Jakov Gotovac - Autentični glazbeni talent u službi narodne umjetnosti
Povijesni osvrt na život i djelo Jakova Gotovca uz 125. obljetnicu rođenja (1. dio)
-
„Ja sam počeo kao kompozitor djelovati između dva svjetska rata, a toj je generaciji hrvatskih skladatelja bio cilj i umjetnička ideologija stvoriti reprezentativna glazbena djela u stilu i načinu nacionalnog realizma. Uzori su im bili veliki ruski i češki majstori devetnaestog stoljeća. Ta je generacija željela glazbenoj kulturi vlastitog naroda pridonijeti što pozitivnija djela te nastaviti i dovršiti započeto djelo Vatroslava Lisinskog koje je prekinuto njegovom smrću.Smatrao sam da nije moguće u povijesti naše glazbe ostaviti prazninu koju je diktirala logična evolucija za potrebe naše sredine i naše glazbene povijesti, pa iako sam u svijetu već upoznao neke ondašnje avangardističke pojave i smjerove, a priori sam ih odbio kao tuđe, strane i štetne za normalni i zdravi razvoj naše specifične glazbene kulture.“
Bio je to glazbeni credo Jakova Gotovca, kojemu je ostao dosljedan tijekom cijeloga života.
Jakov Gotovac pojavio se u hrvatskoj glazbi u doba koje je za takvom ličnošću upravo vapilo. Ilirske ideje, prema kojima je uzor narodnom stvaralaštvu trebala biti narodna glazba i narodno pjesništvo, našle su u 19. stoljeću svojega predstavnika u Vatroslavu Lisinskom (1819 - 1854). Ali ni Ivan pl.Zajc (1832-1914) ni Blagoje Bersa (1873-1934), najvažniji predstavnici hrvatske glazbe do pojave Gotovca, nisu nastavili tim putem. U njoj nije nastalo djelo koje bi se moglo smatrati pravom nacionalnom operom, poput npr. Prodane nevjeste u Češkoj, koje bi bilo u duhu narodno, izraz osjećajnog i doživljajnog svijeta naroda iz kojeg je potekao autor, koje bi u sebi nosilo značajke narodnog izraza i kroz osjećaj pojedinca izrazilo kolektivnu osjećajnost. Ono se pojavilo tek 2. studenoga 1935. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Bio je to Ero s onoga svijeta, kruna stvaralaštva tada 40-godišnjeg autora. O Eri će biti riječi u drugom nastavku.
Jakov Gotovac rođen je 11. listopada 1895. u Splitu, ali je podrijetlom iz gorštačkog kraja srednje Dalmacije koji je dao nekoliko autohtonih stvaralaca kao što su kipar Ivan Meštrović (1883-1962), književnici Dinko Šimunović (1873-1933) i Milan Begović (1876-1948) i skladatelj Krsto Odak (1888-1965). U Splitu je završio Klasičnu gimnaziju i stekao prve glazbene spoznaje od skladatelja Antuna Dobronića (1878-1955). Surađivao je s Josipom Hatzeom (1879-1959), jednom od središnjih ličnosti glazbenog života grada. Prvo Gotovčevo javno izvedeno djelo bio je scherzo za mješoviti zbor Aj, moj Mijo! na koncertu Splitskog muzičkog društva Zvonimir 20. siječnja 1918. Dirigirao je Ćiril Metod Hrazdira (1868-1926), vrsni češki dirigent, koji je 1904. u Brnu praizveo Jenůfu Leoša Janáčeka (1854-1928). Za povremenih boravaka u Zagrebu, gdje je studirao pravo, učio je kontrapunkt s Vjekoslavom Rosenbergom-Ružićem (1870-1954). Dva scherza za mješoviti zbor i Dva muška zbora, op. 1 i 3, pokazala su njegov neprijeporni talent, i Gotovac je odlučio posve se posvetiti glazbi.
Jednogodišnji boravak u Beču Gotovac je iskoristio da sluša predavanja skladatelja Josepha Marxa (1882-1964) na Muzičkoj akademiji, i 1923. vratio se u Zagreb. Najprije je radio kao korepetitor, a zatim kao operetni i operni dirigent, djelovao kao zborovođa (sedamnaest je godina vodio akademsko pjevačko društvo Mladost) i skladao. Nastale su tako 1924. Dvije pjesme čuda i smijeha za mješoviti zbor, op. 10 – Jadovanka za teletom i Smiješno čudo.
Prvo Gotovčevo remek-djelo, op.11, Koleda, narodni obred u pet dijelova za muški zbor i mali instrumentalni sastav, praizvelo je 1925. Pjevačko društvo Guslar u Splitu pod Hatzeovim ravnanjem. Skladajući u narodnom duhu, iako ne koristeći se doslovce folklornim glazbenim citatima, Gotovac je od drevnog slavenskog običaja obrednog čestitanja – koledanja, stvorio autentično umjetničko djelo u kojem je sačuvao ugođaj i duh starog narodnog običaja. Bogato harmonizirani glasovi i vrlo apartan izbor instrumenata – timpani, tamburin, klarineti i fagoti, čine Koleda biserom hrvatske glazbe.
