Ljubav i zloba i Porin u europskom kontekstu
Povijesni osvrt povodom 200. obljetnice rođenja Vatroslava Lisinskog (2. dio)
-
Uz spomenute operne praizvedbe Verdijeva Attile i Lortzingova Oružara, europski su ljubitelji glazbe 1846. mogli prvi put čuti i Drugu simfoniju Roberta Schumanna (1810-1856), oratorij Elias Felixa Mendelssohna (1809-1847) i dramatsku legendu Faustovo prokletstvo Hectora Berlioza (1803-1869). Veliki skladatelji ranog romantizma bili su mrtvi. Umrli su, kao i poslije Lisinski, u tridesetim godinama ne navršivši četrdesetu. Weber je umro 1826., Schubert je umro u trideset i drugoj godini 1828., Bellini u trideset i četvrtoj 1835. Bili su živi Donizetti i Chopin (1810-1849), ali još dvije, odnosno tri godine.Ljubav i zloba ima sretan završetak kao mnogo opera rane europske, točnije njemačke i francuske romantike. Nasuprot tome, prva poljska nacionalna opera Halka, prvi put izvedena koncertno u Vilni 1847. a na sceni 1854., unatoč plesnim prizorima i zborovima vedrog ugođaja, tragična je drama o seoskoj djevojci Halki koju je zaveo i ostavio mladi plemić Janusz, a događa se u 18. stoljeću. U nju je zaljubljen seljak Jontek. Halka odlazi u smrt, a želeći se osvetiti Januszu da bi barem u smrti bio sa svojom ljubljenom, Jontek gura Janusza u ponor.
Rođen iste godine kad i Lisinski, poljski skladatelj Stanislaw Moniuszko (1819-1872), berlinski đak, najprije orguljaš a zatim operni dirigent, pa profesor na Konzervatoriju u Varšavi, skladatelj crkvene glazbe, Lieda, scenske glazbe i dvadeset opera, stekao je svojom Halkom veliku popularnost u Poljskoj, koja je u doba njezina nastanka bila pod tuđinskom vlašću. I danas se Halka smatra poljskom nacionalnom operom, zahvaljujući buntovnu sadržaju, ali ponajprije bogatstvu poljskih narodnih napjeva sadržanih u njoj.Europskom operom počinje vladavina dviju divovskih ličnosti – Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera (1813-1883). Igrom slučaja, obojica su rođena iste godine, 1813. - Wagner tek pet mjeseci ranije. No njihov je opus toliko poseban i samosvojan da se ne može povezati s onim našega skladatelja. Možda tek Verdijev Jedan dan kraljevanja (Un giorno di regno), nastao 1840., koji je sadržajno blizak tipu opere kao što je Ljubav i zloba i Wagnerov Rienzi, praizveden 1842., koji je tip velike povijesne opere u pet činova kao što je i Porin.
Ljubav i zloba je tip romantične opere gdje ljubav dvoje mladih sprječava netko ili nešto, ali te se zapreke premošćuju i sve sretno završava. Takav sadržaj nalazimo u Strijelcu vilenjaku Carla Marije von Webera 1821., Bijeloj dami (La dame blanche) 1825. Françoisa Adriena Boieldieua, u Poštaru iz Lonjumeaua (Le postillon de Lonjumeau) Adolphea Adama (1803-1856), praizvedenom 1836., no tu je već riječ o mužu i ženi, u Lortzingovim operama, na određen način u Bellinijevoj Mjesečarki (La sonnambula) 1831. I Donizettijevoj Kćeri pukovnije (La fille du regiment) 1840., u nekim Auberovim operama, u nekima Bedřicha Smetane (1824-1884) nastalima tridesetak godina kasnije, pa i u Mignon Ambroisea Thomasa (1811-1896) iz godine 1866. Takav sadržaj najbolje njeguje njemačka opera rane romantike, a svoj najsvježiji izraz postiže u Marti ili Sajmu u Richmondu (Martha, oder Der Markt van Richmond), romantično-komičnoj operi Friedricha von Flotowa (1812-1883). Njezina se radnja opet prenosi u prošlost, u Englesku 18. stoljeća u doba vladavine kraljice Anne. Nijemac Flotow, školovan u Parizu i pod snažnim utjecajem Boieldieua i Aubera, predstavio je svoju Martu bečkoj publici godine 1847., a ona je veliku popularnost stekla potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, najčešće u talijanskom izdanju, zahvaljujući i velikom Enricu Carusu (1873-1921), znamenitom tumaču Lyonela. Njemački muzikolozi svrstavaju Flotowa u skladatelje drugog reda, ali ta opera, u francuskom stilu, obiluje svježom melodikom i nenametljivom komikom.
