Barezin omaž Pucciniju

Otvaranje sezone Teatra Verdi u Trstu: Giacomo Puccini, Turandot, dir. Nikša Bareza, red. Katia Ricciarelli i Davide Garattini Raimondi, 29. i 30. studenog 2019.

• 
  
  Premijernom izvedbom Turandot na dan skladateljeve smrti (29. studenog 2019.), uprava tršćanskoga kazališta Teatro Verdi i dirigent Nikša Bareza odali su počast Giacomu Pucciniju (1858. – 1924.) na otvaranju nove sezone toga kazališta. Posebnost je novoga uprizorenja Turandot u Trstu (svojevrsna koprodukcija s Operom u Odesi) Barezina odluka da izvede djelo u obliku u kojem je ono ostalo nakon smrti skladatelja, koji je sa skladanjem stao nakon smrti Liù u operi, neposredno prije Calafova Principessa di morte! Principessa di gelo! S takvim je krajem Turandot izveo na praizvedbi 25. travnja 1926. Arturo Toscanini, ali je već od druge izvedbe opera zaključena finalom koji je prema Puccinijevim fragmentima skladao Franco Alfano i u tom se obliku Turandot do danas najčešće izvodi. Vrlo se rijetko izvodi inačica finala iz pera kojega drugog skladatelja, kao i samo Puccinijev dio partiture, za što se odlučio Bareza. Drugačije nije ni moglo biti na dan skladateljeve smrti, a publika mu može biti zahvalna što je pošteđena zamorna Alfanova finala. Zahvalni su svakako interpreti uloga Turandot i Calafa kojima je tako olakšan izvedbeni napor. Turandot je u obliku u kojem ju je ostavio Puccini nedovršena, ali istovremeno i nedovršiva opera. Što se još može dodati nakon žrtve Liù?

  Kako je težište u tršćanskome uprizorenju ove opere premješteno s ujedinjavanja Turandot i Calafa na smrt i oplakivanje Liù, veliki je problem što na premijeri (i otvaranju kazališne sezone) ta uloga nije imala dostojnu interpretkinju. Sopranistica Desirée Rancatore može se, istina, pohvaliti nastupima u milanskoj Scali, londonskome Covent Gardenu i Bečkoj državnoj operi te suradnjom s dirigentima Maazelom, Mutijem i Mackerrasom, ali to je jedino što joj preostaje: »stara slava«. Lik nesretne robinje trebao bi izazvati katarzu u gledalištu barem arijom Tu che di gel sei cinta iz trećega čina nakon koje se Liù ubija, ali to na premijeri u Trstu nije bilo moguće zbog rijetko viđene klišejizirane i neuvjerjive scenske pojave ove pjevačice i njezine vrlo slabe pjevačke tehnike. Ton joj je obilježen neugodno sporim vibratom (engl. wobble; tremolo je termin koji bi valjalo sačuvati za brzi vibrato), neprimjerenim njezinoj dobi (rođena je 1977.). Izvedba arije Signore ascolta iz prvoga čina dala je nagovijestiti osobine njezina glasa u ostatku predstave: ružan ton, nepostojanje legata, nečujna donja laga. Završni b2 na Ah, pietà! u toj ariji bio je negativno nezaboravan.

  
  
  Pjevačica koju smo čuli na drugoj izvedbi, Filomena Fittipaldi, nije bila idealna Liù (njezina je scenska pojava također djelomice klišejizirana, a vibrato nedovoljno postojan), ali bila je svakako solidnija od premijerne. Njezin završni b2 u pianu u Signore ascolta, obilježenoj puno boljim fraziranjem nego u Rancatore, bio je siguran, a arije Tanto amore, segreto i Tu che di gel sei cinta iz trećega čina osjećajnije donesene. Uspjeh je ipak relativan (prema neuspjehu premijerne Liù); za uprizorenje koje stavlja težište na smrt ovoga lika i koje nema završni duet Turandot i Calafa bila bi potrebna tehnički pouzdanija pjevačica nešto punijega i čišćega tona, koja može ariju Tu che di gel sei cinta iznijeti posve iskreno i neposredno, bez glumljene patetike, koja je ipak bila blaga ako se uspoređuje s izvedbom premijerne pjevačice.

