Novi početak

Hrvatski pjevači u Bečkoj državnoj operi u povodu 150 godina zgrade na Ringu (3)

• 
  
  Rat je završio i trebalo je krenuti ispočetka. Operni ansambl povukao se u privremeni smještaj u Volksoperu i Theater an der Wien. Sovjetski komandant Beča naredio je da Opera počne djelovati, i prva predstava bila je u Volksoperi – Mozartov Figarov pir – 1. svibnja 1945. Hrvatska umjetnica Sena Jurinac pjevala je Cherubina. Obnova zgrade trajala je dulje od njezine izgradnje i prva predstava u njoj bila je 5. studenoga 1955. Beethovenov Fidelio. Bio je to i prvi televizijski prijenos. Naposljetku je Opera dobila i svoj današnji službeni naziv Bečka državna opera.
  
  Premosnica od prije do poslije rata bio je veliki hrvatski bas Tomislav Neralić (1917-2016). U angažman u Operu stupio je 1943. i 29. lipnja prvi put nastupio kao Colline u Puccinijevoj La Bohème. Zatim je pjevao Titurela u Parsifalu pod ravnanjem velikog njemačkog dirigenta Hansa Knappertsbuscha (1888-1965) koji se smatra uzorom interpretacije toga djela, Tommasa u operi Eugenea d'Alberta U dolini, Basilija u Seviljskom brijaču, Ferranda u Trubaduru, Redovnika u Don Carlosu. Došao je u prvoj godini intendanture Karla Böhma (1894-1981), koji je uživao glas vrhunskog interpreta Mozarta, a bio je osobni prijatelj Richarda Straussa. Böhm je zaslužan za prvu bečku izvedbu Straussova Capriccia u kojemu je Neralić pjevao malu ulogu ali mu je glas s jednom frazom zabilježen na snimci završnog pjeva glavnog lika Grofice, koju je tumačila slavna prerano umrla rumunjska sopranistica Maria Cebotari (1910-1949). Böhm je zaslužan i za izvedbu ciklusa Straussovih djela u prigodi skladateljeva 80. rođendana u kojima je Neralić sudjelovao. Neralić je pjevao i ministra Don Fernanda u Beethovenovu Fideliju, također pod Böhmovim ravnanjem, uz slavnu austrijsku sopranisticu Hilde Konetzni (1905-1980) u naslovnoj ulozi, Opera je izvedena u travnju 1944. i zabilježena na CD-u.
  
  Ansambl je igrao većinom u Theateru an der Wien, a opere su se davale i koncertno, primjerice Boris Godunov. Neralić je nastavio nizati nove uloge: ujaka Bonzu u Madame Butterfly, Varlaama u Borisu Godunovu, zatim su došli Plumkett u Marti i 1946. Zuniga u Carmen, Tomski u prvoj izvedbi ruske opere poslije rata – Pikovoj dami – pod vodstvom Josefa Kripsa (1902-1974), Sparafucile u Rigolettu te 1947. Kralj i Ramfis u Aidi. Pjevao je dvadesetak uloga i imao više od dvije stotine nastupa. Puno je pjevao i na koncertima. Najveći uspjeh Tomislava Neralića u njegovu bečkom razdoblju bio je lik Lindorfa/Coppeliusa/Dapertutta/Dr.Mirakela u Hoffmannovim pričama. Offenbach se kao Židov nije smio izvoditi dok je Austrija bila dio Trećeg Reicha i vrativši se u repertoar Hoffmannove priče postale su mamac za publiku. U njima je Neralić od 1945. do 1947. nastupio 42 puta. No u Beču nije ostao, krenuo je u Prag, Zagreb pa u Berlin. Vratio se na gostovanje kao Jago u Otellu 11. prosinca 1957. pod ravnanjem Herberta von Karajana.
  
  Talijanka Alda Noni, koja je bila članica zagrebačke Opere krenula je 1942. u angažman u bečku Operu i potpuno se afirmirala u fahu lirsko-koloraturnog soprana. U Beču je uz dvije manje uloge pjevala Despinu u Mozartovoj operi Così fan tutte i Konstanzu u njegovoj Otmici iz saraja, Norinu u Donizettijevu Don Pasqualeu, Gildu u Rigolettu, Liù u Turandot, Oscara u Krabuljnom plesu i doživjela veliko priznanje od samoga Richarda Straussa kad ju je odabrao za Zerbinettu u svojoj Arijadni na Naxosu, s kojom je 11. lipnja 1944. slavio 80. rođendan. Desetljećima je ostala pojam za Zerbinettu. Zanimljivo, na njezinoj posljednjoj predstavi u Operi u Rigolettu u srpnju 1947. partneri su joj bili Marko Rothmüller i Marjan Rus.
  
