Nezamjenjiv autoritet klasične glazbe

Intervju s Marijom Barbieri, povodom 80. rođendana (1. dio)

• 
  
  Marija Barbieri, ugledna glazbena publicistkinja, dugogodišnja radijska urednica i glazbena kritičarka, rođena je u Splitu 1939. Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završila je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1962. germanistiku – engleski te talijanski. Glazbu je učila privatno, a operom se bavi od najmlađih dana. Od 1964. do 1992. u stalnom je radnom odnosu u Redakciji ozbiljne glazbe tadašnjega Radija Zagreb, danas Hrvatskoga radija, na kojemu i dalje surađuje. Autorica je nekoliko emisija iz područja opere. Uređuje i vodi Izravne operne prijenose Europske radijske unije i iz Metropolitana. Tri je puta dobila prvu nagradu na natjecanjima za najbolju glazbenu emisiju nekadašnje Jugoslavenske radiotelevizije (1972., 1975. i 1976.) te Nagradu tadašnjeg Radio Zagreba 1979. godine.

  Za Hrvatsku televiziju pripremila je i vodila cikluse Hrvatsko operno stvaralaštvo i Hrvatski operni pjevači te priredila portrete nekoliko istaknutih hrvatskih opernih umjetnika. Pokrenula je i vodila za Hrvatski radio snimanja nekoliko opera hrvatskih skladatelja (Ljubav i zloba i Porin V. Lisinskog, Nikola Šubić Zrinjski, Rudari i Mislav Ivana pl. Zajca, Ero s onoga svijeta J. Gotovca, Adelova pjesma I. Paraća), Verdijeva Krabuljnog plesa te arija u izvedbi hrvatskih opernih pjevača. Urednica je i/ili autorica teksta nosača zvuka (LP-a i CD-a) s izvedbama velikog broja uglednih hrvatskih opernih pjevača. Za CD Dunja Vejzović u Zagrebu dobila je 2003. godine diskografsku nagradu Porin.

  Stalna je suradnica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (piše za Hrvatski biografski leksikon i Hrvatsku enciklopediju). Autorica je više monografija o opernim pjevačima: Hrvatski operni pjevači: 1846 – 1918, Josip Gostič (suautorica Marjana Mrak), Bugarski pjevači na hrvatskim opernim scenama od 1920. do 2006., Mirella Toić, Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama (dio o operi), Nada Tončić, Cynthia Hansell-Bakić – Vissi d'arte, vissi d'amore, Josip Križaj – umjetnik ispred svojega vremena i Marko Vušković. Supetranin svjetskoga glasa. Za monografiju o Križaju dobila je Nagradu Dragan Plamenac za 2017. godinu.

  Pisala je za Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju i Vijenac a piše i za WAM, Cantus i Hrvatsko glumište. Povremeno piše za časopis Arti musices koji izdaje Hrvatsko muzikološko društvo, čijim je članom. Jedna je od suosnivačica online-novina http://www.kulisa.eu/ i www.klasika.hr. Autorica je portala www.opera.hr na kojemu donosi detaljne portrete hrvatskih opernih pjevača. Napisala je tekstove za brojne programske knjižice opernih predstava riječkog HNK-a i zagrebačkog HNK-a, za koji je pripremila i nekoliko izložbi, opernih prijenosa iz Metropolitana u Lisinskome i za druge prigode.

  Povod razgovoru s Marijom Barbieri osamdeseti je rođendan koji je proslavila ovoga ljeta. U razgovoru dolazi do izražaja ne samo njezino veliko znanje nego i velika ljubav prema operi.
  
  Poštovana gospođo Barbieri, proslavili ste ovog ljeta jubilarni rođendan, osamdeseti. Jubilarni rođendani često su povod onima koji prate nečiji rad da se na nj kritički osvrnu. Pretpostavljam da je i samim slavljenicima to prilika da se osvrnu na ono što su postigli u životu. Osvrćete li se Vi na svoj radni i životni put s osmijehom zadovoljstva?
  
