Bečka državna opera slavi rođendan

Hrvatski pjevači u Bečkoj državnoj operi u povodu 150 godina zgrade na Ringu (1)

  • Bečka državna opera (Wiener Staatsoper) oko 1900., foto: wikipedia

    Ove godine obilježava se važna obljetnica u opernom svijetu – prije stotinu i pedeset godina, 25. svibnja 1869. – bečka Dvorska opera uselila se u novu zgradu na Ringu, točnije tog je dana, tj. večeri izvedena prva predstava u njoj – Don Giovanni, dramma giocoso u 2 čina, K 527 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ta opera, nastala na libreto Lorenza da Pontea, praizvedena je u Pragu, 29. listopada 1787. no nedjeljivo je vezana uz Beč i zbog toga je odabrana za otvaranje nove zgrade. Ansambl starog kazališta na Koruškim vratima (Theater am Kärntnertor) prešao je tako u novo zdanje, djelo arhitekata Augusta Sicarda von Sicardsburg i Eduarda van der Nülla.
    Programska cedulja prve predstave u novoj zgradi bečke Dvorske opere 25. svibnja 1869. - Wolfgang Amadeus Mozart, Don Juan (Don Giovanni)
    Povijest

    Theater am Kärntnertor (na mjestu današnjeg hotela Sacher) otvoren je 1709. i u njemu su praizvedena mnoga važna djela, među njima i Beethovenov Fidelio u svom trećem izdanju. Sredinom 19. stoljeća kad je Habsburška monarhija počela cvjetati, ukazala se potreba za novim zdanjem Opere i počelo se razmišljati o novoj zgradi. Nacrte u neorenesansnu stilu izradili su austrijski arhitekti August Sicard von Sicardsburg (1813-1868) i Eduard van der Nüll (1812-1868) koji su zaslužni i za oblikovanje gradskog prstena – Ringa. Gradnja je je povjerena češkom arhitektu Josefu Hlávki (1831-1908) i trajala je od 1861. do 1869. Za gradnju je korišteno posebno kamenje. Gledalište je imalo 1709 sjedećih i 567 stajaćih mjesta. Von Sicardsburg je umro od tuberkuloze šest tjedana prije nego što je van der Nüll počinio samoubojstvo, i tako obojica nisu doživjela otvaranje zgrade. Naposljetku je 25. svibnja 1869. bilo svečano otvorenje u nazočnosti carskog para Franje Josipa i Elizabete. Izabrana opera bio je Don Juan (kako se tada nazivao Don Giovanni).
    August Sicard von SicardsburgEduard van der Nüll
    Theater am Kärntnertor bio je pozornica velikih uspjeha hrvatskih pjevača. Najprije je u njemu pjevala Matilda Marlov (1829-1888). Velika zvijezda Hofopere bio je Franjo Stazić (1824-1911), Vukosav na praizvedbi opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. U bečkoj Dvorskoj operi prvi put je s golemim uspjehom nastupio 1853. kao Arnold u Rossinijevu Wilhelmu Tellu. Uskoro je kao Franz Steger (Stöger) postao njezin član, nositelj najtežih uloga u tenorskom repertoaru s naglaskom na one Giacoma Meyerbeera. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, u Dvorskoj operi ostvario je oko 350 nastupa u 24 uloge u rasponu od superlirskog Elvina u Bellinijevoj Mjesečarki do dramskog Eleazara u Halévyjevoj Židovki, s kojim se 1871. oprostio od bečke publike.
    Franjo Stazicć / Franz Steger (Stöger)Ilma de Murska
    Ilma de (von) Murska (1834-1889) bila je njezina najveća zvijezda. Od debija 1864. u Trubaduru do 1873. u njoj je pjevala sedamnaest uloga. Bila je slavna interpretkinja Donizettijeve Lucije di Lammermoor, Bellinijeve Amine u Mjesečarki, likova u Meyerbeerovim operama, Mozartovih Kraljice noći u Čarobnoj fruli i Konstanze u Otmici iz saraja. Bila je 1868. i prva bečka Julija u Gounodovoj operi Romeo i Julija. Godine 1873. bila je Ofelija u prvoj izvedbi Thomasova Hamleta u Beču. Nastupila je i u oratoriju Stvaranje Josepha Haydna. Imala je 229 opernih i osam koncertnih nastupa.