Sličnog su ugođaja i Vesele žene Windsorske (Die lustigen Weiber von Windsor) Otta Nicolaia (1810-1849), praizvedene 1849. Još jedan od onih skladatelja ranog romantizma koji nisu doživjeli četrdesetu godinu, glazbeno oblikovan poglavito u Rimu, Nicolai je u svojoj komično-fantastičnoj operi prema Shakespeareu spojio njemački romantični duh s uglađenim glazbenim jezikom talijanske opere.
Praizvedba Wagnerova Rienzija bila je 20. listopada 1842. u Dresdenu. Ta velika povijesna tragična opera, Wagnerovo treće glazbeno-scensko djelo, posve je u stilu velikih opera Giacoma Meyerbeera (1791-1864). Kao i Porin, ima pet činova, ima snažnih skupnih prizora, bojne vreve, krvavih zakletvi, plamtećih požara, a sve je to okvir za ljubavni zaplet koji završava tragično.
Za nas će biti zanimljivije osvrnuti se na operu Hunyadi Laszlo mađarskog skladatelja Ferenca Erkela (1810-1893) praizvedenu 27. siječnja 1844. Poznati pijanist, jedan od najboljih dirigenata svog vremena, tvorac mađarske himne, osnivač udruge filharmoničara u Budimpešti, dirigent budimpeštanke nacionalne Opere, Erkel je i tvorac mađarske nacionalne opere. Bio je u svojoj zemlji popularan poput Verdija. Završni zbor iz prvog čina Hunyadi Laszla pjevao se 1848. kao nacionalna koračnica. Radnja opere smještena je u 15. stoljeće, obrađuje povijesni događaj smrti Laszla Hunyadija, sina Janosa Hunyadija, pobjednika nad Turcima kod Beograda i u narodnim pjesmama poznatog kao Sibinjanin Janko, a brata budućeg hrvatsko-ugarskog vladara Matije Korvina. Obitelj Hunyadi predstavlja snagu slobodarskog i nepokolebljivog mađarskog otpora.
Zanimljivo je da većini opera nastalih u tom razdoblju prethodi uvertira. Za razliku od Meyerbeera, čije opere nemaju uvertire, Wagner ostaje vjeran začetnicima velike opere - Auberu s Nijemom Portičankom i Rossiniju s Guillaumeom Tellom, a to će biti i Lisinski s Ljubavi i zlobom i Porinom. Wagner operu započinje sjajnom uvertirom kojom dominiraju tri teme: široka, mirna melodija molitve Rienzija, njegov motiv koji će se nekoliko puta ponoviti u operi i živa, u brzom tempu tema iz finala drugog čina. Dramska napetost i bojni ugođaj vidljivi su iz cijelog njezina tijeka. Prije herojske opere u tri čina Hunyadi Laszlo je uvertira, koncipirana kao simfonijski samostalna i zaokružena cjelina koja sadrži obilje narodnih motiva, mnogo melodija koje karakteriziraju pojedine prizore i likove.I naposljetku, uvertira Verdijevoj operi Bitka kod Legnana, praizvedenoj 27. siječnja 1849. Posljednja Verdijeva domoljubna opera obrađuje poraz njemačkog kralja i cara Svetog Rimskog Carstva Federica Barbarosse godine 1176. u sukobu s vojskom talijanskih gradova koji su se ujedinili u Lombardski savez i pobijedili u bitci kod Legnana. Uvertira, u temeljnom obliku a-b-a, sadrži teme iz opere, poglavito koračnicu Lombardijaca i u srednjem dijelu andante belinijevskog ugođaja povezan uz glavni lik ratnika Arriga.
Kao i sve uvertire romantičnim operama i uvertira Ljubavi i zlobe je samostalna, zatvorena forma i sastoji se od polaganog uvoda, allegra i code u kojima su sadržane melodije i motivi iz opere. Uvertira Porinu sastoji se od polaganog uvoda, allegra u sonatnom obliku i code, izgrađenih u najvećoj mjeri od tematske građe iz opere. Sama coda po tematskoj sadržajnosti kao da je sinteza cijele opere: samovolja i bahatost franačkog osvajača, borba Hrvata za oslobođenje od njihova jarma i konačna pobjeda nad neprijateljem zapravo su sadržaj opere.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. rujna 2019.
