Tragična ljubav
Povijesni osvrt na izvedbe Donizettijeve opere Lucia di Lammermoor u hrvatskim kazalištima, ususret novoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 14. veljače 2020.
-
Nakon više od pola stoljeća – posljednja premijera opere u Zagrebu bila je 6. svibnja 1968. a zadnja izvedba na sceni 19. travnja 1975., ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izvodi jedno od najpopularnijih glazbeno-scenskih djela – tragičnu romantičnu operu Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija. Premijera će biti 14. veljače 2020. pod ravnanjem maestra Marcella Mottadelija. Režiju, scenografiju i kostimografiju potpisuje slavni talijanski umjetnik Pier Luigi Pizzi.Libreto za Luciju di Lammermoor napisao je napuljski pjesnik Salvatore Cammarano (1801-1852), jedan od najpoznatijih libretista onoga doba. Za Donizettija je napisao osam libreta. Libreto je skladatelju pružio obilje mogućnosti da sklada svoje najveće djelo s najboljim značajkama svojega stila: sjajnom, sentimentalnom ili pak tragičnom melodijom u najljepšem belkantističkom legatu, ponekad, kao u prizoru ludila, ukrašenom virtuoznom koloraturom, ali i istančanim smislom za dramske situacije kao što je znameniti sekstet. Donizetti je operu skladao u samo šest tjedana. Spočitavalo mu se da piše u prevelikoj žurbi, a on je u pismu svojemu učitelju Simonu Mayru (1763-1845) objasnio:
„Vi znate što je moj motto? Brzina. Možda je to vrijedno prijekora, ali dobre stvari koje sam napisao bile su napisane brzo. A često, kad su mi predbacivali nepažljivost, bilo je to upravo u slučaju djela na koja sam utrošio mnogo vremena.“
Donizetti je želio da tema njegove nove opere bude ljubav. U tom je smislu roman glasovitog škotskog romanopisca sir Waltera Scotta (1771-1832) The Bride of Lammermoor (Lammermoorska nevjesta), objavljen 1819., ispunio njegov san. Istinita je to priča o mladoj Janet Dalrymple, kćeri uglednog škotskog pravnika i političara Jamesa Dalrymplea, prvog vikonta od Staira (1619-1695) i dame Margaret Ross. Janet Dalrymple postala je u romanu Lucy Ashton. Ona se zaljubila u Archibalda, trećeg lorda Rutherforda – u operi Edgarda od Ravenswooda, i zaklela mu se na vjernost. Ali, obitelj Dalrymple nije željela za svoju kćer siromašna muža suprotnih političkih uvjerenja i prisilila ju je na brak s Davidom Dunbarom od Baldoona - u operi lordom Arturom Bucklawom. Vjenčanje je bilo 24. kolovoza 1669. u crkvi Old Luce. Janet je bila odsutna duhom, pa je blijeda i beživotna prišla oltaru. U prvoj bračnoj noći dogodila se tragedija. Poremećena uma izbola je muža, a petnaest dana kasnije, 12. rujna, sama je umrla. Pokopana je u obiteljskoj kapelici. Prema legendi, njezin duh tumara baldoonskim dvorcem. U stvarnosti je njezin muž ostao živ i mnogo kasnije, 1682., umro nakon pada s konja, a zaručnik je otišao u inozemstvo, nije se nikad oženio i umro je još kasnije, 1685. godine.
Scott je bio fasciniran oksimoronom vjenčanje/pokop, svatovima koji iz slavlja prelaze u oplakivanje, nevjestom koja umire. Upravo je u Lammermoorskoj nevjesti tu temu najtemeljitije razradio. Ne bi trebalo odbaciti pomisao da mu je poticaj za to davala i balada o Hasanaginici, koju je dvadeset godina prije preveo s Goetheova njemačkog prepjeva istoimene narodne pjesme. Roman Waltera Scotta ima i svoju povijesno-političku konotaciju - borbu između vigovaca, kojima pripada Lucijin muž, i torijevaca, čiji je predstavnik Edgardo. Ima sva obilježja prognanika iz društva i osobine Byronovih romantičnih junaka. Lucia pak ima sve osobine Donizettiju toliko dragih preosjetljivih romantičnih junakinja koje se ne mogu boriti za svoje osjećaje nego se bespomoćno prepuštaju sudbini. Cammarano je zadržao osnovne likove Scottova romana, ali je izbacio Lucijinu majku, neku vrstu lady Macbeth, koja je bila najveći krivac za nesreću svoje kćeri. Zadržao je i osnovni zaplet i dobro je okarakterizirao likove, znajući ono što je veliki Verdi uvijek isticao: scensku riječ, tj. parola scenica.
