Golem doprinos hrvatskoj glazbi
In memoriam Vladimir Kranjčević (Zagreb, 21. studenoga 1936. – 9. veljače 2020.)
-
U nedjelju 9. veljače iznenada je umro dirigent Vladimir Kranjčević. Umro je umjetnik i vješt organizator koji je obilježio više od pola stoljeća hrvatskog glazbenog, ali i društvenog života kao ličnost sveobuhvatnih zanimanja, velike umjetničke znatiželje, nevjerojatnih sposobnosti za stvaranje i održavanje kontakata s umjetnicima s kojima je surađivao i istančanog osjećaja za otkrivanje mladih talenata kojima je pomagao na putu afirmacije. Spomenut ćemo samo Krunoslava Cigoja, Ivanku Boljkovac, Zrinka Soču, Željku Martić i Lanu Kos. Bolovao je, ali nije posustajao. Pratio je sva glazbena zbivanja, pa se tako spremao otići u zagrebačku Operu na skoru premijeru Lucije di Lammermoor.
Vladimir Kranjčević rođen je 21. studenoga 1936. u Zagrebu, u kojemu je pohađao Gradsku muzičku školu i gimnaziju. Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji završio je 1961. studij glasovira kod profesora Ladislava Šabana. U to je vrijeme zagrebački glazbeni život bio na zavidnoj visini, a počela su i gostovanja renomiranih gostiju. Bilo je snažnih umjetničkih ličnosti, a ništa ne može toliko poticajno djelovati na mladog čovjeka kao kontakt - bilo neizravni ili, što je još bolje, izravni s velikim umjetničkim osobnostima. Tako je mladi Kranjčević dobio priliku da na koncertu 28. ožujka 1971. u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu prati Marijanu Radev. Bio je to posljednji solistički koncert velike umjetnice koja je svoje vrhunsko umijeće interpretacije osobito sjajno pokazivala u malim formama Lieda. Na koncertu je pjevala Osam Brahmsovih pjesama i ciklus Ljubav i život žene – Frauenliebe und Leben Roberta Schumanna.
Profesor Šaban nije svoje studente podučavao samo umijeću sviranja nego ih je upućivao proučavanju partitura, što je prirodno dovelo Vladimira Kranjčevića do studija dirigiranja, iako je već kao dvanaestogodišnji dječak dirigirao crkvenim zborom u Križevcima. Dirigiranje je učio kod Slavka Zlatića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, usavršavao se od 1968. do 1969. kod Igora Markeviča u Monte Carlu i magistrirao 1980. kod Vojislava Ilića na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu. Vladanje ruskim jezikom i specifičan osjećaj za vokalni slog slavenske liturgije, kao i afinitet prema vokalnoj glazbi - ponajprije zborskoj, učinili su ga vrsnim tumačem liturgija Čajkovskog i Rahmanjinova.
Nemjerljiv je doprinos Vladimira Kranjčevića djelovanju Akademskoga zbora Ivan Goran Kovačić, koji je preuzeo na poticaj Lovre Matačića i Ive Vuljevića i čiji je šef-dirigent bio od 1974. do 1987. Preuzeo ga je sa 35 ljudi, a doveo do 150. Tako je izbrusio zbor da su postali sudionici važnih koncertnih i opernih događanja ne samo u zemlji nego i u inozemstvu. Nije bio samo njihov umjetnički vođa. U njima je usadio ljubav prema glazbi i stekao njihovu neobičnu privrženost koja se sačuvala do njegovih zadnjih dana. Zbor je 1977. sudjelovao s glasovitim leipziškim Gewandhaus orkestrom na Dubrovačkim ljetnim igrama u izvedbi Beethovenove Devete simfonije. Pjevao je i u Vatikanu na primanju kod pape Sv. Ivana Pavla II. uzvišenu skladbu Krste Odaka Svrši stopi moje. Zadnji koncert s popularno nazivanim Goranovcima održao je 17. siječnja 1987. godine.
Mo Kranjčević njegovao je prijateljstvo s umjetnicima s kojima je surađivao; među njima mnogi su bili svjetskoga glasa. Spomenimo Nikolaja Geddu, s kojim je na festivalu Maggio Musicale Fiorentino 1982. izveo Liturgiju Sv. Ivana Zlatoustog Čajkovskog, Biserku Cvejić, Tomislava Neralića, Anu Pusar, Nadu Puttar-Gold, Ružu Pospiš-Baldani, Dunju Vejzović, Radmilu Bakočević, Marjanu Lipovšek. Svi su se oni rado odazivali njegovu pozivu na suradnju.
Vladimir Kranjčević bio je odličan organizator. Tako je 1971. bio jedan od utemeljitelja festivala Varaždinske barokne večeri, do 1993. predsjednik njegova programskoga odbora te od 1994. do 2006. ravnatelj. Na njima su nastupali najbolji solisti i ansambli, a mnoga djela doživjela i prvu izvedbu u Hrvatskoj.
