Gotovo ostvarene ambicije

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Vincenzo Bellini, Norma, dir. Alessandro Cadario, red. Christian Romanowski, 27. travnja 2019. (2. dio)

• 
  
  Budući da je riječ o obnovi predstave premijerno postavljene prošle sezone, ovdje nije potrebno detaljno analizirati inscenaciju redatelja Christiana Romanowskog. Čistih je linija, s klasičnim (ali ne povijesnim) kostimima i jednostavnom scenografijom. Premda riječki HNK posjeduje okretnu pozornicu, ona nije učinkovito iskorištena pa je predstava za današnje standarde obilježena predugim pauzama namijenjenim promjeni scene. Inscenacija Romanowskog svojom je statičnošću i režijskim tretiranjem zbora danas već pomalo zastarjela, no svakako radije gledamo ovakvo uprizorenje nego ono u kojem protagonisti tzv. redateljskog teatra guraju svoje interpretacije stavljajući partituru u drugi plan.

  Nakon neuredna nastupa u bujnoj partituri Mozartova Figarova pira orkestar riječke Opere pod ravnanjem Alessandra Cadarija tehnički se pribrao u izvedbi Bellinijeve transparentne partiture. Najveći dirigentov doprinos dobra je izvedba uvertire i držanje ansambla na okupu. Najvažniji solo nastupi u orkestru, onaj flaute u instrumentalnom uvodu Casta Dive i solo dionice violončela koja donosi temu Normina ariosa Teneri figli, lijepo su doneseni.
  
  
  
  Trebamo li se, ipak, zadovoljiti samo time što je ansambl više-manje skupa i što u izvedbi orkestra nema većih ekscesa? Bellini orkestraciju svojih opera nije smatrao nevažnom i protestirao je kad su kazališta postavljala njegove opere u tuđim orkestracijama nastalim na temelju klavirskih izvadaka. Ovako je pisao prijatelju (17. veljače 1833.): „Kažeš mi da rade na mojoj Normi, a od koga su dobili partituru? Posjedujem je ja osobno, a bilo tko drugi mogao bi je imati jedino ako je orkestrira neko piskaralo. (...) Vjerujem da imaš pravo pitati kompetentno vodstvo [kazališta] da napiše na plakat: Norma, pjevačke dionice Bellinija, orkestrirao netko drugi.“ Orkestralne boje koje bi mogle doći do izražaja uz pažljivu uspostavu ravnoteže između pojedinih instrumenata i orkestralnih skupina ostale su često skrivene. 

  Riječka Norma obilježena je pristupom talijanskoj operi 19. stoljeća koji je, nažalost, još uvijek dio izvedbene prakse koju održavaju mnogi dirigenti. Riječ je o unošenju tradicionalnih skokova u partituru i korištenju nepreciznih standardnih izdanja partiture umjesto dostupnog kritičkog izdanja. Moramo se složiti s muzikologom Philipom Gossettom, koji je svojim znanstvenim djelovanjem učinio mnogo za razumijevanje talijanske opere ottocenta i priređivanje kritičkih izdanja partitura, kada u svojoj knjizi Divas and scholars: performing Italian opera piše: „Kad dirigent izostavi odlomak ili cijeli broj zato što ga iskreno ne voli, mogu se ne slagati poštujući njegovu motivaciju. Kad dirigent, s druge strane, napravi skok zato što je on 'tradicionalan', djeluje bez umjetničkog integriteta.“ Skokovi riječke predstave pripadaju drugoj navedenoj kategoriji. 

  
  
  Izvedba je obilježena ne samo tradicionalnim skokovima (ispuštanje druge strofe cabalette arija Pollionea i Norme iz I. čina; skok u cabaletti dueta In mia man alfin tu sei iz II. čina i slični manji skokovi unutar drugih brojeva) nego i ispuštanjem recitativa i spomenute Orovesove arije sa zborom iz II. čina čime je uloga Normina oca značajno reducirana. Taj se broj mogao uvijek čuti i u klasičnim izvedbama s tradicionalnim skokovima, a nije osjetio ni rez škara dirigenta Tulija Serafina koji je s jedne strane zaslužan za vraćanje zaboravljenih belcanto opera u repertoar, a s druge strane za uspostavljanje tradicije izdašnih skokova u talijanskim operama koje su generacije dirigenata, na temelju snimki koje je ostavio, slijedile bez puno razmišljanja.  

  Važno je napomenuti da se spomenuti tradicionalno izbačeni dijelovi i Orovesova arija nalaze u svakom izdanju partiture i klavirskog izvatka i ne predstavljaju nešto što bi bilo dostupno samo određenim dirigentima koji imaju na raspolaganju neka specifična izdanja. Budući da se i dalje kao umjetnička voditeljica projekta navodi Dunja Vejzović, zapamćena Adalgisa koja je prošle sezone trebala dirigirati Normu, ali je naposljetku odustala, u njenoj je odgovornosti pitanje skokova i izdanja partiture. Čini se da u Hrvatskoj talijansku operu 19. stoljeća u integralnoj izvedbi s korištenjem kritičkog izdanja partuture nije moguće čuti bez sudjelovanja dirigenta Nikše Bareze koji je npr. prvi put u Hrvatskoj predstavio Rigoletta izvedenog iz kritičkog izdanja partiture, integralnu Traviatu (s cabalettama arija Alfreda i Germonta oca) te integralnu Luciu di Lammermoor pobrinuvši se da na premijeri u riječkoj Operi 2010. godine publika čuje u sceni ludila naslovnoga lika i instrument koji je Donizetti izvorno zamislio – staklenu harmoniku (umjesto flaute). Pretposljednja operna premijera zagrebačkog HNK donijela je Trubadura (kojeg je izvorno trebao dirigirati Bareza iz kritičkog izdanja partiture) sa svim tradicionalnim skokovima i korištenjem starog Ricordijeva izdanja. 