  
  
  Ja sam inače čovjek koji uvijek gleda u budućnost; što je prošlo, prošlo je. Ali ako se osvrnem na sve ono što sam napravila, mislim da mogu biti zadovoljna. Imala sam lijep radni vijek i vjerujem da sam naišla na prilično širok krug slušatelja, a to me osobito veseli. Drago mi je što sam tri puta dobila prvu nagradu na natjecanju za najbolju emisiju tadašnje Jugoslavenske radiotelevizije jer se radilo o konkurenciji u zemlji s dvadeset i dva milijuna stanovnika. Ljubljana i Beograd bili su vrlo oštra konkurencija, Sarajevo i Skoplje nešto manja, ali stalno se trebalo dokazivati. Sve smo emisije preslušavali pa smo imali prilike čuti i što drugi rade, uspoređivati se. Godine 1975. Radio Zagreb dobio je više od pedeset posto nagrada u svim kategorijama radijskih emisija. Bili smo jako sretni i ponosni. Drago mi je da sam dobila godišnju nagradu Radija Zagreb, pa u novije vrijeme nagradu Porin za CD Dunja Vejzović u Zagrebu. A najdraža mi je nagrada Hrvatskoga muzikološkog društva  koja nosi ime istaknutog hrvatskog muzikologa Dragana Plamenca, za 2017. godine objavljenu monografiju o velikom umjetniku Josipu Križaju. To je osmijeh zadovoljstva.

  Malo je manji osmijeh kad se osvrnem na današnje stanje. Moje je osobno mišljenje da sva ta nova tehnička sredstva ne pridonose kvaliteti. S novom tehnologijom može se mnogo toga ispraviti, tako da snimka nije vjeran prikaz mogućnosti izvođača. Primarno je da svaki ton bude točan a koliko nakon svih tih rezova ostane umjetničke kvalitete, o tom potom. To nije muzika, to nije umjetnost, to je tehnika. A mislim da se ni zvuk CD-a nikako ne može mjeriti s kvalitetom tona gramofonske snimke. Jedna sam od rijetkih koja se danas još koristi gramofonom. Slušala sam nedavno ploču sa snimkom starom više od pedeset godina. Kad smo snimatelj i ja počeli slušati, zastali smo... Jednostavno smo bili u drugom svijetu. Čuli smo prostor, život, glazbu. A kompaktni diskovi – to je kao da vam je netko nešto stavio pod nos; nema prostora, nema života. Osobno, CD smatram samo informacijom. A pitanje je i koliki će im biti vijek trajanja.

  Danas se, uostalom, izdaju i sasvim nova izdanja na gramofonskim pločama, čak i suvremenih izvedbi. 

  BBC se koristi pločama jer je ploča najkvalitetnija, a poslije toga vrpca. Kad je veliki Arturo Toscanini snimao sa Simfonijskim orkestrom BBC-a u kojemu su bili najbolji glazbenici iz Europe, nije razmišljao je li tko odsvirao krivu notu jer je to bilo nezamislivo. Snimio bi desetak minuta jedne simfonije, zatim bi otišao u režiju provjeriti tonske odnose i kad bi se vratio za pult, snimilo bi se sve bez prekida. Nedavno mi je rekao jedan kolega koji često boravi u Beču da se našao na diskografskom odjelu klasične glazbe u centru grada, a tamo nikoga. Pitao je iznenađen kako nema nikoga, a dobio je odgovor: „Diskofili su pokupovali što ih zanima. Ovo novo ih ne zanima.“ Mene apsolutno ne zanima kako Jonas Kaufmann pjeva Otella jer Kaufmann nema glas za Otella. Osim toga, zar bi netko tko je slušao Josipa Gostiča koji bi danas sigurno bio prvi svjetski tenor bez konkurencije, Marija Del Monaca, Jona Vickersa, slušao lirskog tenora u ulozi Otella? Nije pitanje je li on otpjevao točne note. Otello je nešto više od toga. 

