Sve najljepše gube ime
prid uresom nje uresa
jak prid suncem istočnime
jasne zvijezde od nebesa.
Čisti zlatni pram od kosi
na vjetrić je tih rasplela,
a od razlika cvijetja nosi
vjenčac vrhu vedra čela.
U pogledu ljuvenomu
razbludno joj sja Danica,
a u rajskom licu svomu
capti trator i ružica.
Tako ona milo hodi
i toliku svjetlost ima,
da u jedno vrijeme izvodi
tančac stupom, dan očima!
Tako je veliki hrvatski pjesnik Ivan Gundulić (1589-1638) opisao Sunčanicu u VIII. pjevanju svojega velebnog epa Osman. Posluživši se VIII. i XV. (dopisanim iz pera Ivana Mažuranića) pjevanjem Osmana književnik Marko Soljačić (1896-1962) napisao je libreto za operu Sunčanica Borisa Papandopula (1906-1991), njegov opus 50. Radnja se događa u prvoj polovini 17. stoljeća. Kizlar-aga skuplja lijepe djevojke za harem mladoga turskog sultana Osmana Drugog (1604-1622). Nailazi na djevojku plemenita roda Sunčanicu i njezinog slijepog oca Ljubdraga. Sunčanicu oslobađa te sudbine Vezir, koji se u nju zaljubljuje. I ona gaji prema njemu tople osjećaje, ali to nije sevdah, kako kaže Vezir. Na kraju se sve pojašnjava. Vezir je zapravo Sunčaničin brat Vlatko (u operi Vojmil) kojega su janjičari oteli, dok je bio dijete. Zahvaljujući svojim sposobnostima postao je vezir. Kad to shvati, Vezir oslobađa Sunčaničinog zaručnika Ratka i umirući oprašta se od sestre i oca.
I to je sadržaj opere, koja je nakon praizvedbe nestala s repertoara, još jedanput bila koncertno izvedena i naposljetku sada nalazi svoje nepravedno zatamnjeno mjesto pod suncem na repertoaru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Soljačić, u vrijeme praizvedbe direktor Drame i intendant Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu, prilično je spretno sastavio libreto s dramaturški dopunjenim i jasno profiliranim likovima te tako stvorio snažnu dramsku podlogu. Stihovi su mu u narodnom duhu, puni poezije, lirizma i topline. Kako je vrlo precizno unio u partituru, Papandopulo je na operi radio od 19. siječnja 1934. do 10. lipnja 1935. godine, ali je trebalo proći punih sedam godina dok opera nije došla na pozornicu. A kad se to dogodilo 13. lipnja 1942. na hrvatsko Antunovo u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu, bilo je u punom sjaju.
Naslovnu su ulogu autori povjerili mladoj 21-godišnjoj početnici Seni Jurinac, čiji je veliki talent već bio posve razvidan. (A umalo nije stradala na pokusu, kad se slomila greda i ona pala s visine od nekoliko metara!) Papandopulo kao dirigent i Branko Gavella kao redatelj imali su na raspolaganju: za Vezira najboljeg tenora Opere Josipa Gostiča (1900-1963), za Kizlar-agu i Ratka respektabilne soliste baritona Pavla Grbu (1898-1972) i tenora Gustava Remeca, a za starca Ljubdraga mladog Tomislava Neralića (1917), dakle, troje umjetnika koji će ostvariti međunarodnu karijeru. Baletni ansambl predvodili su Ana Roje i Oskar Harmoš, koji su bili i koreografi. Scenograf je bio Vladimir Žedrinski.
Svako se novo hrvatsko djelo tada prihvaćalo s oduševljenjem, pa je kritika isticala kako opera „odiše poezijom, lirikom i toplinom ali i snažnim dramatičnim sukobima“. Ne samo u dramskom nego i u glazbenom jeziku opere suprotstavljaju se dva svijeta, na jednoj je strani nemilosrdan cinik, izrod i tuđinac, Kizlar-aga, glazbeno ocrtan mutnom i maglovitom glazbom s orijentalnim elementima, dok je kršćanski svijet opisan glazbom u jasnim obrisima. Papandopulo je izbjegavao citirati izvorni folklor, ali ga je vrlo profinjeno koristio i razradio u nastojanju da glazbi dade svoj vlastiti pečat, osobito u ritmičkoj stilizaciji, možda najprepoznatljivijoj karakteristici cjelokupnog njegova opusa. Orkestar je vrlo dobro izrađen. Živim i jarkim bojama ocrtava ne samo okružje na pozornici nego i emocije i proživljavanja protagonista. Pojedini glazbeni motivi, među kojima se ističe onaj Sunčanice, povezani su uz određene likove. Pri pojavama Vezira glazbeni motiv nagovješta neku slutnju. Opera je skladana kontinuirano u strogo povezanoj cjelini pjevača, zbora i baleta. Najljepši dijelovi opere – elegija Sunčanice i njezin duet s Vezirom – u drugom su činu, koji počinje lijepom predigrom i zborom robinja. Sugestivna je i Ratkova arija pod vješalima u finalu.
Za pretpostaviti je da se opera nije više postavljala na scenu jer je nosila stigmu ratne praizvedbe. Njezina koncertna izvedba, naime, otkrila je da je riječ o vrijednome djelu koje svakako zaslužuje da uđe u vrlo oskudan nacionalni operni repertoar. Zagrebački simfoničari i Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Pavla Dešpalja koncertno su je izveli u ciklusu Lisinski subotom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 19. listopada 1991, tri dana nakon skladateljeve smrti. Dešpalj je istaknuo neprijeporne glazbene kvalitete djela u kojemu je sretno spojena tradicija s modernim izričajem. Imao je vrsne soliste: Mirellu Toić u naslovnoj ulozi i Janeza Lotriča kao Vezira te Nevena Belamarića u ulozi Kizlar-age, Hrida Matića kao Ratka i Antu Mijača u ulozi Ljubdraga.
Opera HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci predstavit će šezdeset i šest godina nakon praizvedbe novo viđenje Sunčanice u 21. stoljeću, u režiji Ozrena Prohića pod ravnanjem Nikše Bareze, koji pokazuje posebno zanimanje za revitalizaciju i novo čitanje ne samo poznatih djela nego i onih pomalo zaboravljenih. U glavnim će ulogama nastupiti Ingrid Haller (Sunčanica), Davor Lešić (Vezir), Ivica Čikeš (Kizlar-aga), Sergej Kiselev (Ratko) i Siniša Štork (Ljubdrag). Scenografkinja je Dinka Jeričević, kostimografkinja Sandra Dekanić, suradnica za scenski pokret i koreografkinja Jasna Frankić Brkljačić, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović. Sudjeluju Orkestar i zbor Opere i ansambl Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca.
Sunčanica je u koncertnoj izvedbi 1991. vrlo dobro primljena, kao istinski dragocjeno otkriće. Kakva će sada biti u glazbeno-scenskom obličju, ostaje nam da vidimo i čujemo u Rijeci 18. listopada.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. listopada 2008.
