Ambiciozno, ali bez dovoljno strasti
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Richard Wagner, Tristan i Izolda, dir. Ville Matvejeff, red. Anne Bogart
-
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i ove je sezone, nakon prošlogodišnjeg uprizorenja Elektre Richarda Straussa, iznjedrilo najambiciozniji operni pothvat u Hrvatskoj. Premijera Wagnerova Tristana i Izolde, upriličena 22. veljače, bila je prvo vlastitim snagama realizirano uprizorenje nekog Wagnerova djela u riječkoj Operi. Wagnerove se opere i inače u Hrvatskoj posljednjih desetljeća izvode najčešće uz poseban povod: zagrebačka je Opera postavila Parsifala 2011. kako bi proslavila 150. kazališnu sezonu zagrebačkog HNK-a (ne i njegove zgrade) a 2013, u povodu 200. obljetnice skladateljeva rođenja, izvedeni su Ukleti Holandez u Splitu i Lohengrin u Zagrebu. Kako se novim Tristanom obilježava i riječki status europske prijestolnice kulture, jedina dva premijerna hrvatska uprizorenja Wagnera bez posebnoga povoda u posljednjih dvadeset godina ostaju premijera Ukletog Holandeza u Zagrebu pretprošle sezone te posljednje uprizorenje Tristana i Izolde u Hrvatskoj, i prvo od Prvoga svjetskog rata, koje je 2005. u zagrebačkoj Operi upriličio tadašnji intendant i dirigent predstave Mladen Tarbuk.
U našoj sredini, u kojoj svaka operna kuća ima na repertoaru u najboljem slučaju nekoliko premijernih i nekoliko repriznih naslova, premijera kojega Wagnerova djela doživljava se redovito kao poseban kulturni događaj. Tristan i Izolda naslov je koji bi prije desetak godina svakako više iskakao iz repertoara riječke Opere nego danas, zahvaljujući, ponavljamo, repertoarnim iskoracima (i rizicima) koje joj redovito namjenjuje ravnatelj Opere odnosno intendant Marin Blažević (ovaj put ne i kao redatelj predstave). Glazbena drama – kako je se obično označuje (Wagner je djelo nazvao samo radnjom, Handlung, u tri čina) – Tristan je opera koja svakim novim uprizorenjem dodatno pridonosi mitologizaciji Wagnerova stvaralaštva. Tako će redateljica riječke predstave Anne Bogart – kojoj ovo nije prva operna režija, iako dolazi iz svijeta dramskoga kazališta – u programskoj knjižici napisati da se pretpostavlja da je Tristan „najekstremnija opera ikad napisana“ (dovoljno je sjetiti se prošlogodišnje Elektre koja po ekstremnosti, čime se god ona očitovala, nadmašuje Wagnerovo djelo) a većina povijesti glazbe neće propustiti zastupanje teze kako je atonalitetna glazba 20. stoljeća krajnja konzekvenca Tristanove naglašene kromatike, što će neke povjesničare glazbe ipak ozbiljno začuditi.