  Veliki prvak Bečke državne opere bio je Josip Gostič (1900-1963). Počeo je gostovati u ožujku 1942., najprije u Volksoperi (tada Operi grada Beča) kao Canio u Pagliaccima, Cavaradossi i Manrico, a u rujnu je pjevao Radamesa i Lohengrina; 1943. pjevao i Don Joséa te Verdijeva Don Carlosa i jednu od svojih najslavnijih uloga – Baka u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. U siječnju 1944. pjevao je svojega prvog Lohengrina u Operi kojega je bečki tisak vrlo povoljno ocijenio. Poratne godine prekinule su Gostičevu međunarodnu karijeru i u Operu se vratio tek 1950. kad je kao gost nastupio u Carmen, Tosci i Lohengrinu. Godine 1951. postao je njezin stalni član i u osam sezona u njoj ostvario je šesnaest uloga i 260 nastupa. Pjevao je Cavaradossija, Florestana u Fideliju, Don Joséa, Manrica, Radamesa, Turiddua i 25. studenoga 1951. Lohengrina na dvostrukoj premijeri opere pod ravnanjem Clemensa Kraussa.
  
  Kritički osvrti redom bili su vrlo povoljni, uspoređivali su ga sa zacijelo najslavnijim interpretom toga lika – Čehom Leom Slezakom (1873-1946). Usporedba sa Slezakom, koji je bio i ostao pojmom Lohengrina, otvorila je Gostiču put k vrhuncu u karijeri – glavnoj ulozi Mide na praizvedbi posljednje opere Richarda Straussa – Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) na Salzburškim svečanim igrama 14. kolovoza 1952. Midu je pjevao i na premijeri opere u Beču i u milanskoj Scali, te na gostovanju bečkog opernog ansambla u Velikoj operi u Parizu. U listopadu 1952. Gostiča je u Beču čekala premijera Puccinijeve opere Čedo zapada (La fanciulla del West). Redovito je pjevao svoj standardni repertoar kojemu je dodao Otella, Prvog oklopnika u Čarobnoj fruli, Hermana u Pikovoj dami i Riccarda u Krabuljnom plesu, kojega je pjevao i na obnovi opere u siječnju 1956. s Dragicom Martinis pod ravnanjem Berislava Klobučara, te Andréa Chéniera. Nakon trinaest godina ponovno je pjevao Baka na obnovi Arijadne na Naxosu pod ravnanjem Karla Böhma.
  
  Velika prvakinja Bečke državne opere bila je i Srebrenka Sena Jurinac (1921-2011). Godine 1944. Srebrenka Jurinac otišla je u Beč i pred ravnateljem Karlom Böhmom položila audiciju za angažman koji je počeo 1. rujna. U Beču, koji je postao njezin drugi dom, Srebrenka Jurinac prvi je put javno nastupila u siječnju 1945. u koncertnoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca pod ravnanjem Lovre pl. Matačića za austrijski radio. Rat je bio u punom zamahu, zgrada Opere srušena i očekivani scenski debi mlade umjetnice kojoj su u međuvremenu radi lakšeg izgovora promijenili ime u Sena dogodio se tek 1. svibnja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča naredio da se praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s velikim uspjehom. Cherubino je bio jedna je od najvećih i najslavnijih interpretacija Sene Jurinac. Samo u Bečkoj državnoj operi do 1964. godine otpjevala ga je 129 puta.
  
  Na početku karijere bila je, kako u Beču vole kazati „djevojka za sve“. U privremenom smještaju ansambla u Theateru an der Wien pjevala je u operi i opereti, male i velike uloge, prve sezone imala je 150 nastupa. Poslije Cherubina u svibnju 1945., u lipnju je pjevala Gabrielu u Straussovoj opereti Bečka krv, u srpnju Fjodora u Borisu Godunovu, u kolovozu Maricu u Prodanoj nevjesti, u rujnu Martu u operi Der Evangelimann (u nas se izvodila s naslovom Braća) austrijskog skladatelja Wilhelma Kienzla (1857-1941), u studenome Antoniju i Stellu u Hoffmannovim pričama i Rosalindu u Šišmišu, u prosincu Giuliettu u Hoffmannovim pričama. Nastavila je takvim tempom, i to je neizbježno izazvalo kraću glasovnu krizu. Prevladala ju je, odlučno odbila daljnje nastupe u opereti i počela se razvijati u opernu umjetnicu svjetskoga formata.
  