Već je 1926. nastalo drugo Gotovčevo remek-djelo i temeljni kamen hrvatske orkestralne glazbe Simfonijsko kolo, op.12, prema svemu sudeći, i najizvođenije djelo hrvatske glazbe. Skladano u obliku velikog ronda, s bogatim kontrastima, blještavog kolorita, efektne instrumentacije i pregnantne ritmike, građeno u stalnoj gradaciji, odmah je pobudilo pozornost koreografa. Praizvela ga je u Zagrebu 6. veljače 1927. Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića (1894-1975). Dvadeset godina kasnije, 1. lipnja 1947., pod naslovom Jugoslavensko kolo izvedeno je u HNK-u u Zagrebu u koreografiji slavnog baletnog para Ane Roje (1909-1991) i Oskara Harmoša (1911-1992) pod ravnanjem Berislava Klobučara (1924-2014) u scenografiji Vladimira Žedrinskog (1899-1974). Godine 1939. izveden je u Wiesbadenu u sklopu Međunarodnog festivala Muzika nacija (Musik der Völker).
Radeći u kazalištu stalno u vezi s glazbenom scenom Gotovac je bio privučen i tom vrstom stvaralaštva, pa je prvi njegov doprinos na tom području bila 1928. scenska glazba za pastirsku igru Dubravka Ivana Gundulića (1589-1638). Tu je pokazao još jednu svoju veliku kvalitetu – znalačko dovođenje i obimnije skladbe do idejnog vrhunca. Težište u instrumentaciji na skupini drvenih puhača, što daje djelu pastoralni ugođaj, primjena starih tonaliteta koja stvara arhaičnu obojenost, s ukusom uporabljena komika i groteska koje odaju zdrav duh, prirodno dovode do završne zanosne Himne slobodi, prožete gotovo pobožnom svečanošću i dahom minulih vremena. Dubravka je prvi put izvedena u Narodnom kazalištu u Zagrebu 26. travnja 1928. godine.
Gotovčeva prva opera Morana praizvedena je u Národnom divadlu u Brnu 29. studenoga 1930. Nastala je na libreto bosanskog književnika Ahmeda Muradbegovića (1898-1972), koji je na češki preveo dirigent izvedbe Antonin Balatka (1895-1958). Prema onodobnom zagrebačkom tisku (Novosti, 17. prosinca 1939. pod naslovom „Veliki uspjeh Gotovčeve opere 'Morana' u Brnu“) moravske novine Narodna politika iz Brna pisale su: „Liričnost, duboka i topla liričnost je najjača strana 'Morane', skladatelj ne nastoji da ukruti scenu, niti da izgradi dramatičnu cjelinu, već djeluje sudbinom svojih lica u prvom redu lirski, daje svakoj sceni posebno raspoloženje. A ovo raspoloženje koje mijenja prema časovitoj situaciji zna uvijek sjajno istaknuti. I to koliko u vokalnim partijama, tako naročito u orkestralnoj postavi, koja doista često ide unisono sa pjevačkim partijama jednostavno vođena, ali ova često posve primitivna sredstva zna upotrebiti sa odgovarajućom karakteristikom uvijek velikim učinkom. Gotovac ne rabi, dakako, citate narodne pjesme (najviše ih je u scenama folklorističkim) nego ističe u svojim vlastitim glazbenim zamislima oznake glazbenih osobina narodne pjesme, tako da se mnoge ne mogu razlikovati od narodnih motiva.“
Morana je u Brnu je izvedena jedanaest puta. Operni ansambl iz Brna gostovao je s Moranom u Pragu na pozornici češkog Národnog divadla. Zagrebački tisak citira prašku Narodnu politiku koja piše: „Stilski je 'Morana' na visini modernih talijanskih opera, u prvom redu Puccinijevih, ali Gotovcu može služiti na čast, što nije dozvolio, da ga stil savlada, nego je s uspjehom težio za vlastitim tonovima. Njegova prednost je lirizam, specijalni čar srdačnosti i nježnosti, koje je utisnuo svome djelu. Kako napusti lirizam prelazi u opasnu atmosferu afektovanosti. U cjelini se prikazuje kao kompozitor goleme muzičke potencije. Premijera je bila pripremljena brižljivo i sretno i malo koja opera je naišla na tako srdačan odaziv u publici.“
Tek je nakon inozemnih uspjeha opera premijerno izvedena u Zagrebu 3. listopada 1931. pod skladateljevim ravnanjem u režiji Aleksandra Biničkog (1885-1963), scenografiji Marijana Trepšea (1897-1964) i koreografiji glasovite primabalerine moskovskog Boljšoj teatra koja je od 1921. djelovala u Zagrebu i ostvarila antologijske koreografije, Margarite Froman (1890-1970). Glavne su uloge tumačili Vilma Nožinić (1897-1975), Mario Šimenc (1896-1958), Rudolf Bukšek (1882-1933), Lucija Ožegović (1896-1962) i Aleksandar Griff (1887-1962).