  
  
  Mnogi znameniti Splićani, npr. maestro Nikša Bareza i Petar Selem, isticali su važnost splitske Klasične gimnazije u svojemu oblikovanju. Što je Vama značila ta gimnazija? Koliko Vas je oblikovala?

  Značila mi je puno. Potpuno me oblikovala, apsolutno, uz znanje koje sam i od oca stekla. Bila je to takva gimnazija da su neki profesori mogli biti sveučilišni profesori. Bilo je tu i drugih đaka: Igor Mandić, Igor Zidić, Mani Gotovac itd. Imali smo sjajne profesore, a način učenja bio je takav da nam je svima bio kamen temeljac u naobrazbi. Ondje smo dobili cjelovito znanje. Nismo nosili deset i više kilograma udžbenika kao što danas djeca nose, ali imali smo nešto u glavi i to zapamtili za cijeli život. Kladila bih se da danas osamdeset posto učenika uopće ne zna, recimo, za Michelangela, Shakespearea, Dantea, Beethovena, Goethea... a druge da i ne spominjem. Nama je naša profesorica latinskoga Anka Baranović-Šegvić, Dubrovčanka, na svakom satu latinskoga govorila nešto iz povijesti Dubrovnika. Profesor grčkoga Petar Kurir, profesorica hrvatskog Ljubica Marušić-Puljizević, to su bili formati, ljudi koji su imali veliko znanje, široke vidike i tako nas formirali. Išli smo u kazalište gotovo svaku večer, bez obzira bila opera, drama ili balet. Išao bi skoro cijeli razred...

  Sjećate li se tih izvedbi? Kakva je bila razina izvedbi tada u Splitu?

  Kako se ne bih sjećala! Pitala sam maestra Barezu drži li da je to bilo stvarno tako dobro kako smo mi onda mislili. On je tri godine stariji od mene. Odgovorio mi je: „Silvije Bombardelli je bio jako dobar dirigent, Jakov Voltolini također, a bariton kakav je bio Ante Marušić je jedinstven.“  Bili su to još Frano Lovrić i Duško Kukovec. Glas Ilije Žiška bio je takav dramski tenor kakvih više nema... Kakav je to bio Otello! Calaf! A soprani... Andrica Dumanić pjevala je sve osim Turandot i Lucie. Barezina teta bila je sjajan koloraturni sopran.

  
  
  Alma Peranić?

  Da. Zatim dramski sopran Zlata Čulić Ivanišević – odlična Tosca. Bio je tu i lirski tenor Ante Jelaska. Govorili smo da ima „kumpir u grlu“, ali pjevao je cijeli taj repertoar, bio je savršeno muzikalan i scenski izvrstan. Malo smo štekali s mezzosopranima, pa je Nada Puttar puno gostovala u Splitu. Ali, što se tiče soprana, tenora i baritona, imali smo Lohengrina u dvije postave. Neću reći da je taj Lohengrin bio savršen, daleko od toga, ali imali smo dobre pjevače. Bombardelli je bio odličan dirigent. Postoji snimka 6. slike Aide s njim i Nadom Puttar kao Amneris. Kad bi ta kvaliteta koja je onda bila u splitskom teatru bila danas u zagrebačkoj Operi, bila bih vrlo sretna. 

  Što biste rekli, što je bilo zaslužno za Vaš rani afinitet prema operi? Jesu li to bili neki umjetnici, neki Vaši prijatelji ili su jednostavno svi išli u teatar? 