  U listopadu 1946. na premijeri Kavalira s ružom Richarda Straussa pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha Sena Jurinac uvrstila je u repertoar svoju drugu antologijsku ulogu u hlačama (en travesti) – Octavijana. Filmska snimka Kavalira s ružom prigodom otvorenja Velike scene (Großes Festspielhaus) Salzburških svečanih igara 1960. pokazuje u briljantnom izdanju fenomenalnu fizičku privlačnost i neusporedivo pjevačko umijeće velike umjetnice. Mladost, šarm, strast, zbunjenost, toplina u izrazu – sve to posve jasno pokazuje zašto je engleski muzički pisac i kritičar BBC-a Alan Blyth u Orreyevoj The Encyclopedia of Opera opisuje kao „jednog od najatraktivnijih soprana poslije Drugoga svjetskoga rata“. Octavijana je do 1965. u Bečkoj državnoj operi pjevala 79 puta.
  
  Trolist znamenitih uloga u hlačama koji je Senu Jurinac uvrstio u najuži vrh svjetske operne reprodukcije upotpunio je godine 1947. Kompozitor u Straussovoj Arijadni na Naxosu. Od 1947. do 1980. u Bečkoj državnoj operi Kompozitora je pjevala 58 puta. S ansamblom Opere Sena Jurinac počela je već 1947. nastupati u Covent Gardenu. Pjevala je Dorabellu u Mozartovoj operi Così fan tutte.
  
  Karijera Sene Jurinac razvijala se prirodno. I njezin glas postajao je tamniji s gotovo mezosopranskim akcentima. Od uloga u hlačama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico-spinto soprana u operama Verdija i Puccinija, došla do dramskog, Sente u Wagnerovu Ukletom Holandezu i Leonore u Beethovenovu Fideliju, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janačekovoj Jenůfi. Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge, što nije osobito čest slučaj. U Figarovu piru dječački svježeg Cherubina i melankoličnu Groficu, u Idomeneu nježnu Iliju i dramatsku Elektru, u Così fan tutte Dorabellu i Fiordiligi, u Don Giovanniju Donnu Elviru i Donnu Annu, u Fideliju naivnu Marzellinu i hrabru Leonoru, u Jenůfi zaljubljenu Jenufu i na sve spremnu Crkvenjarku, u Kavaliru s ružom vatrenog Octavijana i zrelu šarmantnu Maršalicu, koju je prvi put pjevala u Bečkoj državnoj operi 1966. i s njom se oprostila od bečke publike 20. studenoga 1982.
  
  Iako je najveću svjetsku slavu postigla kao interpretkinja likova Mozarta i Richarda Straussa, govorila je da se bez Verdija i Puccinija ne može. Pravu je senzaciju izazvala svojim posve posebnim, samo njoj svojstvenim pristupom liku Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Kad ju je uvrstila u repertoar na premijeri na talijanskom jeziku u Bečkoj državnoj operi 1957. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa zbunila je publiku. Nije to bila krhka i umiljata japanska gejša, nego ljudsko biće koje strasno voli, a u toj je ljubavi prevareno. Pjevala je i Popeju u Monteverdijevoj operi Krunidba Popeje. Bila je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere pa je posve prirodno sudjelovala u drugoj svečanoj predstavi otvorenja njezine obnovljene zgrade 6. studenoga 1955. s Don Giovannijem. Pjevala je Donnu Elviru. U trideset i osam godina djelovanja u Beču, ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953. dobila je naslov austrijske komorne pjevačice, a 1967. Počasni križ Republike Austrije za zasluge u kulturi i umjetnosti. Bečka državna opera, čija je bila dugogodišnja velika zvijezda, odužila se svojoj slavnoj primadoni u prigodi njezina devedesetog rođendana priredivši joj izložbu u Kazališnome muzeju koju je otvorio upravitelj Bečke državne opere Dominique Meyer. Izložba je bila otvorena više od tri mjeseca.
  
  Sa Senom Jurinac donekle je povezano i ime Herberta von Karajana (1908-1989). Za vrijeme svojega ravnateljstva Bečkom državnom Operom od 1957. do 1964. uveo je običaj da se djela izvode na izvornom jeziku. Pozivao je na gostovanja najveće pjevače vremena – a njih je tada bilo u izobilju – i to je razdoblje bilo sjajno.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 8. srpnja 2019.

Piše:

Marija
Barbieri