Umrla je Mimi / Posljednja primadonna assoluta
In memoriam Mirella Freni (Modena, 27. veljače 1935. - 9. veljače 2020.)
-
9. veljače 2020., u rodnoj Modeni umrla je posljednja primadonna assoluta zadnjih desetljeća prošloga stoljeća – Mirella Freni. Umrla je Mimì koju će teško ikada itko nadmašiti, jer je u pravom smislu riječi bila utjelovljenje toga lika u vokalnom, scenskom i interpretativnom pogledu. Bila je pjevačica iznimnog pjevačkog dara, prelijepa bogata lirskog soprana, savršenog pjevačkog umijeća, neposrednosti i iskrenosti u interpretaciji. Naša velika Biserka Cvejić (1923.) govorila bi mladim pjevačicama: slušajte Mirellu Freni, tako se pjeva. Njezin legato bio je uzoran, a osjećaj za stil i ukus primjerni. S razvojem karijere počela je prelaziti u lirico-spinto repertoar, ali bez forsiranja i nikada na štetu ljepote tona.Mimì iz opere La Bohéme Giacoma Puccinija u legendarnoj produkciji opere u milanskoj Scali 31. siječnja 1963. pod ravnanjem Herberta von Karajana (1908-1989) u režiji Franca Zeffirellija (1923-2019) označila je početak velike svjetske karijere Mirelle Freni. Uspjeh koji je postigla tom svojom interpretacijom bio je više od pjevačkog. Proglašena je najboljom Mimì na svijetu. Izgledala je upravo onako kako svaki ljubitelj Puccinija zamišlja njegovu Mimì. Ni najveći joj stručnjaci nisu mogli naći zamjerke. I doista, godinama nakon tog nastupa nitko nije u toj ulozi ponovio uspjeh Mirelle Freni, idealne interpretatorice Puccinijeve omiljene junakinje.
Premda je Mimì uloga koju pjevaju gotovo svi soprani, ne postižu u njoj baš svi jednak uspjeh. Glas Mirelle Freni velikog obujma, neobičnog vibrata u visokom registru kakav imaju najljepši talijanski glasovi, čistoća tona, izvanredan legato te pjevanje bez onih tzv. bojenih tonova za kojima soprani često posežu kad pjevaju Puccinija – sve je to osvojilo publiku i kritičare. U njezinoj kreaciji nije bilo pretjeranosti. Bila je nježna i strastvena, raspjevana u izljevima ljubavi, potresna u izražavanju boli, nenametljiva, senzibilna i topla, ženstvena do maksimuma, neposredna i iskrena, prava „mala Mimì” koju je Puccini opisivao s toliko ljubavi, „Mimì iz snova”, kako su je nazvali bečki kritičari, „najčarobnija Mimì naših dana”, kako su je prozvali u svijetu.
Mirella Freni rođena je 27. veljače 1935. u Modeni, gradu s bogatom opernom tradicijom. Roditelji su joj, kao i oni njezina prijatelja iz djetinjstva Luciana Pavarottija (1935-2007), bili ljubitelji opere i s njima je već u svojoj petoj godini posjećivala operne predstave. Kod kuće je slušala ploče Enrica Carusa (1973-1921), Beniamina Giglija (1890-1957) i Toti dal Monte (1922-2004), uz čiju je snimku, na radost obitelji, pjevala prizor ludila iz Lucije di Lamermoor. S jedanaest je godina snimila ariju Cio-Cio-San iz Puccinijeve Madame Butterfly, pa je Gigli, koji ju je tom prigodom čuo, savjetovao djevojčici da prekine s pjevanjem i sačuva glas kako bi ga u pravo vrijeme mogla školovati. Mirella ga je poslušala. Bilo joj je već sedamnaest godina kada je počela učiti pjevanje kod znamenitog pedagoga Vasca Campogallianija (1903-1992), koji je bio učitelj i Renate Tebaldi (1922-2004). Dvije godine poslije, 1955., debitirala je u rodnom gradu kao Micaela u Bizetovoj Carmen i postigla takav uspjeh da je postala pojam za vrhunsku kreaciju djevojke sa sela. Nakon debija u ulozi Micaele umjetnička karijera Mirelle Freni naglo se prekida. Udaje se za dirigenta i profesora pjevanja Leonea Magieru (1934.), koji je bio njezin profesor i često ju je pratio na gostovanjima. Na scenu se vratila godine 1957. i dobila „apsolutnu prvu nagradu“ na opernoj Akademiji u Vercelliju, nakon čega je angažirana u stalnom opernom ansamblu dobitnika nagrada Viotti u Vercelliju. Od 1959. do 1963. pjevala je Mimi u Amsterdamu, Nanettu u Verdijevu Falstaffu u Glyndebourneu i Zerlinu u Mozartovu Don Giovanniju, s kojom je 1960. počela njezina međunarodna karijera. Prigodom njezine kreacije Zerline u Covent Gardenu, kritičar časopisa Opera napisao je: „Zerlina Mirelle Freni u svakom je smislu savršena interpretacija kakvu možemo samo poželjeti. Toj nadarenoj umjetnici budućnost pruža beskrajne mogućnosti“. Pjevala je i Susannu u Figarovu piru, a poslije je uvrstila u repertoar i Groficu.