  U naslovnoj ulozi debitirala je na tršćanskoj premijeri hrvatska sopranistica Kristina Kolar, koja je u tome kazalištu prvi put nastupila ranije prošle godine ulogom Abigaille iz Verdijeva Nabucca, koju je već imala na repertoaru. Kolar isprva nije bila predviđena u ovome uprizorenju pa možemo pretpostaviti da je pristala debitirati kao Turandot, brzo nakon premijere riječke Tosce, zbog toga što joj je zadatak donekle olakšan izostavljanjem finala opere nakon smrti Liù, a u kojem inače ima zahtjevan duet s Calafom.

  
  
  Treba odmah reći da je Kristina Kolar pjevačica koja raspolaže dovoljnom količinom tona za ulogu Turandot te kako je njezino držanje na sceni bilo uzorno: gledali smo samosvjesnu, odlučnu i ponosnu princezu. Njezine visine bile su sigurne (h2 u ariji In questa Reggia, držani visoki c neposredno nakon arije te ponovno nakon Calafova rješavanja triju zagonetki Turandot). Ipak, mislim kako je s ovom ulogom trebala zasad pričekati. Činjenica da je bila moćnija tijekom zadavanja zagonetki Calafu nego tijekom čuvene arije upućuje možda na prisutnost treme (čimbenik koji uvijek malo umanji realne mogućnosti pjevača) kao posljedice nedovoljne sigurnosti (na koju bi ukazivala i povremena nedosljednost u praćenju Barezinih dosljedno donesenih tempa), a čemu bi uzrok moglo biti prekratko vrijeme koje je imala na raspolaganju za izradu uloge. Pri zadavanju prve zagonetke, čije je rješenje nada, pokazala je smisao za interpretaciju teksta (dojmljivo naglašen glagol u frazi Ma il fantasma sparisce coll'aurora...), no na nekim drugim mjestima to nije bio slučaj.

  Osnovna zapreka dojmljivosti njezine Turandot bila je narav njezina tona. To više nije onaj ton koji je krasio njezinu peristilsku Aidu u Splitu (pjevala je tu ulogu ranije i u Zagrebu i Rijeci, ali i poslije na drugim pozornicama), već ton nedovoljno čist, svakako ne laserski jasan kakvim bi idealna Turandot trebala ubadati svaku notu. Možda je to posljedica u pjevača česta problema – nemogućnosti odolijevanja ulogama za koje još nije vrijeme (ili, zbog stanovitih glasovnih predispozicija, nikad neće biti jer ne može svatko pjevati sve). To bi mogle u njezinu slučaju biti uloge poput Verdijeve Abigaille ili Lady Macbeth, a u najnovije vrijeme Bellinijeva Norma. Kolar je sigurna u srednjoj lagi, ne spotiče se o visine, ali duboka laga nije njezin adut, a dubine ostvarene u prsnome registru potrebne su i Turandot. Ova su zapažanja svakako dobronamjerna (neki pjevači ipak ne mogu recipirati ništa osim hvalospjeva): ne treba prihvaćati svaku ponudu, ma kako primamljiva bila. Nije, naravno, njezina Turandot bila ekscesna, ali Turandot je ipak nešto više od onoga što smo mogli čuti na premijeri. Vjerujem da su sljedeće izvedbe mogle biti opuštenije.

  Pjevački dojmljivija, ali ne idealna, bila je Turandot nizozemske sopranistice Gabrielle Mouhlen koja je nastupila na drugoj izvedbi. Visine (već od a2) manje su joj sigurne nego u Kolarove (znaju biti ponešto reske), ali njezin ton je čišći i solidnije projiciran. Mouhlen češće i učinkovitije koristi prijeko potreban prsni registar (mjesto Ed ogni notte nasce ed ogni giorno muore! iz zadavanja prve zagonetke, o nadi, u tom je smislu bio primjer koji je valjalo slijediti). U ariji In questa Reggia bila je dojmljivija od premijerne protagonistice zahvaljujući jasnijem atakiranju tonova, bez dodatnih prizvuka, no za razliku od Kristine Kolar, Mouhlen nije pjevačku solidnost popratila i odlučnom scenskom pojavom; bila je možda vizualno suviše krhka.

  Njezin je partner u ulozi Calafa bio iskusni tenor Rudy Park koji je tu ulogu pjevao dovoljno puta da bi pokazivao sve znakove sigurnosti (i praćenja Barezine koncepcije), no njegov Calaf vapio je za više srčanosti. Pjevač je to kojemu uloga Calafa nije prevelika i koji može sve otpjevati, ali njegov glas – kakav Talijani zovu voce ingolata – nije najugodniji koji možemo zamisliti: snažan je, ali bez ljepote. Publika ipak voli ariju Nessun dorma toliko da će srčanim pljeskom nagraditi i ne baš nezaboravne izvedbe.

