Glazbeni uspjeh uz inventivnu aktualizaciju

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Jure Bučević, red. Dražen Siriščević

• 
  
  Ljetošnja produkcija Rigoletta Giuseppea Verdija, kojom je na Peristilu 14. srpnja otvoreno 65. Splitsko ljeto, preselila se u zatvoreni prostor splitskog HNK.  Na dirigentskom podiju i ljetos i na sezonskoj premijeri Rigoletta bio je maestro Ivo Lipanović, donedavno v.d. ravnatelja Opere HNK Split, a od jeseni njezin šef-dirigent. Režiju potpisuje Dražen Siriščević, kojemu je ovo u Splitu četvrta režija, nakon uspjelih Aide, Madame Butterfly i Moći sudbine. Ono što je bilo novo i što opravdava to da se prebacivanje s vanjskog u unutarnji prostor kazališta proglasi prvom premijerom sezone, jest nova podjela glavnih uloga, odnosno dva izuzetno uspješna debija hrvatskih pjevača, koji su izvedbu digli na sasvim novu razinu - bariton Ljubomir Puškarić koji je prvi put pjevao ulogu Rigoletta te sopranistica Marija Kuhar Šoša koja je prvi put tumačila ulogu Gilde. Dvoje solista doslovce su nas vodili kroz dramu, i to puno snažnije i možda u svojim likovima prikladnije nego što su to ljetos činili gosti – Elia Fabbian i Elena Moşuc.

  Ljubomir Puškarić od samog početka pokazivao je osjetljivost za čitav dijapazon kompleksnih osjećaja što ih u ovoj ulozi interpret mora prenijeti – raspon od nesagledivog mraka u koji ga je kao Rigoletta povukao vlastiti hendikep, fizička mana zbog koje je prigrlio zločin i srastao s društvom razvratnika, kriminalaca, ubojica, do nježnih osjećaja koje u njemu budi njegova nedužna kćer. Premda je možda nedostajalo nešto fleksibilnosti u vokalnoj liniji, prvenstveno u dinamici, što je razumljivo s obzirom da je ovo Puškarićev prvi susret s izuzetno fizički i emocionalno zahtjevnom ulogom Rigoletta, način na koji je obuhvatio cijeli luk uloge izuzetno je zreo, s kulminacijom u snažno i s puno finesa otpjevanoj ariji drugog čina Cortigiani, čime razotkriva pravu snagu i motivaciju svoga lika.

  Osim Puškarićeva Rigoletta, fokus je kroz cijelo vrijeme predstave privlačila Marija Kuhar Šoša, koja nas je oduševila transparentnom, nježnom, gotovo krhkom vokalnom linijom, koja je međutim bila neupitno sigurna, povezana, precizna u svakoj intonaciji, s odlično odmjerenim koloraturama, u pravoj bel canto maniri, bellinijevske mekoće, što je najevidentnije bilo u izvrsno otpjevanoj ariji Caronome, a posebno u duetu Tutte le feste al tempio. Ono što je oduševilo bio je način na koji je glasom prikazala rast svoga lika - od gotovo djetinje, naivne osjećajnosti u prvom činu, čija ljupkost prelazi u ženstvenu raspjevanost i sve moćniju vokalnost u drugom i trećem činu. Osim glasom, uvjerljiva je bila i glumom i pojavom, utjelovljujući s puno prirodnosti Verdijevu mlađahnu, tragičnu junakinju.

  Njima se u ulozi Vojvode od Mantove (umjesto najavljivanog mladog tenora Bože Jurića Pešića, koji je također trebao prvi put pjevati Vojvodu) našao gostujući brazilski tenor Max Jota, koji u prvom činu, nakon samo jedne odrađene probe, ipak nije bio sasvim uvjerljiv, pomalo hvatajući dah, bivajući jedva čujan u donjem dijelu raspona, da bi se malo-pomalo raspjevao i pridobio publiku snažno otpjevanim ulomcima u posljednjem činu, u ariji La donna e mobile, kao i u kvartetu. Bas Ivica Čikeš pokazao je sve odlike pravog verdijanskog pjevača, zračeći iskustvom, opuštenošću, kao i snažnom muzikalnošću kojom je prikazao lik zlokobnog Sparafucilea. Pridružila im se mezzosopranistica Terezija Kusanović u ulozi Maddalene, koja je uvjerljiva kao ova ženstvena zavodnica, ali svakako treba zauzdati veliki glasovni volumen kako ne bi dinamički iskakala i bila u neskladu s orkestrom i glasovima Gilde, Vojvode i Rigoletta koji su postigli idealan balans u kvartetu u četvrtom činu. Od tumača manjih uloga istaknuli su se odličan Ivan Šarić kao Monterrone te Marko Lasić kao Marullo.

  
  
  Čitanje dirigenta Ive Lipanovića odvelo nas je na uzbudljiv put prema nizu eksplozija emocija, pun napetosti poput pravog trilera, ali i intimne drame. Impulzivnost i strastvenost idealno su se spojile s dubinskim prodiranjem u strukturu partiture, u njezinu izbalansiranost - od malih gesti i fraza do prikladnog raspoloženja i tempa cijelih ulomaka. Dinamika je bila gotovo potencirana za koji stupanj više, ali bilo je to ono što je ulijevalo dozu pravog uzbuđenja u protok glazbene drame. S druge strane, osjećala se čvrstina svakog segmenta i gotovo fizički opipljivo vodstvo na koje su se s potpunim pouzdanjem oslanjali i pjevači i orkestar.  U orkestru su se posebno istakli osjetljivi i lijepo stopljeni gudači koji su pratili svaki akcent, svaku dinamiku i boju. Kada se pak radilo o uvodnim taktovima arije Caro nome ili dueta Tutte le feste al tempio, bilo je evidentno da drveni puhači imaju još posla da bolje osluhnu intonaciju, mekoću fraze i finoću tona. Muški zbor (kojemu redatelj pridodaje i ženski zbor koji se pojavio kao scenska podrška, pridonoseći šarenilu scene, slično kao i baletni elementi, u koreografiji Igora Kirova), premda jako dobar i zdravog tona, mogao je malo više poraditi na samom sjaju tona, kao i na preciznosti svake dinamike i izgovora, čime bi njihov učinak bio puno snažniji. Isto tako, scenski pokret mogao bi biti jasniji i precizniji.

  
  
  Novu produkciju od ljetos pamtimo kao pokušaj da se radnja Verdijeve tragične drame (na libreto F. M. Piavea, prema Hugoovoj drami Le roi s'amuse), smještene u Mantovi 16. stoljeća, prebaci u suvremeno društvo kojim vladaju novac i kič, naglašen kostimima modnog kreatora Juraja Zigmana, te scenografijom Slavena Raosa i svjetlom koje je oblikovao Srđan Barbarić. Premda nekih većih promjena u odnosu na predstavu na Peristilu nije bilo, ipak se njezino smještanje u zatvoreni prostor činilo prikladnije nego postavljanje na Peristil, čije antičke konture nisu uspjele prionuti uz dramske, pa čak ni glazbene oblike Rigoletta. U kazalištu pak s okretnom pozornicom, scenografija je bila logičnija – dva predimenzionirana lustera koja kao da su se stropoštala na tlo, bila su vizualno dojmljiva, iako – kao što je to često slučaj s apstraktnim scenografijama - treba dobro poznavati radnju kako bismo sami zamislili konture prostora u kojima se odigravaju pojedini prizori. Osvjetljenje je u tom smislu pomoglo, ujedno pridonoseći stvaranju mračne atmosfere priče. 

  
  
  Prebacivanje drame u suvremeno vrijeme nije nešto neobično, iako se ne mogu svi elementi vrlo specifičnog libreta presložiti u novu režijsku slagalicu: sama motivacija Rigolettove želje za osvetom - a to je oskvrnuće nevinosti i časti njegove kćeri, koju je želio sačuvati od razvratnog društva kojemu i sam pripada - u današnje vrijeme, ako se čita doslovno iz libreta, ne funkcionira baš potpuno, kao što je teško povjerovati i u to da je Gilda, ako se radi o današnjem vremenu, tako naivna i neupoznata sa svijetom kao što to u libretu stoji. Ako i prihvatimo seljenje u današnje doba, jer korupcija, razvrat i dekadencija zasigurno jesu svevremenska tema – očekivali smo možda više napetosti, više momenata iznenađenja i preokreta, odnosno detalja koji bi jasnije prikazali određene situacije – primjerice trenutak Rigolettova šoka na kraju prvog čina kad shvati da je u otmici u kojoj je pomagao, oteta njegova vlastita kćer, čiju snagu nismo u punini osjetili jer je ostao u dubini scene i nismo ga vidjeli. Također, činilo se ni da duet između Gilde i Rigoletta, i potom Gilde i Vojvode nisu jasno scenski razdijeljeni, a i Gildina arija, režirana s puno živahnog skakutanja, prije odgovara karakteru živahne Adine nego sramežljive Gilde.
  
  
  
  Nekima možda nije bilo jasno zašto bi Rigoletto hramao umjesto da je grbavac, ali to su slobode koje si režija može uzeti. S druge strane, bilo je vrlo efektnih trenutaka kojima je drama nadograđena, poput zbora u posljednjem prizoru, koji se okuplja nad mrtvim Gildinim tijelom i mobitelima bilježi njezinu smrt, pretvarajući tragediju Gilde i Rigoletta u još jedno jednokratno uzbuđenje, vijest koju će podijeliti na društvenoj mreži… Takav režijski komentar nije besmislen i može naći odjeka kod publike, posebno one mlađe, koja se možda ne opterećuje opernim nasljeđem i tradicijom. U spoju dobre glazbene izvedbe i različitih ideja i efekata, koji su tu možda prije kao sugestije, kao mogućnosti, ovakva predstava može funkcionirati ako je prihvatimo kao raznolik patchwork, u čijem je temelju jako uspio glazbeni aspekt izvedbe, koji ne odstupa nego je u izravnoj vezi i potpunom razumijevanju s Verdijevim notnim zapisom. 
  
  

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Splitu
  
  Dirigent: Jure Bučević
  Redatelj: Dražen Siriščević
  Scenograf: Slaven Raos
  Kostimograf: Juraj Zigman
  Oblikovatelj: svjetla Srđan Barbarić
  Koreograf: Igor Kirov
  Zborovođa: Frane Kuss
  Suradnica redatelja: Jelena Bosančić
  Koncertni majstor: Valter Lovričević
  Korepetitorice: Tetjana Borčagivska, Ana Šabašov
  Inspicijenti: Mark Anton Gančević, Elizabeta Tudor Gančević
  Šaptačica: Irina Padovan
  
  Izvode:
  Vojvoda od Mantove: Stjepan Franetović
  Rigoletto: Siniša Hapač
  Gilda: Marija Kuhar Šoša
  Sparafucile: Božo Župić
  Maddalena: Terezija Kusanović
  Giovanna: Bjanka Ivas
  Monterone: Joško Tranfić
  Marullo: Marko Lasić
  Borsa: Špiro Boban (28.11.) / Vinko Maroević (30.11.)
  Ceprano: Mate Akrap
  Grofica Ceprano: Ivona Bosančić Lasić
  Vratar: Vlatko Belas
  Paž: Tea Požgaj
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 28. studenog 2019.

Piše:

Zrinka
Matić