Činjenica je svakako da publici koja ima više-manje redovit pristup opernoj i simfonijskoj literaturi 19. stoljeća Tristan danas ne zvuči revolucionarno (neki odlomci iz prvoga čina podsjećaju na Lohengrina, pa i na Ukletog Holandeza) te je glavni izazov u recepciji djela kod današnje publike vjerojatno njegovo trajanje, tj. nedostatak koncentracije za aktivno slušanje toga ne baš kratkog djela u kojem je i orkestar jedan od protagonista. Koliko je jaka mitologizacija Wagnera, mogli smo uočiti i po završetku riječke premijere: ovacije publike bile su više iskaz društveno poželjnoga ponašanja na značajnome kulturnom događaju nego iskreno oduševljenje partiturom i njezinom izvedbom. Na to ukazuje jedan znakovit recepcijski detalj: samo je publika koja ne razumije i emotivno ne doživljava glazbu koju sluša u stanju početi pljeskati previše prerano nakon Izoldine ljubavne smrti tijekom završnog akorda djela (što ga je Richard Strauss nazvao najljepše orkestriranim H-dur akordom u povijesti glazbe).Razloga za pljesak svakako jest bilo, a najviše su ga zaslužili pojedini solisti. No osvrćući se na treće uprizorenje Tristana i Izolde u povijesti hrvatskoga kazališta, počnimo od inscenacije Anne Bogart i njezinih suradnika. Premda se prvi čin odvija po svoj prilici na palubi prvoga razreda putničkog broda iz prošloga stoljeća, a Tristan i Izolda ljubavnim duetom slave noć (O sink hernieder, Nacht der Liebe) u osvijetljenu salonu s crvenim foteljama umjesto u tamnome vrtu palače kralja Markea, redateljsko čitanje Anne Bogart nije primjer pravog redateljskog teatra i zadržava u najvećoj mjeri klasične i očekivane odnose među protagonistima Wagnerove glazbene drame. Izolda se, doduše, na kraju ljubavne smrti (Liebestod) ne sruši mrtva nego odlazi prema dubini pozornice, no to nije nikakvo originalno čitanje nego dobro prokušani kliše. Premještanjem vremena radnje, vjerojatno, u prošlo stoljeće (najviše se treći čin činio vremenski nedefiniranim) nije se publici poručilo ništa novo, ali nije joj se ni odvlačilo koncentraciju od fascinantne partiture, s jednom očitom iznimkom: uporaba svojevrsnoga kora, sastavljenog od glumaca, zborskih pjevača i baletnih plesača riječkoga HNK-a, koji nijemo komentira tijek drame, bila je promašena. Dojmljivim elementom inscenacije pokazale su se videoprojekcije na (dodanome) stražnjem zidu pozornice, uglavnom umjetnički dojmljivo ostvarenih prikaza morskih valova, koje je načinio Greg Emetaz.
U režiji Anne Bogart, a djelomično i zahvaljujući stanovitoj proračunatosti pjevača u naslovnim ulogama, veliki duet Tristana i Izolde u drugome činu bio je lišen svake strasti. Ako je to i bila redateljska namjera, valja se ipak podsjetiti skladateljevih izvornih namjera! Dok je u procjeni pojedinih elemenata inscenacije nemoguće ignorirati i vlastite estetičke afinitete, objektivno je ozbiljno zamjeriti redateljici (i dirigentu koji je na to pristao) što se zbor brodske posade u prvome činu ne pojavljuje na pozornici nego pjeva izvan nje, tako da se u gledalištu čuje loše ozvučena izvedba.Kao cjelina, ova inscenacija ne djeluje odveć strano djelu koje prikazuje, ali čini se prerealističnom, s više-manje jasnim vremenskim određenjem, za takav književni predložak. Imamo li pak na umu ekstreme režijskoga teatra kojima se Wagnerova (i ne samo njegova) djela redovito podvrgavaju na europskim opernim pozornicama (od Bayreutha nadalje), dobili smo vjerojatno jedno od suvislijih redateljskih viđenja Tristana koje bismo u ovome trenutku mogli među postojećima odabrati.
Treba reći kako su uloge u riječkome Tristanu uglavnom vrlo dobro podijeljene te je matični operni ansambl uposlen najviše što je mogao biti. Čak su tri protagonističke uloge (sve osim, razumije se, naslovnih) povjerene pjevačima iz kuće, koji su se s velikim izazovima uglavnom dobro nosili. Bariton Robert Kolar suvereno se nosio sa zahtjevima uloge Kurwenala i njegovim eksponiranim visinama, dugim prizorom s Tristanom u trećemu činu te općenito dramskim akcentima koje ta uloga traži. Mezzosopranistici Ivani Srbljan velika uloga Brangäne sigurno je jedan od najvećih izazova u karijeri. Upustila se u nj hrabro i dovoljno suvereno, stabilnim tonom, s dovoljno volumena i s uzornom dikcijom. Bila je njezina Brangäne zanimljiva u svojoj psihološkoj nedokučivosti, a u prizorima s Izoldom parirala je Maidi Hundeling.
