Neujednačeno, ali publici atraktivno

Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc u Rijeci: Giacomo Puccini, Madama Butterfly, red. Dražen Siriščević, dir. Ville Matvejeff, 21. listopada 2019.

• 
  
  Ono što je Puccini u više navrata učinio sa svojim kazališnim predlošcima jest to da im je dao besmrtnost. To jest, udahnuo je život likovima i komadiću svijeta u koji su smješteni, dao im dubinu, iznijansiranost, slojevitost, životnost. Slučaj je to i s Madame Butterfly, brodvejskom uspješnicom Davida Belasca, koja je 1900. počela igrati u Herald Square Theatreu, a potom i u Londonu, gdje ju je gledao i Puccini koji ju je okom majstora premjerio i dao joj novi, dugovječni operni oblik.

  Bezbrojna uprizorenja Puccinijeve opere Madame Butterfly teže za tim da uhvate vječnu ljepotu, bezvremensku životnost koju je brodvejskim likovima udahnuo Puccini. Madame Butterfly, Belascova pomalo patetična figura, simpatično djetinjasta i onda najednom tragična heroina, u Puccinijevom je bogatom tonskom platnu oslikana s bezbroj suptilnih nijansi u kojima, ispod prozirnog sloja pentatonske egzotike, leži raskošni fin-de-siècleovski, tipično puccinijevski razgranati harmonijski svijet nagovještaja, neizgovorene patnje, prirođene melankolije koju lik posjeduje i koji će na kraju provaliti iz nje i razbiti krhki ispolirani porculan japanske lutkice.

  Isto tako slojeviti su i drugi likovi - šutljiva i sveprisutna, požrtvovna Suzuki, humani ali suzdržani zapadnjak Sharpless, Amerikanac dušom i tijelom, i tenorskim glasom - Pinkerton, trgovac Goro, pa čak i svega nekoliko trenutaka na sceni prisutna Kate Pinkerton.
  
  Izazov postavljanja Madame Butterfly je oživjeti taj bogat, slojevit mikrosvijet koji čeka skriven u egzotičnim slikama s paravana i u Puccinijevoj operi vibrira u krhkoj trodimenzionalnosti. Zašto krhkoj? Kao što se ispostavi često prilikom uprizorenja ove opere, pa tako u nekim trenucima i na prvoj ovosezonskoj premijeri HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, dovoljno je da se samo malo skrene iz fluidnih Puccinijevih tračnica, pa da ispadnemo iz vibrantne Puccinijeve čarolije i nađemo se u nešto banalnijoj Belascovoj slici.

  U Rijeci je Madame Butterfly postavljena u koprodukciji sa HNK Split. U Splitu predstava Madame Butterfly premijerno je izvedena u ožujku 2015. u režiji Dražena Siriščevića, kostimima Juraja Zigmana i scenografijom Slavena Raosa, pod ravnanjem Gianluce Martineghija i s korejskom sopranisticom Cristinom Park u naslovnoj ulozi, te je opisivana kao „potresno lijepa“…

  
  
  Lijepa je bila i u Rijeci, oduševljavajući raskošju detaljno izrađenih i prekrasno oslikanih cvjetnih kimona kostimografa Juraja Zigmana, kao i prikladne japanske scenografije s papirnatim paravanima i japanskim suncem u dubini scene Slavena Raosa, te svjetla Dalibora Fugošića. Ipak, moment potresnog odnosno puni emocionalni potencijal drame nije bio uvijek dosegnut. Taj emocionalni potencijal u ovoj operi ovisi u najvećoj mjeri o razumijevanju unutar trokuta sopran u naslovnoj ulozi-redatelj-dirigent. U ovoj predstavi to su bili Anamarija Knego kao Cio-Cio-San, već spomenuti redatelj Dražen Siriščević, i dirigent Ville Matvejeff. Njihova međusobna veza, međutim, nije uvijek najbolje funkcionirala, a posebno nam se slabom činila u prvom činu.

