenach, Erfurt, Essen, Flensburg, Freiberg, Gelsenkirchen, Gera, Greiz, Hagen, Halberstadt, Halle, Hannover, Heilbronn a N., Karlsruhe, Karl-Marx Stadt (Chemnitz), Kassel, Kiel, Koblenz, Leipzig, Magdeburg, Mainz, München, Neustrelitz, Nordhausen, Nürnberg, Oberhausen, Osnabrück, Pforzheim, Plauen, Potsdam, Rostock, Saarbrücken, Schwerin, Stendal, Weimar, Wismar, Zwiekau), Poljskoj (Wroclaw, Ratibor, Leignitz ) i Finskoj (Helsinki) pod naslovima Ero, the Joker, Ero, il burlone caduto dal cielo (ili Ero, lo sposo caduto dal cielo), Le gaillard, tombé du ciel, uz ranije spomenute.
Citirat ćemo jednu kritiku iz inozemnog tiska, onu uglednog glazbenika iz Innsbrucka dr. Alberta Riestera (1906-1975), objavljenu 4. veljače 1957. u novinama Tiroler Tageszeitung pod naslovom Ero s onoga svijeta oduševio ljubitelje opere: „Već dugo Innsbruck nije doživio takvu duhovitu predstavu koja nas je toliko osvojila kao prva izvedba komične opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Kao što nadasve uspješan libreto Milana Begovića polazi od stare hrvatske legende, tako skladatelj slično kao Smetana u Prodanoj nevjesti poseže duboko u riznicu glazbene tradicije svoje domovine. S krajnje istančanim osjećajem za kazalište slaže kamenčić po kamenčić stvarajući tako prekrasan šareni ornament. Mješavina sjete zatamnjene molskim tonalitetima i raspojasane životne radosti s uskovitlanim plesnim ritmovima daje glazbi osobitu privlačnost. […] Na temelju čvrsto ugrađenom u glazbenom folkloru, skladatelj gradi uzbuđujuće zdanje vlastitih zamisli i obogaćuje cjelinu blistavim bojama bogate orkestralne palete, virtuoznim tretiranjem vokalnih dionica i djelotvornom uporabom zbora. […] Nije čudo da se ta nipošto banalna, umjereno moderna, maštovita i zdrava glazba sluša opušteno, čak s divljenjem.“
Zagrebačka Opera izvodila je operu na gostovanjima i poslije Drugoga svjetskog rata, među ostalima 1955. u londonskome Stolltheatreu, 1957. na Praškom proljeću, 1962. u Komičnoj operi u Berlinu, 1966. na Međunarodnim svibanjskim svečanim tjednima u Wiesbadenu, 1967. na Bečkim svečanim tjednima, 1988. u Kijevu i Teatru Kirov u tadašnjem Lenjingradu. Na brojnim gostovanjima izvele su ga i Opere Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta iz Beograda, Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ iz Rijeke, Narodnog pozorišta iz Sarajeva, Do sada je Ero izveden oko četiri tisuće puta.
Prva studijska snimka Era nastala je 1956. uz zbor i orkestar Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Dirigirao je autor, naslovnu ulogu tumačio je Noni Žunec, Vjekica Marušić pjevala je Domu, iz prve postave ostao je Josip Križaj, a Đula je bila Nada Tončić, za koju je sam autor rekao: „Ona je imala sve, bila je jednako dobra pjevačica i glumica. Ispunjala je scenu bogatstvom svoga glasa i zračila je snagom istinske umjetnice operne scene.“
Godine 1962. nastala je nova snimka Ere, također s ansamblom zagrebačke Opere pod ravnanjem autora kojemu je asistirao Nikša Bareza, zacijelo najbolji poznavatelj autorova opusa u nas. Nova Đula bila je Branka Stilinović, Josip Gostič pjevao je naslovnu ulogu, Marijana Radev bila je Doma, a novi su bili i Drago Bernardić kao Marko i Vladimir Ruždjak u ulozi Sime. Taj je Ero objavila 2007. na CD-u tvrtka Croatia Records.Pod ravnanjem Boga Leskovica (1909-1995), također s Gostičem, i s nekoliko slovenskih solista snimljen je 1963. za Nizozemski radio Hilversum.
Prošlo je mnogo godina dok tadašnja Radiotelevizija Zagreb sa svojim zborom i orkestrom nije 1979. snimila operu u cijelosti. Interpreti su bili Zvonimir Krnetić u naslovnoj ulozi, Đulu je pjevala Ljiljana Molnar-Talajić, Domu Biserka Cvejić, gazdu Marka Franjo Petrušanec, a Simu Duško Kukovec. Dirigent je bio Oskar Danon.
Najnovija snimka Era djelo je Ivana Repušića, šef-dirigenta Münchenskoga radijskog orkestra s njegovim sjajnim orkestrom i Zborom HRT-a te solistima Tomislavom Mužekom, Valentinom Fijačko-Kobić, Jelenom Kordić, Ivicom Čikešom i Ljubomirom Puškarićem u glavnim ulogama. O tom CD-u bit će riječi u recenziji Zrinke Matić.
Opera HNK-a u Zagrebu priredila je 2. studenoga 2015. svečanu izvedbu opere prigodom njezina 80. rođendana. Pjevali su u glavnim ulogama Miljenko Đuran, Tamara Franetović Felbinger, Dubravka Šeparović Mušović, Siniša Štork i Ljubomir Puškarić. Dirigirao je Nikša Bareza. Redatelj je Krešimir Dolenčić.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 9. travnja 2020.