Svojevrsno strahopoštovanje prema dugoj i zahtjevnoj ulozi očitovalo se u nedovoljnoj sigurnosti u glasovitome solu Einsam wachend in der Nacht, kojim se Brangäne uključuje u veliki duet Tristana i Izolde u drugome činu, te u ponekim eksponiranijim visinama. Sveukupno, za prvi susret s wagnerijanskim repertoarom, uspješan debi! Odličan je bio bas Luka Ortar koji je u dugome solilokviju kralja Markea na kraju drugoga čina imponirao i svojom scenskom pojavom i plemenitim, bogatim tonom ugodnoga timbra. Bio je u toj mjeri sugestivan da nismo uopće tijekom izvedbe morali razmišljati o tome da je tumač kralja Markea znatno mlađi od tumača Tristana, Markeova nećaka.
U malim ulogama nastupilo je još nekoliko solista riječke Opere. Tenor Marko Fortunato uvjerljivo je karakterno pristupio ulozi Melota, dok je angažiranje Darija Bercicha u ulozi Kormilara neprimjereno jer je ta uloga previše kratka za solista koji inače pjeva i protagonističke uloge. Aljaž Farasin u ulogama Mladoga mornara i Pastira nije bio u svojem najboljem izdanju. Nije priličilo od pjevača koji u matičnoj Operi pjeva glavne uloge tražiti da u trećemu činu dugo nepomično stoji, poput kakve kulise, tijekom prizora Tristana i Kurwenala.Na riječkoj premijeri nismo čuli cijeloga Tristana i Izoldu. U veliki duet naslovnih likova u drugome činu unesen je izdašni skok od više od četiristo taktova, čime je glazba skraćena za barem osam minuta. I dok je Straussova Elektra opera u koju se redovito unosi nekoliko skokova (bilo je tako i u Rijeci prošle sezone) kako bi se sopranistici u iznimno zahtjevnoj naslovnoj ulozi barem malo olakšala teška zadaća, skokovi u Tristanu nisu toliko uobičajeni ni česti. U tako dugome djelu osam minuta više ili manje ne igra veliku ulogu, pa je očito da skok nije unesen radi udovoljavanja publici nego radi udovoljavanja pjevačima, i to vjerojatno 61-godišnjem švedskom Heldentenoru Larsu Clevemanu u ulozi Tristana, koji je beskrajno dugi prizor s Kurwenalom u trećemu činu, koji je za tenora Wagner skladao megalomanski neuviđavno, pjevao s jasno zamjetljivim naporom. Navedeni skok problematičan je iz barem dva razloga. Prvo, slušatelju koji poznaje djelo, odlomak koji slavi noć O sink hernieder, Nacht der Liebe dolazi nakon početka dueta neprirodno brzo. Drugo, tim skokom (od mjesta Dem Tage! dem Tage! dem tükischen Tage) gubi se kontrast između Tristanova i Izoldina nepovoljnog odnosa prema danu i njihova već navedenoga hvalospjeva noći.
Unatoč umoru koji se osjetio u trećemu činu, Clevemanu treba odati priznanje što je užasno teška uloga u njegovu tumačenju bila pjevački dostojanstveno donesena, i što se u neugodno visokoj Tristanovoj tessituri dobro snalazio s visinama (uglavnom as1 i a1). Bila je zamjetna sigurnost pjevača koji iza sebe ima već nekoliko uprizorenja ovoga djela.
Ipak, zvijezda je večeri, kao i na prošlogodišnjoj premijeri Elektre, bila njemačka sopranistica Maida Hundeling koja je u ulozi Izolde kraj predstave dočekala, činilo se, pjevački sasvim svježa. Takvu pjevačicu zaista velikoga glasa i moćnih visina (nije imala problema s Izoldinim visokim c-ovima u duetu s Tristanom) u Hrvatskoj zaista rijetko čujemo. Bila je dominantna od svoje prve pojave na pozornici i ostavljala Heldentenora pomalo u sjeni u duetu s Tristanom, no činila se baš tijekom toga toliko važnoga dueta nekako emocionalno distanciranom i usmjerenom gotovo isključivo na moćno pjevanje. Visine i forte njezin su najveći adut, premda je i u lirskijim odlomcima, npr. u spomenutom hvalospjevu noći, bila dojmljiva. Manje je impresivna u srednjoj lagi, a najmanje u donjoj, pa neke visine nisu bile čujne jer nisu izvedene u prsnom registru. Tijekom glasovite Izoldine ljubavne smrti na kraju djela bila je sugestivna i vrlo dojmljiva, s vrhuncem – kako i treba biti – na posljednjoj riječi u in des Welt (gis2), ali se posljednji Izoldin ton, fis2 u pianu, negdje izgubio.
