„Ja čvrsto vjerujem da ipak presudnu ulogu u vrijednosti jednog muzičkog djela ima talent i stvaralačka snaga umjetnika. Svatko može naučiti muzičku konstrukciju, ali glazba mora izazvati emocije a to je već stvar talenta.“ Jakov Gotovac
Gotovčeva najbolja djela, a to su u većini ona ranija, čvrsta su cjelina kontinuiranog razvoja koji prirodno dovodi do vrhunca. On u njima ne sustaje niti zastaje, i ona su u sadržajnom i formalnom pogledu uravnotežena, u njima je sadržan njegov naglašen smisao za dramatsko oblikovanje i profiliranje likova, za gradaciju i dramu, ali i osjećaj za liriku. Ljubavni osjećaji kreću se od nježnog drhtaja mladog zaljubljenog srca do usplamtjelog ljubavnog žara. Njegov humor, neusiljen, spontan i neposredan, vrckav i duhovit, ali nikad neukusan ili banalan, pretjeran ili na rubu karikature, istaknut je duhovitom uporabom puhačkih instrumenata, gudača i udaraljki. Sve je to odjeveno u istinsko narodno ruho, puno boje, običaja, ritma, legende i majstorski instrumentirano.
Gotovčeva glazba neposrednog je djelovanja, i to ga je čvrsto ugradilo u hrvatsko narodno biće. Crpeći na izvorima narodne umjetnosti stvorio je djela iznimne ljepote, radilo se to o zborskim minijaturama kao što je npr Jadovanka za teletom, obradbama narodnih napjeva kao što je Dobra večer, uzorita ili velikim vokalno-orkestralnim djelima kao što je Ero s onoga svijeta. Valja naglasiti i Gotovčev siguran osjećaj za jezik i tekst čime se ne mogu odviše pohvaliti ni istaknutiji hrvatski skladatelji. A, kad je o samome Eru riječ, i nepogrešiv instinkt koji ga je doveo do istaknutog književnika i dramskog pisca Milana Begovića koji mu je na njegov scenarij sročio jedan od najboljih libreta komične opere u cjelokupnoj opernoj literaturi. Posegnuvši za radnjom iz narodne priče Begović je operu smjestio u svoj rodni vrlički kraj i kao vrstan poznavatelj narodne poezije i vješt u stihu, stvorio je žive likove i uvjerljive dramske situacije.
"Mislim da svaki čovjek, a tako i umjetnik, nosi u sebi sve karakteristike kraja, života i načina mišljenja, gdje se rodio i odgojio. Ako sam ja po porijeklu dinarac, ne znam zašto ne bih u svojim umjetničkim manifestacijama dao maha značajkama koje sam sa sobom donio na svijet i usisao u sredini gdje sam proveo mladost. Držim da sam tako radeći u svakom slučaju mogao biti iskreniji i istinitiji nego da sam se snobovski povodio za tuđim dekadentnim utjecajima." – rekao je Jakov Gotovac.
Gotovac je Eru s onoga svijeta skladao dvije godine i sedam mjeseci. Započeo je 10. listopada 1932. Prva faza, tzv. kompozitorska skica sa zabilježenom melodijom i harmonijom trajala je otprilike godinu i pol; 4. lipnja 1934. počeo je drugu fazu – detaljno prenošenje komponiranog u tzv. klavirsku partituru i završio je 18. rujna. Odmah je počeo instrumentaciju i prvi čin završio 10. prosinca iste, 1934. godine. Drugi čin završio je 10. veljače 1935., a treći 8. svibnja 1935. Na kraju partiture zapisao je: Zagreb, 8. maja 1935. 22 sata i 47 minuta. Hvala Bogu!“ U kasnijim izvedbama ispravio bi samo koju sitnicu, ali je nakon druge predstave promijenio kraj drugoga čina. Za nj je glasoviti dirigent Clemens Krauss (1893-1954), ravnatelj Opere u Münchenu u vrijeme tamošnje izvedbe Era 1942., ustvrdio da takvog finala još nije bilo u opernoj literaturi.