  Ne znam, slušali smo tada talijanski radio, RAI due, i svaki tjedan je bio jedan prijenos, najčešće iz Scale, i koncert opernih arija, pa sam čula Mariju Callas nekoliko puta. Od tate koji je studirao u Beču slušala sam priče o Carusu, Mariji Jeritzi, Leu Slezaku, od mame koja je pohađala u Zagrebu gimnaziju i studirala farmaciju slušala sam o Marku Vuškoviću, Irmi Polak, Miri Korošec, Stanislavu Jastrzebskom, Maji Strozzi. Ali mi na moru nekako smo rođeni s tim afinitetom... Onda u Splitu niste mogli zamisliti da netko ne zna završno kolo iz Era ili završni zbor iz Zrinjskoga ili ariju Adela iz Adela i Mare. Za to nije trebalo imati nikakvu naobrazbu, to su i splitski težaci znali. Grad je to jednostavno živio. Trebali ste vidjeti interes za probe na Splitskom ljetu! Nemojmo zaboraviti: Gotovac, Tijardović, Papandopulo – stvarali su u Splitu. A u Splitu su početkom 20. stoljeća bili i drugi veliki umjetnici: Meštrović, Emanuel Vidović i drugi. Ljudi školovani u Beču i Italiji prenosili su svoja zanimanja u Split i ona su se prenosila s koljena na koljeno. 

  Tempi passati... 

  Apsolutno, tempi passati. 

  Što biste rekli o splitskoj publici? Ona slovi za publiku koja poznaje operu, ali kao da se ne da dalje od Verdija i Puccinija. U našem stoljeću osim nužnih obljetničkih izvedbi Mozarta i Wagnera s Don Giovannijem i Ukletim Holandezom, repertoar se uglavnom uvijek vraća toj dvojici skladatelja. U Splitu se već neko vrijeme uopće ne može čuti jedna Mozartova opera. Je li stvar u tome da splitska publika nema afinitet prema nečem drugom ili joj oni koji kroje programsku politiku ne daju priliku?

  U svim kazalištima uvijek pretežu Verdi i Puccini. Naravno, repertoar je širi, ali se uglavnom bazira na Verdiju i Pucciniju. Tu je onda i Seviljski brijač, apsolutno repertoarna opera. Ima li splitska publika drugih afiniteta? Mediteranska publika po prirodi stvari ima afinitet prema melodiji. Sad ćete reći: i Mozart ima melodiju. To je istina, ali ova publika voli jednu drugačiju vrstu melodije, onu koja teče u širokom luku. Ona zahtijeva i nekakav ton. Nažalost, Mozarta danas često pjevaju nekakvi glasići. Sena Jurinac nije spadala u tu kategoriju. 

  
  
  Postoje izvori iz 18. stoljeća koji opisuju pjevače velikih glasova.

  Naravno! A što se Mozarta tiče, tko je bio najbolji Don Giovanni? Ezio Pinza, Cesare Siepi... To su bili ljudi s glasom! 

  I dobri kastrati slovili su za pjevače snažna glasa, a današnji kontratenori nisu baš uvijek čujni. 

  Složila bih se tu s Rossinijem: „Divim se umjetnosti kastrata, ali ih (kontratenore) ne volim.“ Sve pjevačke škole polaze od kastrata – Manuel García i dalje. Svakako su tehnički bili savršeno izobraženi. Što se tiče afiniteta publike, ako pitate i mene osobno, reći ću vam kako smatram da je Don Giovanni najveća opera, ali moj Liebling bio je od prvog dana i ostat će Rigoletto. Za mene je on savršenstvo u svakom smislu. Slušala sam u Splitu Rigoletta nebrojeno puta, naravno, ali kad sam kupila gramofon, prva ploča koju sam nabavila bio je Rigoletto s Marijom Callas, Giuseppeom di Stefanom i Titom Gobbijem pod ravnanjem Tullija Serafina. To je za mene bio i ostao pojam opere. 

  Koje predstave iz povijesti Splitskog ljeta pamtite kao posebno drage? 

