Francuska revolucija temeljito je uzdrmala svjetonazor diljem Europe. Svaka je nacija na svoj način reagirala na francuska revolucionarna zbivanja, a i na buđenje građanske svijesti koje joj je prethodilo. Roman u pismima Patnje mladog Werthera (Die Leiden des jungen Werthers) Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832), objavljen 1774., prvi veliki doprinos njemačke književnosti europskoj literaturi, djelo koje će utjecati na suvremenike i buduće naraštaje možda više nego ijedno drugo, označio je razdoblje novoga vala koji je dobio ime Sturm und Drang (što bismo mogli prevesti kao Bura i prodor) prema drami Maximiliana von Klingera (1752-1831) iz godine 1776. Mladi ljudi počeli su se odmah poistovjećivati s Goetheovim junakom, s njegovom preosjetljivošću koja će ga na kraju dovesti do samoubojstva.
Godine 1812. lord Byron (1788-1824) s gordog Albiona objavljuje prva dva pjevanja Putovanja Childea Harolda (Childe Harold's Pilgrimage) i postaje bard europskog romantizma. U Francuskoj se Victor Hugo (1802-1885) dramom Hernani, praizvedenom1830., postavlja na čelo francuske romantične škole.
Europska opera slijedi književne uzore. U Francuskoj se učvršćuje velika opera – grand opera, koju će godine 1828. inaugurirati Nijema Portičanka (La Muette de Portici) Daniela Franςoisa Aubera (1782-1871), prvi njezin veliki predstavnik bit će Guillaume Tell Gioachina Rossinija (1792-1868), praizveden 1829., a pun procvat doživjet će u djelima Giacoma Meyerbeera (1791-1846) i u Židovki (La Juive) Jacquesa Fromentala Halévyja (1799-1862). Mudrošću svojega vječnog ministra vanjskih poslova koji je preživio sve režime - Talleyranda (1754-1838), Francuska je sretno prebrodila posljedice svoje velike revolucije, proživjela njezine odjeke 1830. i 1848. i uživala u slavi, veličini i bogatstvu.
Razjedinjena Italija pod vlašću tuđinskih ili vlastitih kneževa težila je drugom smjeru. I dok su u njemačkim kneževinama, u Engleskoj i Francuskoj, poslenici riječi optimalno izrazili trenutak, u Italiji je to učinio glazbenik Giuseppe Verdi (1813-1891), koji je u prvim djelima svojega bogatog opusa ujedinio najdublje i najsnažnije želje i težnje svih Talijana.
U Hrvatskoj, koja je u to doba čvrsto držala priključak s Europom, nastajao je pokret koji će biti svojevrstan odgovor jednog malog ali državotvornog naroda izazovima koje su nudili veliki. Idejni vođa tog – romantičarski nazvanog Ilirskog pokreta, bit će jedan ponajprije političar i pisac, doktor Ljudevit Gaj (1809-1872). Okupit će taj pravac i pjesnike i pisce i glazbenike, ali njegovo umjetničko utjelovljenje, izraz njegovih težnja, bit će skladatelj. Vatroslav Lisinski (1819-1854) doživjet će svoj umjetnički i ljudski proboj godine 1846. praizvedbom svoje prve opere i prve hrvatske nacionalne opere, ujedno i prve opere Južnih Slavena - Ljubav i zloba, a crni oblaci koji su se nadvili nad Hrvatskom spriječit će hrvatsko općinstvo da u prvoj godini druge polovice stoljeća upozna njegovo remek-djelo Porina.
