Bečka državna opera slavi rođendan
Hrvatski pjevači u Bečkoj državnoj operi u povodu 150 godina zgrade na Ringu (1)
-

Ove godine obilježava se važna obljetnica u opernom svijetu – prije stotinu i pedeset godina, 25. svibnja 1869. – bečka Dvorska opera uselila se u novu zgradu na Ringu, točnije tog je dana, tj. večeri izvedena prva predstava u njoj – Don Giovanni, dramma giocoso u 2 čina, K 527 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ta opera, nastala na libreto Lorenza da Pontea, praizvedena je u Pragu, 29. listopada 1787. no nedjeljivo je vezana uz Beč i zbog toga je odabrana za otvaranje nove zgrade. Ansambl starog kazališta na Koruškim vratima (Theater am Kärntnertor) prešao je tako u novo zdanje, djelo arhitekata Augusta Sicarda von Sicardsburg i Eduarda van der Nülla.

Povijest
Theater am Kärntnertor (na mjestu današnjeg hotela Sacher) otvoren je 1709. i u njemu su praizvedena mnoga važna djela, među njima i Beethovenov Fidelio u svom trećem izdanju. Sredinom 19. stoljeća kad je Habsburška monarhija počela cvjetati, ukazala se potreba za novim zdanjem Opere i počelo se razmišljati o novoj zgradi. Nacrte u neorenesansnu stilu izradili su austrijski arhitekti August Sicard von Sicardsburg (1813-1868) i Eduard van der Nüll (1812-1868) koji su zaslužni i za oblikovanje gradskog prstena – Ringa. Gradnja je je povjerena češkom arhitektu Josefu Hlávki (1831-1908) i trajala je od 1861. do 1869. Za gradnju je korišteno posebno kamenje. Gledalište je imalo 1709 sjedećih i 567 stajaćih mjesta. Von Sicardsburg je umro od tuberkuloze šest tjedana prije nego što je van der Nüll počinio samoubojstvo, i tako obojica nisu doživjela otvaranje zgrade. Naposljetku je 25. svibnja 1869. bilo svečano otvorenje u nazočnosti carskog para Franje Josipa i Elizabete. Izabrana opera bio je Don Juan (kako se tada nazivao Don Giovanni).


Theater am Kärntnertor bio je pozornica velikih uspjeha hrvatskih pjevača. Najprije je u njemu pjevala Matilda Marlov (1829-1888). Velika zvijezda Hofopere bio je Franjo Stazić (1824-1911), Vukosav na praizvedbi opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. U bečkoj Dvorskoj operi prvi put je s golemim uspjehom nastupio 1853. kao Arnold u Rossinijevu Wilhelmu Tellu. Uskoro je kao Franz Steger (Stöger) postao njezin član, nositelj najtežih uloga u tenorskom repertoaru s naglaskom na one Giacoma Meyerbeera. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, u Dvorskoj operi ostvario je oko 350 nastupa u 24 uloge u rasponu od superlirskog Elvina u Bellinijevoj Mjesečarki do dramskog Eleazara u Halévyjevoj Židovki, s kojim se 1871. oprostio od bečke publike.


Ilma de (von) Murska (1834-1889) bila je njezina najveća zvijezda. Od debija 1864. u Trubaduru do 1873. u njoj je pjevala sedamnaest uloga. Bila je slavna interpretkinja Donizettijeve Lucije di Lammermoor, Bellinijeve Amine u Mjesečarki, likova u Meyerbeerovim operama, Mozartovih Kraljice noći u Čarobnoj fruli i Konstanze u Otmici iz saraja. Bila je 1868. i prva bečka Julija u Gounodovoj operi Romeo i Julija. Godine 1873. bila je Ofelija u prvoj izvedbi Thomasova Hamleta u Beču. Nastupila je i u oratoriju Stvaranje Josepha Haydna. Imala je 229 opernih i osam koncertnih nastupa.
Dvorska opera – Hofoper – doživjela je svoje uspone i padove a njezino najsjajnije razdoblje bila je era slavnog skladatelja i dirigenta Gustava Mahlera (1860-1911) koja je trajala od 1897. do 1907. Mahler je uvelike proširio repertoar i zaslužan je za prve austrijske izvedbe mnogih svjetskih djela. Okupio je sjajan ansambl u kojemu je bila i hrvatska mezzosopranistica, Osječanka Josie von Petru (1876-1907) koja je 1. rujna 1902. postala je stalna članica Hofopere. Pjevala je pod Mahlerovim ravnanjem između ostalih uloga Erdu u Rajninu zlatu i Siegfriedu, Fricku i Grimgerdu u Walküri, Waltraute i Prvu Nornu u Sumraku bogova, Carmen, Amneris u Aidi, Azucenu u Trubaduru i Ulricu u Krabuljnom plesu, Hedwig u Rossinijevu Wilhelmu Tellu, Orlowskog u Šišmišu,. Bila je prva bečka Grofica u Pikovoj dami Čajkovskog i prva Mrs. Quickly u Verdijevu Falstaffu. Posljednji je put nastupila 15. prosinca 1906., kad su već uznapredovali simptomi opake bolesti zbog koje se nije mogla kretati. Umirovljena je nakon više od dvije stotine i trideset nastupa i podlegla vrlo rijetkoj bolesti – umnožavanja žl
ijezda.