Velika je odgovornost bila na dirigentu Villeu Matvejeffu, stalnome gostu riječke Opere, koji je pred sobom imao orkestar Opere osnažen i vanjskim doprinosom (pa i studentskim). Dobra je priprema za izazove Tristana bio raniji rad orkestra na Elektri: i u Wagnerovu je slavnom djelu Matvejeff sigurno držao konce u rukama: eksponiranijih raspada nije bilo i orkestar je pod njegovim ravnanjem tehnički solidno funkcionirao. No nema velike interpretacije Tristana i Izolde ako preciznost nije združena sa strašću, a strasti je meni vrlo nedostajalo. Priželjkivao sam, moram priznati, da me orkestar povremeno otplavi, da me Tristan i Izolda otplave u svojemu duetu, ali ne mislim pritom samo na decibele, nego na dramatičnost i strast koje bi trebale isijavati iz Wagnerove partiture. Priželjkivao sam, kažem, ali nisam tu strast u dovoljnoj mjeri osjetio. A uredan Tristan bez strasti ipak nije „pravi“ Tristan, bez obzira na veliki uspjeh u Matvejeffljevu discipliniranju orkestra.
Ne kažem da muzičke strasti uopće nije bilo: dirigentov senzibilitet znao je izvući rezultat pred kraj dueta Tristana i Izolde (prije dolaska kralja Markea), a važnijim iskrama i proplamsajima valja pridružiti i Izoldinu ljubavnu smrt. Puhači su općenito bili pouzdani, zapažen je bio istaknuti bas-klarinet, no veliki solo engleskoga roga na početku trećega čina nije sasvim uspio (lijepom fraziranju unatoč), i to vjerojatno i zato što je svirač toga glazbala bio nepotrebno izložen na pozornici, bez nota. Zvuk gudača nije mogao biti dovoljno dojmljiv već i zbog same malobrojnosti svirača gudaćih instrumenata, pri čemu je možda ulogu igrala i veličina riječke orkestralne rupe. U veće fluktuacije tempa Matvejeff se vjerojatno nije upuštao iz sigurnosnih razloga, ne želeći dovesti preciznost izvedbe u pitanje, a i inače njegovo muzikalno vodstvo nije bilo idiosinkratično.
Ukupno gledajući, možemo reći da je riječki Tristan pravi podvig. Ambiciozno, s pokrićem, ali bez dovoljno strasti. Bez istinske katarze. No vrijedilo je Tristana čuti uživo s dobrom pjevačkom podjelom. Riječka je Opera vjerojatno u ovom trenutku jedina u Hrvatskoj koja je zainteresirana i sposobna iznjedriti ovakav pothvat. Nadajmo se da tri izvedbe ove sezone nisu početak i kraj ovoga uprizorenja i da će se i sljedeće sezone Tristan i Izolda naći na pozornici riječke Opere, kad već prošlosezonska Elektra ove sezone nije. A tko bi do prije nekoliko godina uopće i pomislio da će se u Rijeci postavljati opere Wagnera i Richarda Straussa!
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci
Premijera: 22. veljače 2020.
Richard Wagner: Tristan und Isolde
Dirigent: Ville Matvejeff
Redateljica: Anne Bogart
Scenograf i kostimograf: James Schuette
Scenski pokret: Christopher Murrah
Oblikovatelj videoprojekcija: Greg Emetaz
Riječki simfonijski orkestar i Zbog riječke Opere
Vokalna priprema: Matija Fortuna
Zborovođa: Nicoletta Olivieri
Prijevod libreta: Helena Lucić Šego
Uloge:
Tristan: Lars Cleveman
Izolda: Maida Hundeling
Brängane: Ivana Srbljan
Kurwenal: Robert Kolar
Kralj Marke: Luka Ortar
Melot: Marko Fortunato
Mladi kormilar i Pastir: Aljaž Farasin
Kormilar: Dario Bercich© Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 6. ožujka 2020.
Piše:
Radečić