Napokon, sudeći prema cjelokupnom glazbenom životu razmjerno maloga grada kakav je Zagreb tada bio, ne bi se uopće smjelo podcjenjivati ga. Spomenimo samo nekoliko primjera. Godine 1835. u izvedbi Requiema Luigija Cherubinija (1760-1842) u povodu smrti cara Franje Prvoga (1768-1835), sudjelovalo je više od stotinu glazbenika. U gradu je djelovalo godine 1827. utemeljeno Filharmonijsko društvo koje je priređivalo koncerte, ali i izvodilo opere. Djelovalo je i stalno kazalište, doduše na njemačkom jeziku, koje je njegovalo dramu i operu. Na opernom su repertoaru 1835. bili primjerice Rossinijeva Kradljiva svraka, praizvedena 1817., Strijelac vilenjak (Der Freischütz), Carla Marije von Webera (1786-1826), praizveden 1821., tri Auberove opere - Fra Diavolo, praizveden 1830., Snijeg (La neige, ou Le nouvel Eginhard), praizveden 1823. i Zidar i bravar (Le maçon), praizveden 1825., Zampa, praizveden 1831. i Marija ili skrovita ljubav (Almédon ou le monde renversé, poslije preimenovana u Marie), praizvedena 1826., Jean-Louisa Ferdinanda Hérolda (1791-1833) te Tuđinka (La straniera), 1829. i Norma, 1831. Vincenza Bellinija (1801-1835). Ne zaboravimo, Norma je praizvedena nepunih četiri godine prije!
Naposljetku, u godini praizvedbe Ljubavi i zlobe, u mjesecu kolovozu, hrvatski ljubitelji glazbe mogli su čuti Franza Liszta (1811-1886)! Usput, te godine u Hrvatskoj nastaje glasoviti ep Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića (1814-1890). Lisinski je, dakle, u glazbenom životu Zagreba svojega vremena mogao upoznati mnogo opernih djela nastalih u prvih četrdesetak godina pretprošloga stoljeća. Gostovale su strane, pretežito njemačke i talijanske putujuće družine, a i Filharmonijsko je društvo uz koncerte organiziralo i operne priredbe.
Attila
Gradeći stvaralaštvo na temeljima svojih velikih prethodnika Rossinija, Bellinija i Gaetana Donizettija (1797-1848), koji su već obilježili 19. glazbeno stoljeće i potvrdu svoje slave stekli u kulturnom središtu svijeta Parizu, Giuseppe Verdi tu je potvrdu stekao već u svojoj zemlji. Praizvedba Nabucca u Scali 1842. učinila ga je talijanskim junakom. Majstor iz Busseta ponudio je 17. ožujka 1846. publici venecijanskog Teatra La Fenice svoju devetu operu - Attila, posljednju od četiriju koje su nastale u njegovim dvjema, kako ih je sam nazivao, robijaškim godinama (anni di galera). Riječi koje u toj operi o hunskom vođi nazvanom bič Božji, izgovara rimski izaslanik, general Ezio – „Uzmi cijeli svijet, neka Italija ostane meni“, savršeno su odgovarale duhu vremena. Neovisno o tome što se Verdi poslužio germanskim književnim predloškom, kao uvijek, dosljedno u cijelom svojem opusu, ostao je izvorno i čvrsto Talijan. Ljubav i zloba praizvedena je jedanaest dana poslije praizvedbe Attile – 28. ožujka 1946. godine.
Oružar
Treća operna praizvedba 1846. bila je 30. svibnja u Beču. Bila je to komična opera Oružar (Der Waffenschmied) njemačkog skladatelja Alberta Lortzinga (1801-1851). Rođen u Berlinu, s glazbenom naobrazbom koju je stekao praktičnim bavljenjem glazbom kao glumac i pjevač, a zatim kao dirigent, Lortzing je za sobom već imao popularnog Cara i tesara (Zar und Zimmermann),1837., Zvjerokradicu (Der Wildschütz), 1842. i Undinu, 1845. Živjet će još pet godina u velikom siromaštvu. Čini se da je umro od gladi u rodnom Berlinu nekoliko sati poslije frankfurtske praizvedbe njegove posljednje opere Operni pokus (Die Opernprobe). Ima mnogo sličnosti s također jadnim životnim završetkom našega Lisinskog. Sadržaj Oružara jedan je od najstandardnijih u opernoj literaturi vedrijeg žanra. Iskusan i praktičan kazališni čovjek (za razliku od Lisinskog, koji takvo iskustvo uopće nije imao), Lortzing je poštovao dramaturška pravila tadašnje komične opere koja se potpuno nadovezivala na klasiku kojoj je težio i kao glazbenik.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. rujna 2019.