  
  
  Ono što je bilo najuočljivije, narušavajući ravnotežu ostalih elemenata priče, bilo je prenaglašavanje u izvedbi sopranistice Anamarije Knego, naivnosti i djetinjastosti Cio-Cio-San, i glasom i glumom. Iako nije nebitna činjenica da je Cio-Cio-San petnaestogodišnja djevojka, Puccini je ulogu napisao za zreli operni glas i pretjerivanje u pokušavanju da se postigne dječja boja i pjevanje prsnim tonom rezultirali su u izvedbi Anamarije Knego u prvom činu nekim nelijepim frazama, pa čak i ponekim intonativnim problemima. Pritom, moramo se upitati kolika je odgovornost za to same pjevačice i koliko su joj svojim uputama trebali pomoći redatelj da istraži dublje motivacije lika, a onda i dirigent odgovoran za oblikovanje glazbenog rezultata u cjelini. Ipak, kako je predstava odmicala dalje, nakon ljubavnog dueta, odnosno s konačnim Cio-Cio-Saninim odbacivanjem djetinjstva, tako je i sopranistica odbacila emuliranje dječjeg glasa i djetinje glume te se vratila svom zvonkom, punom glasu, postajući i sve uvjerljivija u ulozi, dirnuvši ponajviše u završnoj, ekspresivnoj ariji Tu, tu piccolo Iddio, koja se može opisati i kao najpotresniji dio izvedbe.

  I tenoru Dimitrisu Paksoglouu možda je trebala veća pomoć režije i dirigenta – pokazao je lijep glas, ali slično kao što je sopranistica Anamarija Knego inzistirala na djetinjoj crti Cio-Cio-San, tako je tenor bio ponešto pregrub Pinkerton, pravi jenkijevski tip, malo predoslovan u ispjevavanju tonova kao i ocrtavanju karaktera Pinkertona. U njegovoj interpretaciji nije bilo dovoljno prostora za raspjevanu Puccinijevu frazu (iako mu nije nedostajalo glasa), a niti za romantiku, tako da je iščekivani vrhunac prvog čina - ljubavni duet njega i Cio-Cio-San, bio bljedunjav i praznjikav. Nešto bolje Dimitris Paksoglou funkcionirao je u kasnijem pojavljivanju i duetu sa Sharplessom, kojega je tumačio Robert Kolar, možda i najuspješniji interpret u predstavi, glasovno moćan, muzikalan i glumom odmjeren, donijevši idealnog suosjećajnog ali suzdržanog promatrača strane kulture, u kojoj je nemoćan išta izmijeniti. Veliko ugodno iznenađenje bila je Ivanica Vunić, koja je pogodila bit uloge Suzuki. Od svih protagonistica na sceni najbolje je prenijela scenski pokret odnosno minijaturne pokrete japanskih gejši (koje je izradila Mayumi Kamei), ali osvojila je u prvom redu toplim glasom i muzikalnošću, nadograđujući scene s Cio-Cio-San idealno ostvarenim likom krotke i suosjećajne sluškinje, koja pristaje na tiho supatništvo uz svoju gospodaricu. Karakterom odgovarajući, premda glasovno pretih bio je Goro u izvedbi Sergeja Kiseleva, te jako dobri Marko Fortunato kao princ Yamadori, Slavko Sekulić kao Bonzo, Saša Matovina kao Yakushide, Ana Majdak kao Kate Pinkerton i Dario Bercich kao Carski komesar, te u manjim ulogama Darko Matijašević, Vendi Pogorelić, Dominika Glinšek i Stanislava Vlajnić.

  
  
  Zbor u pripremi Nicolette Olivieri bio je nesiguran i tonski neizbrušen u smanjenom sastavu u prvom činu, dok je nastup u mumljajućem zboru u Intermezzu bio jedan od najljepših trenutaka opere, u kojem je zbor skupa s orkestrom postigao čaroliju egzotičnog Puccinijevog Japana i ljepotu bezvremenskog nokturnalnog prizora.