  Aide iz 1974. i 1975. s Ljiljanom Molnar-Talajić i Biserkom Cvejić pod ravnanjem Nikše Bareze – to je neponovljivo. Bio je onda i jedan Nabucco kad je Bonaldo Giaiotti prvi put pjevao Zaccariju, Faust kojega je postavio Lovro Matačić i kao redatelj. Bile su dvije podjele uloga. Pjevali su Gostič i Rudolf Francl, Eleanor Steber i predivna splitska sopranistica Vesna Milatić te Tomislav Neralić i Vladimir Ruždjak. Nada Puttar-Gold bila je nezaboravni Gluckov Orfej. Tih se predstava odmah sjetim. Bilo je još dobrih predstava. Recimo, Simon Boccanegra je bio odlična predstava. Pjevao je Ferdinand Radovan. Kakav je to verdijanski bariton bio! Kakav umjetnik! Pjevao je u toj predstavi i Krunoslav Cigoj – tako nije pjevao ni jednu drugu ulogu. Predstava je i snimljena, ali nije išla u Splitu jer to nije onaj klasični Verdi. Bila su dobra i oba Monteverdija s Barezom: Orfej i Krunidba Popeje. Dobro su se uklapali u ambijent. Ipak, Aida je kraljica Peristila. Ali ne ona Aida otprije nekoliko godina u kojoj se htjelo uljepšati Peristil! Peristil ne trpi ništa osim onoga što je scenski nužno. Bio je u Splitu redatelj Tomislav Kuljiš koji nije bio nikakav genijalac, ali znao je rasporediti mase na sceni na tako logičan način kako nikada poslije nisam vidjela, ni u većim kazalištima. Njemu se nikad ne bi dogodilo da Kralj stoji među narodom u Aidi.  

  Gdje su splitska Opera i Splitsko ljeto danas?

  Naravno, u odnosu na ono kako je bilo nekad... No još nije tako strašno, ima i gorih situacija. Od Rigoletta na zadnjem Splitskom ljetu slušala sam samo zadnji čin. Ono što bi se trebalo odvijati u mraku (kuća plaćenog ubojice) bilo je potpuno osvijetljeno; netko se treba sakriti, a nema kamo... Moderne režije često nemaju nikakvu logiku. Bariton je bio kako-tako, na sopranistici Eleni Moşuc vidjelo se da je bila velika, ali tenor... Zar je to tenor za Rigoletta?! Zadnja predstava na Splitskom ljetu koja je bila u svakom pogledu odlična bio je Verdijev Attila iz 2001. To je bila prva hrvatska izvedba opere a naslovnu ulogu pjevao je Ivica Čikeš, naš danas apsolutno broj jedan. Jako mi je žao što se ta predstava nije mogla prenijeti u Zagreb. Jedan Nabucco na Splitskom ljetu prije nekoliko godina bio je tako-tako, jedan Otello također. Don Carlo je bio pristojan. No stavljati pjevačima bubice na Peristilu?! Pa ako njegova akustika nije sjajna... I onda kad slušate prijenos, svi se deru. No došla sam godinu dana poslije, kad nije bilo televizijskog prijenosa, nije bilo bubica i predstava je bila puno bolja. 

  
  
  Kad ste došli na studij na Filozofski fakultet u Zagreb i počeli odlaziti u Operu, koje ste pjevače ondje zatekli? 