Operi je dao i specifičnu boju – tinta musicale, što se poglavito osjeća u orkestru u kojemu važnu ulogu imaju rogovi te u profinjenom ponavljanju kratkih motiva. Snažno je i njezino psihološko i dramsko djelovanje temeljeno na stalnom izmjenjivanju događanja i melodike - od nježne, gotovo idilične lirike do snažnih dramskih situacija. Nije stoga čudno da je ta strastvena ljubavna priča s tragičnim završetkom bila toliko popularna u 19. stoljeću, pa su prije Donizettija o njoj tri skladatelja skladala opere: dva talijanska – Michele Carafa de Colobrano (1787-1872) i Alberto Mazzucato (1813-1877) te jedan Danac – Ivar Bredal (1800-1864). Scottov roman o istinitom događaju, opisan bujnom maštom slavnog škotskog romantika, nadahnuo je i likovne stvaratelje: jednog od najslavnijih francuskih slikara 19. stoljeća Eugènea Delacroixa (1798-1863), Škote Roberta Herdmana (1829-1888) i Roberta Scotta Laudera (1803-1869) te Engleza Johna Everetta Millaisa (1829-1896).Donizettijevu naklonost škotskom ozračju neki pripisuju njegovom navodno škotskom podrijetlu. Prema nekim izvorima, djed mu je bio Škot imenom Izett, tkalac iz Pertha. Nakon što je Izett stekao stanovita dobra u Italiji, prezimenu je dodao prefiks „don“ i tako ostavio potomcima u naslijeđe prezime Donizetti. Prema drugima, Izett je bio škotski vojnik i zarobio ga je francuski general Louis Lazare Hoche (1768-1797) tijekom posljednje invazije na Irsku. Postavši generalov osobni tajnik, oženio se Talijankom i promijenio prezime u Donizetti. To zvuči dosta neuvjerljivo jer je invazija na Irsku bila na prijelazu 1796. u 1797., Hoche je umro u rujnu 1797., a Donizetti se rodio u studenom iste godine.
Radnja se događa u Škotskoj u 17. stoljeću.„Nakon svadbene svečanosti slijedio je ples; nevjesta i mladoženja, kao što je običaj, povukli su se u bračnu ložnicu, kad se odjednom iz ložnice začuše najdivljiji i najprodorniji krici... Kad su se otvorila vrata, našli su mladoženju kako leži preko praga u strašnim ranama, oblivenog krvlju. Potražili su nevjestu: pronašli su je u kutu pokraj velike peći. Na sebi je imala samo košulju poprskanu krvlju. Sjedila je i cerila se... bila je posve izvan sebe. Jedine riječi koje je izgovorila bile su: „Ponesite sa sobom svojega stasitog mladoženju.“ Nesretna djevojka sjedila je, ili prije, čučala poput zeca – raščupane kose, zurećeg pogleda s grčem nenadane poremećenosti uma na licu. Kad je vidjela da je otkrivena, počela je nesuvislo brbljati, kreveljila se, krvave je prste upirala prema došljacima s pomamnim kretnjama opsjednutog čovjeka koji slavi pobjedu.“ – pisao je Walter Scott.
Lucia di Lammermoor praizvedena je s velikim uspjehom u Teatru di San Carlo u Napulju 26. rujna 1835. Naslovnu ulogu pjevala je Fanny Tacchinardi Persiani (1812-1867), kći i učenica velikoga grbavog tenora i violončelista Niccoloa Tacchinardija (1772-1859). Krhka, blijeda i nježna, sa 23 godine bila je idealna interpretatorica Lucije, koju je pjevala po cijeloj Europi. Edgardo je bio Gilbert Louis Duprez (1806-1896) koji je 1831. u Lucci prvi put punim glasom otpjevao visoki C iz prsnog registra, tzv. do di petto, a ne kao što su ga tenori do tada pjevali u falsetu.
Najpoznatiji hrvatski tumač Donizettijevih likova u svijetu, na žalost ne i u Hrvatskoj, bila je slavni hrvatski slavuj Ilma de Murska (1834-1889), jedna od najvećih i međunarodno najuglednijih pjevačica koje smo imali. Prema riječima irskog dramatičara, koji je dugo bio i strog engleski glazbeni kritičar, Georgea Bernarda Shawa (1856-1950), bila je i ostala najveća Lucia. „Njezino utjelovljenje Lucije bila je jedna od senzacija godine“, napisao je H. Sutherland Edward u knjizi The Prima Donna, kad ju je 1865. prvi put pjevala u Londonu. Murska je bila glasovita Lucia bečke Dvorske opere i Narodnog kazališta u Budimpešti kao i svih londonskih kazališta, uključujući Covent Garden. Hrvatski bariton Josip Kašman, u svijetu znan kao Giuseppe Kaschmann (1850-1925), pjevao je Enrica u prvoj izvedbi opere u Metropolitanu, druge večeri u njegovoj povijesti, 24. listopada 1883. Prve večeri, 22. listopada izvedeni Faust nije bio za javnost.