  
  
  Kazališta koja žele koristiti kritičko izdanje partiture Norme koje su uredili Maurizio Biondi i Riccardo Minasi mogu ga nabaviti od izdavača Bärenreitera. Ovo je izdanje prvi put upotrijebljeno za spomenuti projekt Cecilije Bartoli. Najveća je vrijednost te vrlo uzbudjive snimke dirigentsko vodstvo: Giovanni Antonini predvodi sjajni orkestar La Scintilla koji svira na povijesnim instrumentima i pritom odabire tempa brža od tradicionalno razvučenih tempa koja su također dio Serafinove ostavštine. Posljednja uprizorenja Norme u Covent Gardenu (2016.) i Metropoitan Operi (2017.) izvedena su korištenjem tog izdanja.  

  Neka nekoliko primjera pokaže što korištenje kritičkog izdanja partiture Norme donosi publici novoga. Bellini je Casta Divu izvorno napisao u G-duru, ali je radi preferencija Giuditte Paste arija transponirana u niži tonalitet, F-dur. Ta verzija, prisutna u svim izdanjima, koja nije zabilježena Bellinijevom rukom (ali je on morao dati blagoslov za transponiranje), razlikuje se od skladateljeve ideje u prvim taktovima slavne cavatine. Harmonijsku progresiju koja iz prethodnog recitativa vodi u novi tonalitet Casta Dive Bellini je ostvario pizzicato (nerastavljenim) akordima gudača, a arpeggio coll'arco počinje tek od uspostave toničkog akorda arije. Osoba zadužena za transponiranje donosi cijelu harmonijsku progresiju arpeggio što zvuči pomalo nezgrapno. Kritičko izdanje ponovno vraća Bellinijevu originalnu ideju.  

  Ono donosi i neke oznake tempa koje su u odnosu na autograf krivo navedene u standardnim izdanjima. Bellini je za cantabile prvog dueta Norme i Adalgise (Oh rimembranza! Io fui così) propisao tempo Andante agitato (dok u Ricordijevu izdanju nalazimo oznaku Moderato assai). Tradicionalno se cantabile dijelovi dueta Norme i Adalgise izvode vrlo sporo slijedeći tradiciju. Spomenuti cantabile zaista ima smisla izvoditi agitato kad znamo da se Norma na tom mjestu uzbuđeno prisjeća kako je ona bila zavedena od Pollionea ne znajući još da je ljubav o kojoj joj Adalgisa govori ljubav prema istom tom čovjeku. Tempa riječke predstave općenito su na strani tradicije, a to znači da su na nekim mjestima prevše spora.  

  Bellini je tijekom rada na Normi sâm unosio neke skokove u već skladanu glazbu. Oni ne moraju nužno uvijek biti posljedica skladateljeva čvrstog umjetničkog uvjerenja, već mogu nastati i iz praktičnih izvedbenih razloga. Zanimljivo je da neki dijelovi partiture koje je Bellini namjeravao izuzeti skokovima nisu preživjeli prenošenje u standardna Ricordijeva izdanja, ali su zato ostali sačuvani u starim njemačkim klavirskim izvadcima. Primjer je takvog skoka izostavljanje Adalgisine strofe između strofa Norme i Pollionea iz cantabilea Oh! di qual sei tu vittima iz terceta kojim završava I. čin. Adalgisinu strofu naći ćemo u klavirskim izvadcima izdavača Universal Edition (s oznakom Vide) i Edition Peters (bez naznake skoka). Ona se može čuti na spomenutoj studijskoj snimci s Bartoli, ali i na snimkama koje je s Joan Sutherland u naslovnoj ulozi ostvario dirigent Richard Bonynge. Kad se spomenuti skok otvori, uloga Adalgise u ljubavnom trokutu dobiva na većoj važnosti. Zadaća je kritičkog izdanja da izvođačima pouzdano prezentira sve što je skladatelj napisao, a autorski tim onda može odlučiti što želi ili ne želi uključiti u izvedbu. Ako radi s izdanjem koje ne informira potpuno o skladateljevu radu na djelu, dirigent ne može razmišljati o takvim stvarima.  

  Važnu ulogu u Normi ima zbor koji su u Rijeci pripremili Nicoletta Olivieri i Domeniko Briški. Poželjeli bismo da je njegov nastup bio obilježen čišćom intonacijom i plemenitijim pjevanjem.

  Norma je u izdanju na premijernoj obnovi značajno bolja od premijere prošle sezone. Dobra je onoliko koliko su elastični naši kriteriji. Bila je to Adalgisina večer, a na drugoj i posljednjoj izvedbi (jedna je otkazana) nastupila je u toj ulozi članica riječke Opere Ivana Srbljan. Kristini Kolar možemo poželjeti nove uloge u kojima se njezine glasovne predispozicije mogu pokazati u pogodnijem svjetlu (izvan ekstrema kakav je uloga Norme), a hrvatskim opernim kućama malo više razumijevanja u postavljanju talijanskih opera ottocenta kad već čine stup repertoara.

  
  Dirigent: Alessandro Cadario
  Redatelj i scenograf: Christian Romanowski
  Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
  Zborovođe: Nicoletta Olivieri i Domeniko Briški

  Norma: Kristina Kolar
  Adalgisa: Diana Haller
  Pollione: Dimitris Paksoglou
  Oroveso: Slavko Sekulić
  Flavio: Marko Fortunato
  Clotilde: Dominika Glinšek
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 14. svibnja 2019.

Piše:

Karlo
Radečić