  Zatekla sam Josipa Gostiča i strašno mi je drago što sam slušala i njegova zadnjeg Otella. Nažalost, ne i Radamèsa jer Aida tada nije bila na repertoaru. Slušala sam s njim i Trubadura,  Krabuljni ples. Fenomenalan je bio u Carmen koja je bila neponovljiva. Treći čin Carmen nisam nikad ni od koga čula u boljoj izvedbi. On je uopće bio pjevač izvan svih kategorija. Slušala sam još i Vilmu Nožinić koja je bila predivna pjevačica. Bila je tada već gospođa u godinama, no kasno je počela karijeru, negdje s trideset pet godina, jer je bila pijanistica. Počela je kao Pamina, a završila kao Turandot i Leonora u Fideliju. Imala je krasna piana. Slušala sam je prije i u Splitu. Marijana Radev bila je velika umjetnica. Slušala sam i Nadu Puttar koja je u Splitu bila jako voljena, kao poslije Biserka Cvejić. Nakon što sam od mezzosopranistica čula Nadu Puttar-Gold i Biserku Cvejić (inače rođene iste 1923. godine), a poslije i Ružu Pospiš-Baldani kao Amneris, bih li imala želju slušati koga drugoga? Ne samo u nas nego i u svijetu. Bile su krasne, krasnih glasova i krasno su pjevale. 

  Koga ste zatekli od mlađih pjevača?

  Od mlađih tu je bila Mirka Klarić koja je debitirala vrlo mlada. Bila je grandiozna umjetnica, a grandiozan umjetnik bio je i Piero Filippi koji možda nije imao neki fascinantan glas, ali bio je jako muzikalan umjetnik. Njih dvoje u Manon Lescaut, u Katarini Izmajlovoj koja je bila izvozna predstava zagrebačke Opere, bili su glazbeno-scenski neponovljivi. Bila je tu i Branka Stilinović. Tada ste za Aidu imali Branku Stilinović, Boženu Ruk-Fočić, Milu Kirinčić, a pjevala ju je, naravno, i nezaboravna Ljiljana Molnar-Talajić. Je li to znanstvena fantastika danas? Jest. Imali ste i lirski sopran Branku Beretovac. Takav lirski sopran više nismo imali, to je bio lirski sopran s glasom i stasom. Bila je tu i Blaženka Milić koja je bila više posvećena obitelji, ali to je pjevačica za koju je Karajan rekao da ima poslije Zinke Milanov najljepši glas koji je slušao. Ona je pjevala velik repertoar, imala je blistave visine... Koloraturna sopranistica Nada Ruždjak bila je ne samo pjevački virtuoz nego i umjetnica, jednako dobra kao Lucia, Kraljica noći ili Susanna – imala je instinkt za Mozarta. Pa mezzosopranistica Majda Radić. Od onih koji su poslije došli, mislim da je Ivanka Boljkovac bila zadnji veliki pravi operni glas. Kao što se prije govorilo o Ruži Pospiš i Franji Petrušancu, tako se tada govorilo o njoj. 

  
  
  Ona je počela s Elizabetom u Don Carlosu. 

  S Elizabetom koja je bila savršena, bez greške. Moja starija kolegica koja je slušala i Zinku Kunc i Vilmu Nožinić uživo zamalo nije ispala iz lože koliko je aplaudirala. 

  U vrijeme kad ste došli na studij, opere su se još davale na hrvatskome. Današnjem bi slušatelju to vjerojatno bilo čudno. Vama tada nije bilo? 

  Meni to nije smetalo. Nije mi to uopće bilo čudno, pogotovo kad su bili dobri prijevodi jer su onda pjevači znali što pjevaju i osjećali vrijednost riječi. Cecilia Bartoli odgovorila je u jednom razgovoru u Lisinskome Zlatku Madžaru koji joj je rekao da bi bila idealna za Wolfa: „Gledajte, ja mogu svaku riječ naučiti, ali to nije moj jezik. Ja ga ne osjećam.“ Dobro, u Trubaduru je prepjev bio malo nezgodan. Prijevod Aide bio je tako dobar da je i mom tati, koji je savršeno znao talijanski, gotovo bila draža na hrvatskome. 

  Možda komičnim operama bolje odgovara hrvatski prepjev?