Talijanske kazališne družine izvodile su Luciju di Lammermoor u Hrvatskoj već četrdesetih godina 19. stoljeća. U Zagrebu je na jednoj predstavi opere, u siječnju 1846., u njoj debitirao Franjo Stazić (1824-1911), koji će dva i pol mjeseca kasnije, 28. ožujka 1846., biti Vukosav na praizvedbi prve hrvatske nacionalne opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Stazić će u Europi ostvariti veliku karijeru kao Franz, František, Ferencz ili Francesco Steger. Stazić je ponovno pjevao Edgarda u Zagrebu 1858. godine. Redovito ga je pjevao u Beču i Budimpešti, gostovao u Teatru Regio u Parmi. U Teatru Civico u Rijeci Lucia di Lammermoor izvedena je 1847. Ponovno se u njemu izvodila 1864., 1866. i 1872. U Teatru Comunale izvedena je 1888., 1890. i 1900. godine . U Njemačkom teatru u Osijeku Lucia je prvi put izvedena u sezoni 1872/1873., zatim u sezonama 1876/1877., 1881/1882., 1893/1894. i 1894/1895.
Prva izvedba opere u hrvatskoj nacionalnoj operi bila je 16. veljače 1878. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu na Markovu trgu. Tekst je pohrvatio Josip Eugen Tomić, dirigirao je utemeljitelj Hrvatske opere i najistaknutija ličnost početka sustavnog profesionalnoga glazbenog života u Hrvatskoj Ivan pl. Zajc (1832-1914). Luciju je pjevala HerminaVojaček-Voinska, Edgardo je bio gost Luigi Vanzetti, a Enrico omiljeni slovenski bariton, prvi tumač Zajčeva Zrinjskog, Josip Nolli (1841-1902). U svibnju je u naslovnoj ulozi nastupila Marija Prikril, poslije udana Crnadak (1859-1944), prva školovana hrvatska pjevačica koja je djelovala u Hrvatskoj. Njezin Edgardo bio je Ivan (Giovanni) De Negri (1850-1923), budući svjetski poznat Otello, Verdiju najdraži tumač te složene i zahtjevne uloge. Tada je bio na početku karijere i član zagrebačke Opere. 
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku Lucia je prvi put izvedena 25. studenoga 1953. godine. Dirigirao je Lav Mirski, režirao M. Marinc. U glavnim su ulogama nastupili Nada Đorđević, Almas Tudaković, Nikola Stanković i Feliks Ajh. Poslije je Luciju pjevala i Štefica Petrušić.Slijedila je premijera opere u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci 22. lipnja 1954. pod ravnanjem Vladimira Benića u dramaturškoj obradi i režiji Vida Fijana. Naslovnu ulogu pjevala je nezaboravna Mica Glavačević, velika Lucia riječke, osječke i zagrebačke Opere. Edgar je bio Mario Gjuranec, Ashton Simeon Car a Raimondo ili, kako se onda nazivao Rajmund Bidebent, Franjo Godec.
Prva izvedba opere u Narodnom kazalištu u Splitu bila je 28. siječnja 1956. Dirigirao je Jakov Voltolini, režirao Tito Strozzi. Stana Lovšin pjevala je Luciju, a uz nju su nastupili Ante Jelaska, Ante Marušić i Duško Kukovec. Luciju je pjevala i Alma Peranić.
Poznate hrvatske Lucije bile su još Maja de Strozzi, Alda Noni, Nada Siriščević, udana Ruždjak i Vlatka Oršanić, a zacijelo najveći Edgardo – Josip Rijavec.
U novoj zagrebačkoj premijernoj realizaciji Lucije di Lammermmor nastupaju Ljubomir Puškarić, Davor Radić, Paolo Ingrasciotta, Ivana Lazar, Josipa Lončar, Viktorija Đurđek, Tomislav Mužek, Florin Guzga, Luciano Batinić, Siniša Štork, Božo Župić, Ivo Gamulin, Diana Hilje, Josipa Gvozdanić, Damir Klačar te orkestar i zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. A gdje je divna riječka Lucia – od siječnja 2020. članica Opere Lana Kos?
Reprizne izvedbe predstave su 15., 17., 20., 22. i 25. veljače te 21. i 28. ožujka.© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 7. veljače 2020.