Naš veliki bariton Marko Vušković (1877-1960) koji je u to vrijeme došao na studij u bečki Konzervatorij u Autobiografiji ovako je opisao to razdoblje: „Mahler, taj najveći duh bečke opere, sa svojim velikim znanjem imao je takvu sugestivnu moć da je djelovao ne samo na cijeli personal opere nego i na sam auditorij. Sama njegova prisutnost za dirigentskim pultom bila je dovoljna da izvedba uspije na pozornici do savršenstva, a ta magija bi prešla na auditorij koji je pratio nekom pobožnošću kao da je zaista u nekom hramu gdje se stvaraju najveća djela i čuda.“
Dana 24. veljače 1911. Mira Korošec prvi je put nastupila u Dvorskoj operi u Beču kao Santuzza u Cavalleriji rusticani; 3. ožujka pjevala je Kraljicu od Sabe u istoimenoj operi Karla Goldmarka.
U ožujku 1918. Anka Horvat-Gottlieb pošla je na gostovanje u bečku Dvorsku operu, koja je baš tada tražila mezzosopranisticu za angažman. Pjevala u Aidi s glasovitom Marijom Jeritzom. Bečko općinstvo već ju je otprije poznavalo jer je nastupila u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji i, prema pisanju zagrebačkog tiska, cijenilo je njezinu „zamjernu umjetnost“, ali… angažman nije dobila.
Bečka Državna opera do 1945.
Bečka Dvorska opera – Hofoper – zadržala je svoj naziv do 3. prosinca 1918. kad je propalo i moćno Austro-ugarsko carstvo. Poslije je mijenjala imena da bi 5. studenoga 1955. definitivno postala Bečka državna opera – Wiener Staatsoper.


Premosnica iz Dvorske u Državnu operu bio je hrvatski bas Nikola Zec (1883-1958). Godine 1912. gostovao je u Dvorskoj operi kao Hermann u Wagnerovu Tannhäuseru, Kardinal Brogny u Židovki i Sarastro u Čarobnoj fruli i ujesen 1915. postao njezin stalni član. Pjevao je glavne basovske uloge, iako ponekad i sporedne, pa je tako 14. listopada 1918. na prvoj izvedbi Straussove Salome u Dvorskoj operi, koja je ujedno bila i posljednja premijera u njoj, pjevao manju ulogu Prvog Nazarenca. Iako još za basa relativno mlad – jedva je prešao tridesetu – već se na početku angažmana isticao kao interpret velikih uloga, uz spomenute, pjevao je Mefistofelea u Faustu i Osmina u Otmici iz saraja. Kao vodeći bas Opere nastupao je i na premijerama. Pjevao je između ostalih Silvu u Ernaniju, Alvisea Badoera u Giocondi, Ramfisa i Kralja u Aidi, Timura u Turandot, Collinea u La Bohème, Ferranda u Trubaduru, Alidora u Rossinijevoj Pepeljugi, Basilija u Seviljskom brijaču, Marcela u Hugenotima, Komtura u Don Giovanniju, Nicolaijeva Falstaffa te baruna Ochsa u Kavaliru s ružom i Truffaldina u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. Osobito se isticao kao tumač uloga u Wagnerovim djelima, među ostalima, Veita Pognera u Majstorima pjevačima, Dalanda u Ukletom Holandezu, Heinricha u Lohengrinu i Hagena u Sumraku bogova, Fasolta i Fafnera u Prstenu Nibelunga, Titurela u Parsifalu. Sudjelovao je na nekoliko praizvedbi suvremenih djela. Zastupljen je u pet od petnaest volumena izdanja Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann iz 1994. Posebno su zanimljivi prizori iz Prstena Nibelunga. U Rajninu zlatu pjeva Fasolta. U Siegfriedu pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha pjeva Fafnera, u Parsifalu Titurela. Nalazimo ga i u živoj snimci prve izvedbe opere Friedenstag (Dan mira) Richarda Straussa u lipnju 1939. pod ravnanjem Clemensa Kraussa s Vioricom Ursuleac i Hansom Hotterom u glavnim ulogama, a i kao Kralja u Aidi s Máriom Németh i Beniaminom Giglijem. U Spielplanarchivu Bečke državne opere navedeno je da je Kammersänger – komorni pjevač Nikola Zec od 10. svibnja 1912. do 8. lipnja 1940. ostvario 853 nastupa.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 1. srpnja 2019.
Piše:
Marija
Barbieri