Svoju djelatnost kao dirigent zbora započeo je 1965. Najprije je tri godine dirigirao Mješovitim zborom zagrebačke Prve i Četvrte gimnazije, koji je i osnovao. Od 1969. do 1972. ravnao je Mješovitim zborom Kulturno-umjetničkog društva Ivan Zajc. Zatim je osnovao Komorni orkestar Vatroslav Lisinski, koji je vodio četiri godine. Vodio je oratorijski zbor Crkve sv. Marka – Cantores Sancti Marci 1992. i 1993. i do 2013. bio je predsjednik oratorijskog društva, a 1994. vodio je Zbor Filharmonijskog društva.
Godine 1976. Vladimir Kranjčević postao je šef-dirigent Mješovitog zbora tadašnje Radiotelevizije Zagreb koji je vodio šest godina, a 1983. Simfonijskoga orkestra, koji je vodio pet godina. U međuvremenu od 1980. do 1985. vodio je vokalni ansambl Zagrebački madrigalisti. Godine 1988. otišao je u Beograd i do 1991. bio šef Zbora i Simfonijskoga orkestra Radiotelevizije Beograd. Godine 1994. postao je ravnatelj Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i na tome položaju ostao dva mandata – osam godina.Vladimir Kranjčević bavio se i pedagoškom djelatnošću. Od 1960. do 1965. bio je osnovnoškolski nastavnik i do 1969. gimnazijski profesor. Od 1969. do 1977. bio je profesor, od 1970. direktor Muzičke škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu, od 1977. do 1978. profesor na Pedagoškoj akademiji te od 1978. do umirovljenja 2007. profesor na Muzičkoj akademiji, gdje je vodio zbor i predavao dirigiranje na Odjelu za glazbeni odgoj, od 1981. kao docent, od 1988. izvanredni i od 1995. redoviti profesor. Završio je kao profesor emeritus.
Vladimir Kranjčević nastupao je i s više drugih orkestara i zborova u Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Beogradu, Ljubljani, Monte Carlu, Berlinu i Krakovu. Dirigirao je na našim festivalima u Dubrovniku, Osijeku, Osoru, Splitu, Zadru i najviše na Varaždinskim baroknim večerima, na kojima je dobio nagrade Ivan Lukačić 1986., 1989. i 1995., Jurica Murai 2001., Kantor 2006. Gostovao je u više europskih zemalja, Italiji, Francuskoj te Kini, Sjevernoj Koreji i Kubi.
U Kranjčevićevu opsežnom repertoaru u rasponu od renesansne do glazbe 20. stoljeća izdvajaju se izvedbe velikih vokalno-instrumentalnih djela te interpretacije djela hrvatskih skladatelja, osobito suvremenih, od kojih je mnoga i praizveo, za što je 2001. dobio nagradu Hrvatskoga društva skladatelja Vatroslav Lisinski. Od 1963. do 1989. snimio je tridesetak gramofonskih ploča sa zborom Ivan Goran Kovačić, Zagrebačkim madrigalistima te Zborom i Simfonijskim orkestrom Radiotelevizije Zagreb. Od 1992. do 2010. objavljeno mu je dvadeset CD-ova, među kojima se ističu deset sa Slovenskim komornim zborom Antologijska djela hrvatske zborske glazbe, među kojima je Podnevna simfonija za koju je 2003. dobio nagradu Porin te CD s ansamblima tadašnje Radiotelevizije Beograd. U radu sa zborovima do izražaja je dolazio njegov istančan osjećaj za vokalni slog, postizanje moćnog i kompaktnog zvuka te vrhunska uvježbanost ansambla, sigurnost vodstva i vrsno poznavanje literature različitih stilskih razdoblja.
Pisao je glazbene kritike i surađivao u časopisima i monografijama. Od 1970. do 1979. bio je predsjednik Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, a od 1997. do 2012. član Upravnoga vijeća i žirija Međunarodnoga natjecanja pjevačkih zborova u Zadru. Dobitnik je nagrada Milka Trnina 1977., Josip Štolcer Slavenski 1978,, godišnje nagrade Vladimir Nazor 1995., grada Varaždina 1983., 1986. i 1995., Zlatno zvono 2001., Nagrade Grada Zagreba 2012. te za životno djelo Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga 2008., Glazbenih svečanosti hrvatske mladeži u Varaždinu 2012. i Porin 2013. I na kraju, 2017. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Te je godine izvedbom Verdijeva Requiema završio svoju dirigentsku djelatnost. I dalje je bio muzički aktivan i rado viđen gost u emisijama HRT-a.© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. veljače 2020.