  Puccinijev orkestar je u svakoj operi posebna priča – osim što priziva Japan, u ovoj operi je velikim dijelom nositelj drame, dajući podršku protagonistima u najtežim trenucima. Za riječki se orkestar može reći da je kvalitetan, s uredno posloženim bojama, dinamički moćan, a po potrebi delikatan i prozračan, s lijepo odsviranim orkestralnim solima. Dirigent Ville Matvejeff lijepo je okupio i orkestar i pjevače, premda je dojam ipak, najčujnije u prvom činu, bio da je trebalo još malo više mekoće i zanosa u prenošenju glazbe. Imali smo osjećaj kao da još nije skinut sav celofan s nove glazbene kutije koja će tek nakon još nekoliko sviranja proraditi kako treba. S drugim, a posebno u trećem činu, stopljenost i uronjenost orkestra u dramu, i obrnuto – sinergija pjevača s orkestrom, bila je sve sigurnija i postojanija.
  
  Sličan dojam bio je i s režijom Dražena Siriščevića, koja kao da je više spretnosti pokazala u situacijama iz drugog dijela opere, posebno u lijepo režiranom bdijenju Cio-Cio-San sa Suzuki i djetetom. Intermezzo, oživljen neobičnom točkom baleta, nalik snu s japanskim zmajevima, bio je jedan od najupečatljivijih dijelova predstave. Snaga drame i likovi u svojoj slojevitosti najjače su došli do izražaja u posljednjem činu, gdje su se i glazbena izvedba i pojedinačna emocija i režijska ideja napokon spojili i točno uklopili u zadane okvire Puccinijevih zamisli.

  Sama završna scena s nekoliko brzih poteza, u kojem se u brzom pomaku nižu scena ritualnog samoubojstva Cio-Cio-San, konačno razmicanje sveprisutnih papirnatih paravana i otvaranje širine i dubine scene, te brzo spuštanje golemog leptira grimizne boje na sredinu, donosi dramatičan efekt za kraj, kojim je nakon donekle neujednačenog tijeka predstave dosegnut puni potencijal potresnosti ove Puccinijeve opere.

  Publika je predstavu prihvatila s oduševljenjem i imamo razloga vjerovati da će ova Madame Butterfly u Rijeci biti jednako uspješna i privlačna publici kao što je bila i tijekom nekoliko sezona u HNK Split.
  
  Dirigent: Ville Matvejeff / Kalle Kuusava / Igor Vlajnić
  Redatelj: Dražen Siriščević
  Scenograf: Slaven Raos
  Kostimograf: Juraj Zigman
  Oblikovanje svjetla: Dalibor Fugošić
  Scenski pokret: Mayumi Kamei
  Koncertni majstor: Romeo Drucker
  Zborovoditeljica: Nicoletta Olivieri
  Korepetitorica: Nataliya Marycheva
  Inspicijenti: Valter Milavec, Gilda Maria Castellano, Antonija Družeta Balić

  Uloge:
  Cio-Cio San, Madama Butterfly: Anamarija Knego
  Suzuki, njezina služavka: Ivanica Vunić
  Benjamin Franklin Pinkerton, časnik američke mornarice: Dimitris Paksoglou / Aljaž Farasin / Mihail Mihaylov
  Sharpless, američki konzul u Nagasakiju: Robert Kolar
  Goro, ženidbeni posrednik: Sergej Kiselev
  Yamadori, japanski princ: Marko Fortunato
  Bonzo, japanski svećenik, ujak Cio-Cio San: Slavko Sekulić
  Yakushide, budistički svećenik, ujak Cio-Cio San: Saša Matovina
  Kate Pinkerton, druga supruga: Ana Majdak
  Carski komesar: Dario Bercich
  Matičar: Darko Matijašević
  Majka Cio-Cio San: Vendi Pogorelić
  Teta Cio-Cio San: Dominika Glinšek
  Sestrična Cio-Cio San: Stanislava Vlajnić
  Tuga (dijete): Cvita Vidučić / Julija Sekulić
  Gejša: Ljubov Judčenko-Košmerl

  Plesači: Svetlana Andrejčuk, Marina Grgurić, Vitalij Klok, Danijela Menkinovski, Svetlana Rasskazova

  Orkestar i zbor Opere te Balet Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca

  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 28. listopada 2019.

Piše:

Zrinka
Matić