  Najveće pjevačko dostignuće obiju izvedbi, i ugodno iznenađenje, bio je premijerni nastup tenora Amadija Laghe u ulozi Calafa. Pjevač je to ne odveć velika iskustva (pjevao je Calafa i ranije), kojemu će svakako trebati još rada na glumačkome dijelu uloge, ali i Calaf koji svojim pjevačkim kvalitetima čak pomalo podsjeća na staru školu talijanskih tenora. Puni ton i squillo često mu nisu strani te je od početka njegov nastup bio na premijeri jedina prava pjevačka konstanta. Nakon praktički ekscesno izvedene arije Liù Signore ascolta, svojevrstan je melem na ranu bila njegova Non piangere, Liù! Bio je tijekom cijele večeri uvijek čujan (ispunjao je gledalište svojim glasom), dobre dikcije i uglavnom moćnih visina te predvodnikom srčanosti u konfrontaciji o trima zagonetkama s Turandot Kristine Kolar u drugome činu. Prije zadavanja prve zagonetke, bio mu je moćan držani visoki c (za tenora c2) u Gli enigmi sono tre, una é la vita, a dojmljivo je donio istu visinu (ovaj put opcionalnu) u finalu drugoga čina (na mjestu Ti voglio tutta ardente d'amor!). U najpoznatijoj ariji ove opere, posvema eksploatiranoj Nessun dorma iz trećega čina, bio je oprezniji nego u ostalim dijelovima uloge (premijerna trema je razumljiva), ali je i u njoj pokazao muzikalnost, uzorno fraziranje i na kraju vrlo solidni h1 koji publika uvijek vreba i nagradi ovacijama. No Nessun dorma nije jedino mjesto na kojemu se Calaf može i treba iskazati: intenzitet finala prvoga čina na premijeri dobrim je dijelom i Laghina zasluga.

  Od ostalih interpreta treba istaknuti veterana Maxa Renéa Cosottija koji je dao potreban dignitet caru Altoumu, ocu Turandot. Bas Andrea Comelli nema dovoljno glasovne supstancije za ulogu Timura, a Giuliano Pelizon bio je pouzdan, ali ne uvijek dovoljno čujan Mandarin. Tumači važnih uloga Pinga, Panga i Ponga (Alberto Zanetti, Saverio Pugliese, Motoharu Takei) zvučali su solidno i uglavnom usklađeno (mjestimice su im Barezina živa tempa bila izazovna), no nastup im je bio lišen karizme koju bismo očekivali u tim zahvalnim ulogama. U Pingovu lirskome Ho una casa nell'Honan nedostajao je plemeniti bariton poput onoga Leona Košavića koji je obilježio posljednje splitsko i zagrebačko uprizorenje Turandot.

  
  
  Lijepa inscenacija koju potpisuju Katia Ricciarelli, zapamćena Liù, i Davide Garattini Raimondi dobar je spoj klasične režije i redateljskog pristupa (nije riječ o predstavi režijskoga teatra). Zanimljivo je što je redateljevo ime otisnuto na plakatu manjim slovima od redateljičina (Ricciarelli je sada već davnih dana nastupala na velikim svjetskim pozornicama), a isprva je samo ona bila najavljena kao autor inscenacije.

  Ovo uprizorenje zadržava sve libretom propisane odnose među likovima, s čak pomalo starinskim tretiranjem Timura i Liù. Više-manje tradicionalni kostimi izrađeni su prema onima iz Opere u Odesi. Scenografija Paola Vitalea (koji potpisuje i izvrsno oblikovanje svjetla) donosi drvene paravane i neobične instalacije, promatračnice/lože, simetrično raspoređene oko osi u kojoj će se naći isprva mjesec, a potom gong koji oglašava svakog novog prosca koji se usudi izazvati zagonetke Turandot. Redatelji su, prema vlastitim riječima, te instalacije kao povišena mjesta u koja zalaze car, Turandot i Calaf (djelomice i Ping, Pang i Pong) zamislili simbolički kao prostor moći, dok se u razini pozornice, ispod njih, nalazi razina puka, u koju će ipak sići i Turandot. Riječ je o uprizorenju kojemu se nema što prigovoriti, ali isto tako nema u njemu nečega nezaboravnog. Zbunjujuća je jedino kratka uporaba gotovo bijeloga baleta. Ipak, kao vrlo dojmljivo rješenje treba istaknuti spuštanje svojevrsnoga pokretnog mosta i otkrivanje lika hladne princeze koja se potom njime spušta na razinu pozornice. Kristina Kolar vješto je iskoristila taj adut režije.
  