Morana je narodna opera realističkog stila sa zbivanjem iz hrvatskog seoskog života, arhaična ugođaja i sa sadržajem iz legendi, neka vrsta seoske priče o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom, kojemu je pridonio pošteni posrednik, seoski gajdaš Gojen koji je razorio spletke seoske vračare Govedarke. Puna je žarke i raspjevane melodije južnjačkog kraja, sa sjajnim i zvučnim zborovima i plesovima u narodnom duhu, nadahnutim glazbenim folklorom dinarskog određenja, u kojoj je autor dao zamaha neobično bujnoj fantaziji kolorističke instrumentacije uz umjereni harmonijski modernizam, puna je svježine i mladosti. Gotovac je, dakle, već do stvaranja Era pokazao sve svoje temeljne odlike: raspjevanost, čistoću i zamah melodijske linije, smisao za humor i ljubavnu liriku, i ono što često nedostaje mnogim stvaraocima – osjećaj za protok i luk glazbe, za zaokruženost i cjelovitost oblika.
Zagrebački tisak operu je ocijenio s umjerenim oduševljenjem. Skladatelj i glazbeni kritičar Žiga Hirschler (1894-1941) pisao je u Večeri 5. listopada 1931.: „Harmonijski element nesumnjivo je najmanje interesantan dio 'Morane'. Tu Gotovac operira prozirnim akordima i spaja glavne kvintakorde sa septakordima takvim oduševljenjem, kao da je taj princip ovdje prvi put prakticiran. Melodija daleko nadvisuje harmoniju. Gotovac se zna široko raspjevati; ima osjećaja za kantilenu dugog daha, piše efektno i pjevno za ljudsko grlo i nikada ne zaboravlja da svojom melodijom zanese slušača. Jednako je zanimljiv u svojim motivima s kojima karakterizira osobe i radnju.
Dramatika se u toj operi kreće u vrlo simpatičnom krugu. Gotovac nije onaj koji traži nove puteve, a niti imade namjeru da rješava komplicirane filozofske probleme, dakle on stupa na isprobanim putevima. Instrumentacija je vrhunac Gotovčeva stvaranja i apsolutno najpozitivniji dio opere. Orkestar ima pun i plemenit zvuk, dionice su izrađene gotovo uzorno, jer Gotovac predobro znade, da je korektno vođenje dionica prvi preduvjet dobrog zvuka instrumentacije. Gotovčev orkestar vazda zvoni, on je pun boja, najrazličitijih kombinacija, te imade kičmu, krv i nerve.“ Hirschler na kraju teksta navodi da „kazalište doduše nije bilo sasvim rasprodano, no uspjeh bijaše kod općinstva ogroman. Autor i sudjelujući morali su iza činova bezbroj puta pred zastor, a razigrano općinstvo pljeskalo je ustrajno, entuzijazmirano i bučno. Bilo je vrlo mnogo lovor-vijenaca i cvijeća.“
Muzikolog, publicist i skladatelj dr. Pavao Markovac (1903-1941) napisao je 6. listopada 1931. vrlo dug članak u Novostima. Najprije na dugo raspreda kojim je putem krenulo naše muzičko stvaralaštvo poslije rata, kakvi su se problemi stvorili na relaciji „skok u visoki artizam koji publika ne može da slijedi“, kako se stvorio „jaz između tvorbe i publike“ što je dovelo do „izolacije stvaraoca“. Zatim dugo piše o samome djelu, između ostalog: „Naravno, služeći se utvrđenim i prokušanim sredstvima, ova muzika ne donosi uvijek nešto novo, no osjeća se, da ju je stvorio punokrvni a ne anemični muzičar, koji muzicira onako kao što osjeća.
Jedno je sigurno: muzika 'Morane' mnogo je snažnija nego njen tekst. […] Sama radnja nije dosta bogata. Dok je prvi čin kao ekspozicija relativno uspio po načinu i raznolikosti događaja, to se već u drugom činu osjeća znatno pomanjkanje radnje. A premda je u trećem činu akcija uslijed raznolikosti zbivanja življa, ipak se i tu osjeća da ono što se događa na sceni nedostaje da ispuni čitavi čin. Muzika je vješto premostila mnoge mrtve točke radnje, no one su u biti ostale i dalje.“
Na kraju slijedi gotovo proročanski zaključak: „I opet se pokazalo, da je jedno od najvažnijih zapreka definitivnom ostvarenju naše nacionalne opere pomanjkanje pravog libreta. Muzičara, talenata ima dosta, samo tekstova nema.“Gotovac je još dovršio harmonizaciju narodnih pjesama iz Dalmacije, još jednu antologijsku sastavnicu hrvatskog vokalnog repertoara. A onda je dobio briljantan libreto Milana Begovića za svoju sljedeću operu Ero s onoga svijeta. O tome u sljedećem nastavku.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 27. ožujka 2020.