    Dvorska opera – Hofoper – doživjela je svoje uspone i padove a njezino najsjajnije razdoblje bila je era slavnog skladatelja i dirigenta Gustava Mahlera (1860-1911) koja je trajala od 1897. do 1907. Mahler je uvelike proširio repertoar i zaslužan je za prve austrijske izvedbe mnogih svjetskih djela. Okupio je sjajan ansambl u kojemu je bila i hrvatska mezzosopranistica, Osječanka Josie von Petru (1876-1907) koja je 1. rujna 1902. postala je stalna članica Hofopere. Pjevala je pod Mahlerovim ravnanjem između ostalih uloga Erdu u Rajninu zlatu i Siegfriedu, Fricku i Grimgerdu u Walküri, Waltraute i Prvu Nornu u Sumraku bogova, Carmen, Amneris u Aidi, Azucenu u Trubaduru i Ulricu u Krabuljnom plesu, Hedwig u Rossinijevu Wilhelmu Tellu, Orlowskog u Šišmišu,. Bila je prva bečka Grofica u Pikovoj dami Čajkovskog i prva Mrs. Quickly u Verdijevu Falstaffu. Posljednji je put nastupila 15. prosinca 1906., kad su već uznapredovali simptomi opake bolesti zbog koje se nije mogla kretati. Umirovljena je nakon više od dvije stotine i trideset nastupa i podlegla vrlo rijetkoj bolesti – umnožavanja žlGustav Mahler, foto: Moritz Nähr, wikipediaijezda.
    Josie von Petru
    Naš veliki bariton Marko Vušković (1877-1960) koji je u to vrijeme došao na studij u bečki Konzervatorij u Autobiografiji ovako je opisao to razdoblje: „Mahler, taj najveći duh bečke opere, sa svojim velikim znanjem imao je takvu sugestivnu moć da je djelovao ne samo na cijeli personal opere nego i na sam auditorij. Sama njegova prisutnost za dirigentskim pultom bila je dovoljna da izvedba uspije na pozornici do savršenstva, a ta magija bi prešla na auditorij koji je pratio nekom pobožnošću kao da je zaista u nekom hramu gdje se stvaraju najveća djela i čuda.“

    Dana 24. veljače 1911. Mira Korošec prvi je put nastupila u Dvorskoj operi u Beču kao Santuzza u Cavalleriji rusticani; 3. ožujka pjevala je Kraljicu od Sabe u istoimenoj operi Karla Goldmarka.

    U ožujku 1918. Anka Horvat-Gottlieb pošla je na gostovanje u bečku Dvorsku operu, koja je baš tada tražila mezzosopranisticu za angažman. Pjevala u Aidi s glasovitom Marijom Jeritzom. Bečko općinstvo već ju je otprije poznavalo jer je nastupila u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji i, prema pisanju zagrebačkog tiska, cijenilo je njezinu „zamjernu umjetnost“, ali… angažman nije dobila.

    Bečka Državna opera do 1945.

    Bečka Dvorska opera – Hofoper – zadržala je svoj naziv do 3. prosinca 1918. kad je propalo i moćno Austro-ugarsko carstvo. Poslije je mijenjala imena da bi 5. studenoga 1955. definitivno postala Bečka državna opera – Wiener Staatsoper.
    Nikola ZecNikola Zec (Mefistofele) – Charles Gounod, Faust, Bečka državna opera
    Premosnica iz Dvorske u Državnu operu bio je hrvatski bas Nikola Zec (1883-1958). Godine 1912. gostovao je u Dvorskoj operi kao Hermann u Wagnerovu Tannhäuseru, Kardinal Brogny u Židovki i Sarastro u Čarobnoj fruli i ujesen 1915. postao njezin stalni član. Pjevao je glavne basovske uloge, iako ponekad i sporedne, pa je tako 14. listopada 1918. na prvoj izvedbi Straussove Salome u Dvorskoj operi, koja je ujedno bila i posljednja premijera u njoj, pjevao manju ulogu Prvog Nazarenca. Iako još za basa relativno mlad – jedva je prešao tridesetu – već se na početku angažmana isticao kao interpret velikih uloga, uz spomenute, pjevao je Mefistofelea u Faustu i Osmina u Otmici iz saraja. Kao vodeći bas Opere nastupao je i na premijerama. Pjevao je između ostalih Silvu u Ernaniju, Alvisea Badoera u Giocondi, Ramfisa i Kralja u Aidi, Timura u Turandot, Collinea u La Bohème, Ferranda u Trubaduru, Alidora u Rossinijevoj Pepeljugi, Basilija u Seviljskom brijaču, Marcela u Hugenotima, Komtura u Don Giovanniju, Nicolaijeva Falstaffa te baruna Ochsa u Kavaliru s ružom i Truffaldina u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. Osobito se isticao kao tumač uloga u Wagnerovim djelima, među ostalima, Veita Pognera u Majstorima pjevačima, Dalanda u Ukletom Holandezu, Heinricha u Lohengrinu i Hagena u Sumraku bogova, Fasolta i Fafnera u Prstenu Nibelunga, Titurela u Parsifalu. Sudjelovao je na nekoliko praizvedbi suvremenih djela. Zastupljen je u pet od petnaest volumena izdanja Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann iz 1994. Posebno su zanimljivi prizori iz Prstena Nibelunga. U Rajninu zlatu pjeva Fasolta. U Siegfriedu pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha pjeva Fafnera, u Parsifalu Titurela. Nalazimo ga i u živoj snimci prve izvedbe opere Friedenstag (Dan mira) Richarda Straussa u lipnju 1939. pod ravnanjem Clemensa Kraussa s Vioricom Ursuleac i Hansom Hotterom u glavnim ulogama, a i kao Kralja u Aidi s Máriom Németh i Beniaminom Giglijem. U Spielplanarchivu Bečke državne opere navedeno je da je Kammersänger komorni pjevač Nikola Zec od 10. svibnja 1912. do 8. lipnja 1940. ostvario 853 nastupa.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. srpnja 2019.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji