Uvjerljivi solisti i jednolično sviranje

Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc u Rijeci: G. Puccini, Tosca, dir. Kalle Kuusava, Ville Matvejeff, red. Marin Blažević

• 
  
  Znanje jezika i komunikacijske vještine, smisao za timski rad – neki su od nezaobilaznih uvjeta da se u današnje vrijeme postane dobrim profesionalcem, dijelom elite koja predvodi društvo, o kojoj god branši da se radi. Talent je samo jedna od takvih vještina, a često nije presudan ako udruženi, s druge strane, prevagnu - na primjer smisao za menadžment i dvije diplome... To je očito poštena računica, priliku može dobiti svatko tko je vrijedan, kultiviran, spreman na timski rad - nešto na što se može računati na europskom fer profesionalnom tržištu. Sve visoko profesionalno i transparentno, ali i dosadno, blijedo, birokratizirano! Društvo u kojem se uskoro neće moći (a nije ni poželjno) razlikovati burek od quichea, niti Puccinija od Sibeliusa.

  Doživjeli smo upravo tako nešto na predstavi Tosce u riječkom HNK. Finski dirigent Kalle Kuusava s urednom, iako ne i dojmljivom profesionalnom biografijom, ali s izraženim manjkom talenta, odveo nas je u Ikeu umjesto na jednu od najuzbudljivijih drama talijanske opere. Uljuljkao nas je u hygge najsporijeg i najbezličnijeg mogućeg čitanja Tosce i zaštitio od emocionalnih potresa i bespotrebnih uzbuđenja. Umjesto drame, čiji splet emocija i misli teško možemo izraziti riječima (srećom, Puccini ih je izrazio glazbom), dobili smo modularne elemente koje je dirigent po svom složio u orkestru - jednolične, gotovo bezdušne dinamike, bez tempa, bez ijedne nijanse ili kontrasta. Osim toga, neoprostivo je da se u samo dva tjedna, koliko je prošlo od jako dobre izvedbe Madame Butterfly, srozala kvaliteta sviranja riječkog Orkestra, s dosta raspada, samovoljnim dinamikama, nelijepim tonom u ponekim solima puhača. Orkestar smo navikli slušati u puno boljim izdanjima, te ovu čujnu razliku u kvaliteti sviranja moramo barem dijelom pripisati dirigentu. 

  I dok smo se pitali hoće li u orkestru u ijednom trenutku zasvirati Puccini umjesto Pucciniusa, na sceni je bilo nešto drugačije. Unatoč borbi s komunikacijskim vještinama dirigenta, pjevači su s puno osjetljivosti prenijeli i glazbu i dramu snažne Puccinijeve partiture. Toplinu, a i žestinu naslovne Tosce donijela je nacionalna prvakinja riječke opere Kristina Kolar. Već u prvom činu, u duetu s Cavaradossijem, osjetili smo strastvenost praćenu mekim, voluminoznim glasom i ženstvenom, prirodnom glumom koja idealno odgovara liku ljubomorne ali odane ljubavnice i pomalo tašte primadone. Drugi čin, posebno prizor sa Scarpijom, izvukao je na vidjelo najsnažnije kvalitete Kristine Kolar, njezin izuzetan smisao za snažne dramatične prizore – Puccinijeve odvažne glazbene poteze, kojima je ispunio dionicu Tosce u ovom činu, iznijela je s velikom preciznošću i dojmljivim intenzitetom.
  
  Domagoj Dorotić puno je napredovao u liku Cavaradossija. Naviknuti smo na njegovu muzikalnost, koja ide ruku pod ruku s pojavom koja odgovara profinjenom cavaliereu snažnih osjećaja časti i pravednosti. Dorotić zna kako donijeti takav lik, te je posebno u zadnjem činu, u ariji E lucevan le stelle, unatoč neobično sporom tempu i preglasnim zvonima, i u završnom duetu s Toscom i sceni strijeljanja, zajedno s Kristinom Kolar uvjerio publiku u romantičnu tragediju Tosce i Cavaradossija. Impozantan u ulozi Scarpije bio je doajen opernih pozornica Giorgio Surian. Njegova interpretacija ovoga lika je kompletna, dovršena u smislu ideje lika, intenziteta izraza, u svakoj gesti, pogledu ili pokretu. Svojom interpretacijom Surian nadilazi opernu podjelu glazbenih i scenskih aspekata uloge; kada ga gledamo kao Scarpiju, ne percipiramo što je glazba a što gluma ili režija nego doživljavamo živi lik u njegovoj potpunosti.

  Uvjerljiv i kompletan lik donio je Luka Ortar kao Angelotti, pokazujući koliko može ojačati dramu Angelotti koji je muzikalan, snažnog glasa, a ujedno scenski dojmljiv i glumački živ i prirodan. Odličan je bio i Ivan Šimatović kao Crkvenjak, s lijepo otpjevanom ulogom, premda je njegova gluma katkad bila malo pretjerana. Nasuprot njima, Saša Matovina trebao bi poraditi na frazi kao i na mekšoj postavi glasa za ulogu Spolette. Vanja Zelčić u izvedbi Pastira uspješno je glasom odglumila dječju boju.

  
  
  Zbor, nažalost, nismo vidjeli u procesiji u prvom činu. Iz nekog razloga, protivno libretu, Scarpia je bio sam na sceni. Također, nije bilo ni dječjeg zbora koji treba sudjelovati u Te Deumu i koji daje određenu boju glazbi, a i djelić je mozaika različitih detalja u partituri, kojima je Puccini nastojao stvoriti realistično ozračje i specifičnu boju Tosce. Dječji zbor nedostajao je u prvom redu da bi glazba zazvučala potpuno. Zbor se, nažalost, nije iskazao u svojim zascenskim nastupima, posebno u drugom činu, u izvedbi kantate koja je bila neuredna i kaotična.

  Režija nas je možda najavama malo zbunila, posebno s drugim činom i zamišljenim susretom Ante Pavelića i Zinke Kunc, u koje su se nakon prvog čina pretvorili Scarpia i Tosca. Pitali smo se - zbog čega? Kad smo režiju vidjeli, nisu nam bile potrebne takve didaskalije. Zapravo, unatoč tome što je redatelj Marin Blažević prvi čin postavio u tzv. povijesnu režiju, drugi čin izmjestio u izmišljenu stvarnost susreta Ante Pavelića i Zinke Kunc, a treći izmjestio izvan stvarnosti, režija je gradirala obrnuto od navodno očekivanog. Najslabija je bila u doslovnim prikazivanjima priče u prvom činu, s naprasitim okretanjem tenora publici en face dok pjeva ariju Recondita armonia, kako bi to tobož' bilo u povijesnim režijama. Ili s prenaglašavanjem ridikuloznosti lika Crkvenjaka. Odnos između Scarpije i Tosce, kao i drugih likova u antifašističkom drugom činu, bio je zapravo jako dobro napravljen i nisu nam bile potrebne skrivene poruke, koje smo možda trebali iščitati iz ovog čina. Najbolji je bio posljednji čin, lišen svih referenci, u kojem je Blažević napravio ono što najbolje radi u svojim režijama - stavlja naglasak na unutarnju dramu likova, izolirajući ih u njihovim najizraženijim karakteristikama, koje su u ovom slučaju zacrtana i neizbježiva tragičnost. U tome su mu pomogli tumači glavnih likova, koji su osim pjevačkih, pokazali iznimne glumačke dosege.

  
  
  U srazu između Pucinnija i Pucciniusa, publika je u većini ipak, očito, prepoznala nešto što joj se svidjelo, nagradivši sve protagoniste, uključujući i dirigenta i orkestar, velikim pljeskom, te se očito potpuno oglušivši na nedostatak glazbene drame. Ako prihvatimo Puccinija ovako simplificiranog, opera se opasno približava sapunici, a posjet kazalištu odlasku u robnu kuću. Redateljske verzije, napose, idu nekim svojim putem i operu često koriste za nešto sasvim drugo, te se pritom ni ne postavljaju neka osobita mjerila za slojevitost glazbene izvedbe nego ona postaje samo glazbeni background izvan-operne poruke. Moramo se ipak upitati, nakon ovakve predstave, što zapravo očekujemo od opere, zašto idemo na operu, i treba li se za nju ipak malo više potruditi nego za gledanje sapunice.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Rijeka
  
  Dirigent: Kalle Kuusava, Ville Matvejeff
  Dramaturg i redatelj: Marin Blažević
  Asistentica redatelja: Sofija Cingula
  Kostimografkinja: Sandra Dekanić
  Scenografi: Alan Vukelić, Marin Blažević
  Oblikovatelji svjetla: Dalibor Fugošić, Marin Blažević
  Zborovoditeljica: Nicoletta Olivieri
  Korepetitorica: Lana Bradić
  Inspicijenti: Valter Milavec, Antonija Družeta Balić
  Koncertni majstor: Anton Kyrylov

  Uloge:
  Floria Tosca: Kristina Kolar
  Mario Cavaradossi: Domagoj Dorotić
  Barun Scarpia: Giorgio Surian
  Cesare Angelotti: Luka Ortar
  Crkvenjak: Ivan Šimatović
  Spoletta: Saša Matovina, Sergej Kiselev
  Sciarrone: Slavko Sekulić
  Glas pastira: Vanja Zelčić
  Ključar Anđeoske tvrđave: Slavko Sekulić
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 18. studenog 2019.
  

Piše:

Zrinka
Matić