Zacijelo najviše izvođeno djelo hrvatske glazbe – komična opera u 3 čina Ero s onoga svijeta – praizvedena je u tada Narodnom kazalištu u Zagrebu na Dušni dan u subotu 2. studenoga 1935. godine. Operu je na praizvedbi ostvarila sjajna ekipa. Autor je dirigirao, režiju i antologijsku koreografiju završnog kola priredila je Margarita Froman, scenografiju je izradio Marijan Trepše. U naslovnoj ulozi nastupio je omiljeni slovenski tenor Mario Šimenc i požnjeo velik uspjeh. Tako je ustoličio tradiciju slovenskih tenora interpreta Miće, koju su nastavili Ivan Francl (1907-1987)), najveći među njima Josip Gostič (1900-1963), Noni Žunec (1921-2004), Josip Šutej (1920-2006) i najnoviji Janez Lotrič (1953.).
Ančica Mitrović (1894-1986) bila je briljantna Doma, a poslije nje to je bila i Marijana Radev (1913-1973). Josip Križaj (1887-1968) ostao je jedinstveni gazda Marko. Pretežito lirski shvaćenu Đulu pjevala je Gita Gjuranec (1902-1986), a idealna autorova interpretkinja toga lika bila je kasnije Nada Tončić (1909-1998). Mlinar Sima bio je Leo Mirković (1904-1990), a Gotovcu se sviđao u toj ulozi i dramski glumac Emil Kutijaro (1906-1979). Plesali su svjetski poznati Ana Roje i Oskar Harmoš. Publika je bila jednodušna u svojemu oduševljenju, a kritika je vrlo različito reagirala, nisu izostale zamjerke, ali ni superlativi.
Večer je 4. studenoga između ostalog pisala: „Jakov Gotovac učinio je od Morane do Ere s onoga svijeta ogroman skok unaprijed. Njegovo najnovije operno djelo znači nesumnjiv napredak na svim linijama, ono je na premijeri doživjelo bučan uspjeh, te obećaje da će i nadalje moći zadržati interes općinstva. Djelo je publika primila burnim povlađivanjem. Kompozitor i protagonisti morali su nebrojeno puta pred zastor. Takovo oduševljenje kod premijere domaćih djela već dugo nije vladalo u kazalištu. Bilo je i mnogo cvijeća te lovora. Kazalište je bilo slabo posjećeno. No to za daljnji život djela nema mnogo značenja. Iskustvo nas je naučilo, da su mnogi komadi unatoč rasprodane premijere doskora došli u zaborav.“
Skladatelj Zlatko Grgošević (1900-1978) istoga je dana u Obzoru napisao između ostalog: „Prokušani dramatičar i isto tako literarni radnik g. Milan Begović pomogao je mnogo, da smo u novome djelu našli pomirenu ravnotežu i puni sklad između radnje teksta i muzike. Ero s onoga svijeta simpatičan je vjesnik promjene u domaćem scensko-muzičkom stvaranju, koje od ovog časa treba da krene utrtim putem do punog savršenstva.“ Nakon podrobnije analize pojedinih prizora i primjedbe kako je „finale opere nedostatno motiviran“ te da su „zaključna kola stalni 'izlazi za nuždu' u gotovo svim domaćim narodnim operama“, napomenuo je:„Osobito naglašavam taj zdravi glazbeni humor, koji na sreću ne prelazi u – grotesku, duhovnu protezu neinvencioznih suvremenih autora.“ I nakon mnogo komplimenata došao je do pomalo čudnog zaključka: „Dva savjesna i nadarena autora stvoriše domaću operu. Preostaje pitanje: za koga?“
Skladatelj Lujo Šafranek-Kavić (1882-1940) u Jutarnjem listu 5. studenoga zaključuje opširan prikaz riječima: „Skladatelj g. Jakov Gotovac stvorio je majstorsku, na mnogim mjestima inspiriranu i odličnu partituru, kod koje se može govoriti samo o raznim stupnjevima pozitivnih kvaliteta. Negativnih nema.“
Najdalekovidniji je bio scenarist, filmski redatelj i kritičar Milan Katić (!900-1969) u Novostima 5. studenoga 1935. kad je ustvrdio da će Ero „zauzeti stalno mjesto na 'ovome svijetu' – to jest na našoj opernoj sceni, a moći će da nas reprezentira u 'velikom svijetu' – to jest na opernim scenama muzičkih centara drugih kulturnih naroda!“
To se i dogodilo. Uskoro se oblikovao i idealan kvartet tumača glavnih uloga - Josip Gostič, Nada Tončić, Marijana Radev i Josip Križaj, koji će dva desetljeća predstavljati Eru u zemlji i u svijetu. O tome u sljedećemo nastavku.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. travnja 2020.