  Uz već spomenutoga premijernog Calafa, najveće dostignuće nove Turandot u Trstu dirigentsko je vodstvo Nikše Bareze koji je ondje prošle godine s Puccinijevom Madame Butterfly toliko zadovoljio upravu kazališta da mu je odmah povjerila i ovo otvaranje nove sezone. Bareza je dirigent koji ne podilazi publici i koji ne računa na jeftine izvedbene efekte te koji od sebe i ansambla uvijek očekuje najviše (zbog čega priprema novoga djela s njim može biti prilično zahtjevan proces, nepopularan kod površnijih pjevača i svirača). Vjerujem da je Bareza kao donedavni ravnatelj zagrebačke Opere i u nas htio staviti na repertoar Turandot koja završava nakon smrti Liù, ali prepreka je bila već gotova inscenacija S. Riccija i G. Fortea. Prepričava se kako se Toscanini, prekinuvši praizvedbu nakon smrti Liù, okrenuo prema publici i rekao: »A questo punto il Maestro è morto.« I u tršćanskoj predstavi na kraju se čuje »A questo punto il Maestro Puccini è morto« (»Na ovome mjestu umro je maestro Puccini«; možda je trebalo pustiti da tišina prije toga duže traje), ali je ta izjava snimljena. Bareza je dirigent koji ima dovoljno poštovanja prema svojemu pozivu da ne glumi Toscaninija na kraju predstave, što je izazov kojem, držim, ne bi svi dirigenti odoljeli.

  Svojevrsna patetika i sentimentalnost te široka raspjevanost melodija povjerenih sopranima i tenorima ono su što diljem svijeta publiku najviše približava Pucciniju. Ali Puccini je puno više od toga! Recepcija kritike nije pak bila uvijek jednaka pa se može reći da je Puccini bio muzikološki dugo ponešto podcijenjen skladatelj. Turandot, danas jedna od njegovih najcjenjenijih opera, djelo je čvrste simfonijske strukture koju prati jasan formalni luk i okuplja u njemu sve kontraste, npr. dodir upečatljivoga iskaza strastvenosti u dijatonskome sustavu i egzotičnosti pentatonike; prividnu konzervativnost forme (gotovo zatvorene forme arija) i modernost harmonijskog i kolorističkog izraza. Simfonijski aspekt partiture Turandot zaokupio je veliku pažnju Nikše Bareze koji je dramaturgiju izvedbe gradio dobrim dijelom na odnosima tempa unutar i između pojedinih činova.

  Ozbiljno shvativši Puccinijeve oznake za tempa, došao je do rješenja koja su za slušatelja oslonjenog na tradiciju ostvarenu u bogatoj diskografiji ove opere ponekad zanimljiv izazov. Poučan je primjer završetak prvoga čina, od Calafove arije Non piangere, Liù! Od Timurova Ah! per l'ultima volta očekivali bismo, na temelju tradicije, življi tempo i gradaciju prema završetku čina. Mogli smo biti, dakle, iznenađeni Barezinim (sporijim) tempom. No već na drugoj izvedbi isto je mjesto, premda izvedeno na isti način, odjednom bilo puno jasnije. Sada smo već bili pripremljeni, a i osjetili smo uspostavljanje gradacije prije svega gradnjom crescenda sve dok Bareza nije pošao bržim tempom u završnim taktovima toga čina (Energico – movendo). No pogled u partituru pokazuje da je samo poštovao ono što je Puccini propisao: od Ah! per l'ultima volta skladatelj ne propisuje nikakav accelerando ili općenito novi tempo, već jasno bilježi a tempo (za nekoliko taktova počet će i sempre cresc. a poco a poco). A osnovni tempo koji je prije toga pribilježio onaj je s početka Non piangere, Liù! (Andante lento sostenuto). Tempo je, dakle, kohezijski čimbenik od početka Calafove arije do gotovo pred kraj čina, a prividna zamrznutost likova praćena je permanentnim crescendom i gotovo neprimjetnim, suptilnim i oprezno doziranim accelerandom. Iznenađeni su mogli biti i publika i Ping tempom u Ho una casa nell'Honan (naviknuli smo slušati odmjereniji tempo od Barezina), no ponovno je već Puccini (uz metronomsku oznaku) dao jasnu uputu: Andantino mosso (mosso – tal. pokretljivo).