Mirella Freni ubrzo je postala idealan lirski sopran za uloge u talijanskom i francuskom repertoaru. Ljepotom i ujednačenošću glasa, u kojemu nema oštrih i nelijepih tonova, razvijenom pjevačkom tehnikom, savršenim legatom i nadasve onom samo njoj svojstvenom prirodnošću što ju je činilo tako uvjerljivom, a i mladenačkim izgledom i nastupom koji je vrlo dugo zadržala, privukla je pozornost najvećih dirigenata i redatelja.
Bila je antologijska Margareta u Faustu Charlesa Gounoda i 1978. snimila ju je s Plácidom Domingom (1941.?) i budućim drugim suprugom, glasovitim bugarskim basom Nikolajem Gjaurovim (1929-2004) pod ravnanjem velikog Georgesa Prêtrea (1924-2017) uz sudjelovanje orkestra Pariške nacionalne opere. Bila je Julija iz snova zajedno s Francom Corellijem (1921-2003) u Gounodovoj operi Romeo i Julija u njujorškom Metropolitanu. Za razliku od većine talijanskih pjevača, imala je istančan osjećaj za francuski jezik i stil kojima je uspjela savršeno ovladati.
Premda je uvijek davala prednost belkantu, osobito je voljela Aminu u Mjesečarki i Elviru u Puritancima Vincenza Bellinija, nije bježala od Puccinija, ali samo od nekih uloga. Tako je još jedna njezina idealna uloga bila Liù u operi Turandot. Godine 1983. snimila je i Manon Lescaut s Plácidom Domingom pod ravnanjem Giuseppea Sinopolija (1946-2001) uz orkestar Philharmonia, iako je više voljela Massenetovu Manon. Cio-Cio-San u Madame Butterfly nije pjevala na sceni ali ju je dva puta snimila na CD-u i pjevala u muzičkom filmu s Plácidom Domingom. Ta uloga od pjevačice traži vrhunsku muzikalnost i nijansiranje i bila je još jedna njezina kreacija koja se pamti. U njoj je sjajno došlo do izražaja ono što je možda najviše oduševljavalo pri slušanju Mirelle Freni, a to je njezin osobni doživljaj uloge i karaktera koji tumači. Ni traga ispraznoj virtuoznosti ili možda lažnoj uživljenosti, koja ponekad tako očito izbija iz nekih tumačenja. Ona je uvijek ostajala dosljedna samoj sebi i pružala maksimum samo njoj svojstvenih glasovno-interpretativnih mogućnosti.
Godine 1970. Herbert von Karajan pozvao je Mirellu Freni u Salzburg, da na Svečanim igrama nastupi kao Desdemona u Verdijevu Otellu. Zašto je Karajan odabrao baš Frenijevu, kad je mogao birati između najpoznatijih mladodramskih soprana svijeta? Mirella Freni bila je upravo onakva Desdemona kakvu je Shakespeare zamislio: nježna, suptilna, lirska i hrabra.Tu je ulogu interpretirala i u muzičkom filmu i iste godine snimila je u cijelosti. Karajan je njome bio toliko oduševljen da je počela jedna od najčvršćih i najplodnijih umjetničkih suradnji u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. Odabrao ju je i za Elizabetu u Don Carlu i za Aidu, koja nije prihvaćena s općim oduševljenjem. Njihovi projekti najčešće su se ostvarivali na Salzburškim svečanim igrama. Premda je nastupala s mnogim velikim dirigentima, Karajan je bio najbliži njezinom umjetničkom poimanju i senzibilitetu.
Tako je počela ulaziti u verdijanski repertoar. Između ostalih uloga pjevala je 1971. Ameliju u Simonu Boccanegri na otvorenju sezone u milanskoj Scali pod ravnanjem Claudija Abbada (1933-2014) u režiji Giorgia Strehlera (1921-1997) s Pierom Cappuccillijem (1921-2005) u naslovnoj ulozi, još jednoj antologijskoj opernoj realizaciji 20. stoljeća. U glazbenom smislu bila je to nova, neuobičajena Amelija, koja je razbila dotadašnji model, ali koja je ujedno imala toliko snage da vlastitim talentom stvori novi uzorak koji potpuno obuhvaća zanimljive intencije nove suvremene scenske koncepcije.
Lirski sopran Mirelle Freni postajao je s vremenom lirico-spinto, mladodramski. Njezin se repertoar širio. Posegnula je i za likovima iz ruskog repertoara – Tatjanom u Evgeniju Onjeginu i Lizom u Pikovoj dami Petra Iljiča Čajkovskog. Pjevala je i Jeanne D'Arc u operi Čajkovskog Djevica Orleanska i s njom se 2005. u Washington National opera oprostila od scene nakon pedeset uloga i pedeset godina karijere.
S godinama su se velike zvijezde operne scene povlačile, i Mirella Freni ostala je posljednja primadonna assoluta, velika diva, koja kao da potvrdu svoje umjetnosti nalazi u utjelovljenju lika velike francuske tragetkinje Adrienne Lecouvreur (1692-1739) i poput nje ostaje „smjerna službenica stvaralačkog genija“, kako Adriana pjeva u istoimenoj operi Francesca Cilee (1866-1950), jednoj od njezinih posljednjih velikih interpretacija.Velika umjetnica i sjajna pjevačica Mirella Freni umrla je u rodnoj Modeni 9. veljače 2020. godine. Zatvorio se veliki luk opernih velikana 20. stoljeća.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. ožujka 2020.