  Ne znam, nisam primjećivala razliku. No, recimo, kad se davala Kći pukovnije, jedna od genijalnih predstava zagrebačke Opere, Janez Lotrič pjevao je na francuskom a govorio na slovenskom i to je bilo izvrsno. Ako je prijevod dobar i ako se dobro adaptira na glazbu, ni ne primjećujem ga. Jedanput su na Annalu opere i baleta u Osijeku Mađari došli s Ljubavnim napitkom. Pitala sam se kako će to zvučati na mađarskom. Kad je predstava završila, nisam ni razmišljala da se pjevala na mađarskom. 

  Bergman je radio Čarobnu frulu na švedskom. 

  Da, sve ovisi o tome kako je napravljeno. Nisam bezuvjetno za prevođenje, ali dobro je kad netko zna što pjeva i osjeća jezik. Nada Ruždjak je inzistirala da zna točno svaku riječ koju pjeva. Naši pjevači su relativno dobri u talijanskome (nemaju svi italianità) a ne bih se usudila potpuno prosuđivati kakvi su u francuskom i njemačkom. No nije bio isti francuski kad ga je pjevala Biserka Cvejić, kojoj je bio ustvari materinji, ili netko drugi. 

  Od 1963. bili ste vanjska suradnica, a već od iduće godine u stalnom ste radnom odnosu na tadašnjem Radiju Zagreb. Je li angažman na radiju bio Vaša želja ili splet okolnosti?

  Splet okolnosti. Na galeriju u zagrebačkoj Operi dolazila je djevojka koja je radila na radiju. Spomenula me Branku Poliću koji je pozvao maestra Kranjčevića, koji je tada već  profesionalno počinjao s dirigiranjem, jednu djevojku i mene na razgovor. Kolegica nije imala interesa, ja sam prihvatila poziv da pokušam raditi na radiju. Tada biste počeli raditi kao šegrt: odlagali ste kartice (govorili su nam: „Pazite da ne pogriješite!“), zbrajali programe urednika itd. Mislim da sam prvu emisiju sama napravila nakon mjesec dana, a prvi tekst nakon tri-četiri mjeseca (o Biserarima pa o Normi). Niste odmah počinjali s tekstovima o Don Giovanniju ili Otellu. Jedanput mi je Branko Polić donio vrpcu Verdijeve opere La battaglia di Legnano i rekao da napišem tekst o njoj. Tada još nisam imala pojma o toj operi, no taj vas je način rada tjerao da učite. Učili smo postupno. Išli smo na tečajeve jezika i zakona novinarstva kod Hrvoja Macanovića, Zvonka Letice, upoznavali smo fotoneku, režije, tonske studije.

  
  
  Kakva su Vam sjećanja na Branka Polića?

  Najbolja i najdivnija! Jako mi nedostaje. Bio je osoba fenomenalnog znanja koje je nesebično dijelio s drugima. Kad biste ga nešto upitali, a rekao bi da nije siguran, znali biste da je to – to. Današnji vas mladi neće ništa pitati. Oni sve znaju pa napišu da je Zrinjski  najizvođenija hrvatska opera. Branko je iznimno poznavao jezike, literaturu. Beskrajno sam mu zahvalna te ga uvijek i svugdje stavljam na prvo mjesto. Sa svim tim svojim znanjem, bio je nevjerojatno skroman. Za mene je velika sramota da nije dobio životnu nagradu ni Hrvatskog novinarskog društva niti na radiju. To je prestrašno!

  Spomenuli ste tri godišnje nagrade Jugoslavenske radiotelevizije koje ste dobili za najbolju radijsku emisiju 70-ih godina. Jednu od njih, o tenoru, reprizirao je u novije vrijeme Davor Schopf. Postoje li danas posebne radijske nagrade?

  Mislim da ne. Postoje godišnje nagrade HRT-a koje uključuju sve, ne samo radio. Branko Magdić dobio je nagradu za životno djelo, ali ne znam je li još netko iz Glazbenog programa dobio kakvu nagradu.  