  
  
  No Barezin odnos prema Puccinijevoj partituri, unatoč velikoj pozornosti koju je posvetio odnosima tempa, nije strogo filološki. Bila je to Turandot kojoj u orkestralnoj rupi nije manjkalo strasti (zbor Diecimila anni s kraja drugoga čina bio je impresivno uzbudljiv). Uopće je nevjerojatno s kolikom je dozom fizičke energije 83-godišnji dirigent vodio ove izvedbe, ne koristeći pritom ni stolicu. Kako njegov pristup nije samo filološki, pokazuje i činjenica da je pjevačima dozvolio opcionalne visine, a nije im prikraćivao ni užitak izvođenja držanih visina (na coronama) pa je i Calafov slavni h1 na kraju Nessun dorma bio izveden na tradicionalan način. U čvrstu arhitekturu cjeline dodavao je Bareza redovito i elemente agogičkih fluidnosti.

  Orkestar tršćanske Opere pokazao je pod njegovim ravnanjem dovoljnu mjeru tehničke spreme. Bareza je od gudača uspio dobiti bogat, mjestimice i profinjen zvuk, npr. pri najavi teme arije Nessun dorma pri završetku drugoga čina. Fortissimo timpana grmio je u prvome činu (na mjestu O dolci amanti, avanti, avanti!) baš kako i treba biti, a usklađivanjem pojedinih orkestralnih skupina tijekom zbora Perché tarda la luna? bio je čujan karakterističan orkestracijski efekt Puccinija, nekadašnjeg orguljaša iz Lucce. Dalo bi se nabrojiti još osobitih detalja, ali neka bude dovoljan još jedan primjer: rječita tišina između dvaju posljednjih javljanja solo violončela s figurom silazne sekunde, što se javlja nakon što je Turandot zadala Calafu treću i posljednju zagonetku. Gotovo se samo po sebi razumije da je dirigent Barezina habitusa otvorio sva tri mala tradicionalna skoka u prvoj slici drugoga čina koju ispunjaju Ping, Pang i Pong.
  
  
  
  Osim jako dobra orkestra, Bareza je na raspolaganju imao i odličan zbor tršćanske Opere (zborovođa: Francesca Tosi) te dječji zbor Mali pjevači grada Trsta. Svi forte i fortissimo nastupi zbora bili su impresivni, moćni i intonacijski čisti. Dojmljiva su bila i lirskija mjesta, poput spomenutoga Perché tarda la luna? Tek su povremeno iz dojmljive cjeline znali iskočiti pojedinačni nelijepi glasovi.

  Kad se sve zbroji i oduzme, nova Turandot u Trstu nije bila senzacija, uglavnom zbog prosječnih pjevačkih ostvarenja. Izvrstan je od pjevača bio jedino Amadi Lagha kao premijerni Calaf, ali je zato ukupnome pozitivnom dojmu, uz pristojnu inscenaciju, osobito pridonijelo egzemplarno dirigentsko vodstvo Nikše Bareze. Temeljna asocijacija na ovu predstavu mogla bi biti: Barezin hommage Pucciniju. Možemo se nadati da će ove, Beethovenove godine Bareza bonnskome majstoru moći upriličiti hommage premijerom Fidelija. Zašto ne (i) u Trstu, a zašto ne (i) u zagrebačkoj Operi?

  Teatro Verdi u Trstu u suradnji s Operom iz Odese
  Orkestar i zbor tršćanskoga Teatro Verdi
  Dječji zbor Mali pjevači grada Trsta, voditeljica Cristina Samerano

  Giacomo Puccini: Turandot
  Dirigent: Nikša Bareza
  Zborovođa: Francesca Tosi
  Redatelji: Katia Ricciarelli i Davide Garattini Raimondi
  Scenografija i oblikovanje svjetla: Paolo Vitale
  Kostimografija (prema Operi iz Odese): Giada Masi
  Turandot: Kristina Kolar / Gabrielle Mouhlen
  Calaf: Amadi Lagha / Rudy Park
  Liù: Desirée Rancatore / Filomena Fittipaldi
  Timur: Andrea Comelli
  Car Altoum: Max René Cosotti
  Ping: Aberto Zanetti
  Pang: Saverio Pugliese
  Pong: Motoharu Takei
  Mandarin: Giuliano Pelizon
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 9. siječnja 2020.

Piše:

Karlo
Radečić