  U Leksikonu radija i televizije navodi se da ste autorica prve kontaktne emisije iz područja ozbiljne glazbe. 

  Da, to je bila emisija Nedjeljom u operi. Vojo Šiljak predložio je uredniku Drugog programa da nedjeljno prijepodne popuni opernom emisijom. Počela sam raditi tu emisiju koja se emitirala od deset do dvanaest sati. Krenula sam s Nabuccom misleći da je to popularno, s Carmen itd. Kad je trebala ići pedeseta emisija, Vojo Šiljak me pitao: „Marija, zašto ne bismo radili emisiju po željama, tako da imamo izravan kontakt sa slušateljima?“ Naravno, pristala sam. Apsolutno najtraženija pjevačica bila je Maria Callas i njezina Casta Diva. Zbilja sam morala nastojati da ne emitiramo Castu Divu baš u svakoj emisiji. U radu na emisiji sudjelovali su i Zvonko Šeb i Davor Schopf.

  Jeste li imali u fonoteci sve što su slušatelji tražili?

  Praktički da. Bio je jedan ljubitelj ozbiljnog Rossinija, koji je meni isto draži od komičnog, koji je želio neku operu od tog do tog prizora. Davor Schopf bi otišao po potrebnu vrpcu u fonoteku i to bismo emitirali. Primali smo i pismene želje. Vladala je apsolutna predominacija belkanta, i to, nećete vjerovati, čak ne Verdija, nego Donizettija. Nisu se tražili dramatski prizori. Jedino, kako je tada u nas gostovao Ingvar Wixell koji je imao veliki uspjeh u Tosci, tražili su finale prvog čina Tosce s Te Deumom. Uz Castu Divu najpopularniji odlomak bio je zbor iz Nabucca. Što se tiče slavenskog repertoara, čudila sam se da nitko nije tražio npr. ariju kneza Igora ili ariju Lenskog. Od skladatelja, najviše se tražio Donizetti serio. Iz toga se vidjelo da ljudsko uho najviše voli melodiju. Javljali su nam se, tada u prošloj državi, slušatelji od Slovenije do Makedonije. Imali smo jednog vjernog slušatelja u Litiji u Sloveniji i u Banja Luci. Bio je i jedan slušatelj koji je tražio Rameaua, ali to je bila rijetkost. Godine 1989. i 1990. imali smo i javnu emisiju Nedjeljom u operi u Koncertnoj dvorani Lisinski. Uz već poznate pjevače predstavljali smo mlade. Poslije smo to nastavili, ali naravno u manjoj mjeri, iz studija u Šubićevoj ulici. 
  
  
  
  Kad smo kod belkanta: u zadnjih nekoliko desetljeća u Scali nije bilo Norme, a u zadnjih desetak godina u svim hrvatskim opernim kućama – Norma na repertoaru. Kako to?

  Baš sam s Dunjom Vejzović razgovarala o zadnjoj Normi u nas. Ona mi je rekla: „Eh, nije to kao kad smo pjevale Veneta i ja.“ Rekla sam vam sve. Veneta Janeva Iveljić je bila zadnja Norma. Netko može pjevati Normu, ali ne mora biti Norma. Ni u doba Marije Callas nije bilo pet Normi, zar ne? A ni Abigailla... Elena Souliotis je počela s Abigaille, ali njena karijera nije dugo trajala. Veneta je bila i prava talijanska Abigaille, i Dunja je bila izvrsna. A njih dvije zajedno u duetima Norme i Adalgise... To se često izvodilo na koncertima opernih odlomaka. Slijedio bi beskonačan pljesak. Kad sam jedanput slušala s mladom mezzosopranisticom Irenom Kavkalevskom snimku jedne predstave Norme s njima dvjema, rekla je: „To je nešto nebesko. Što tražimo tu mi obični smrtnici?“ 
  
  Nastavlja se...
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 29. listopada 2019.

Piše:

Karlo
Radečić