Izazovi Rossinijeve ozbiljne opere

HNK u Zagrebu, Gioachino Rossini: Žena s jezera, dir. George Petrou, red. Max Emanuel Cenčić, 12. i 18. travnja 2019.

• 
  
  Posljednja ovosezonska operna premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bila je ujedno i prva hrvatska izvedba Rossinijeve opere Žena s jezera (La donna del lago). Dok je talijanski protagonist „ere Beethovena i Rossinija“ (kako je 1834. njemački povjesničar glazbe R. G. Kiesewetter nazvao razdoblje od 1800. do 1832. godine) u svoje vrijeme gradio ugled i utjecao formom na druge skladatelje uglavnom svojim ozbiljnim operama, Rossini je danas široj publici najpoznatiji kao skladatelj opere buffe. Ipak, jedno od najvažnijih razdoblja Rossinijeve skladateljske karijere bilo je vrijeme između 1815. i 1822. godine tijekom kojega je za Napulj skladao devet opera seria. Sve osim jedne (Otello) praizvedene su u čuvenom Teatro San Carlo. Neke od ovih opera bile su odmah uspješne diljem Europe.

  Jedna od opera seria koje je Rossini napisao za Napulj bila je Žena s jezera (1819.) s libretom Andree Leonea Tottole napisanom prema Dami s jezera (The Lady of the Lake) Waltera Scotta, djelu koje je tada u Italiji bilo dostupno samo u francuskom prepjevu. Rossinijevo je djelo u talijansku operu prvi put unijelo književni predložak ranoga romantizma, u čemu je bilo vrlo utjecajno, pa su se počele nizati opere čija su libreta temeljena na Scottovim djelima. Danas je od tih opera najpoznatija Donizettijeva Lucia di Lammermoor. Ženu s jezera nekoliko je godina nakon praizvedbe mogla vidjeti publika nekoliko europskih metropola (uključujući Sankt Peterburg), a 1833. i publika u New Yorku i Mexico Cityju. Bila je to jedna od najuspješnijih Rossinijevih ozbiljnih opera.
  
  
  
  Budući da se za skladateljeva života pjevačka tehnika počela mijenjati, s vremenom nije više bilo pjevača koji su mogli izvoditi njegove ozbiljne opere pisane za vrlo pokretljive glasove s eksponiranim visinama te su do 50-ih godina 19. stoljeća s repertoara iščezle sve njegove ozbiljne opere, a s njima i Žena s jezera. Prva moderna izvedba ovog djela bila je 1958. godine na festivalu Maggio Musicale Fiorentino; Tulio Serafin dirigirao je koristeći vrlo izmijenjenu partituru. S ponovnim otkrivanjem Rossinijevih zaboravljenih djela u drugoj polovini prošlog stoljeća na repertoaru se povremeno počela pojavljivati i Žena s jezera, a kritičko izdanje partiture koje je uredio H. Colin Slim prvi je put u izvedbi upotrijebio Maurizio Pollini dirigirajući djelom 1981. godine na Rossinijevu opernom festivalu u Pesaru. Unatoč povremenim izvedbama djelo nije postalo dijelom standardnog opernog repertoara, a jedan od razloga svakako je i taj što je teško naći odgovarajuću pjevačku podjelu. Djelo je, primjerice u Metropolitan Operi prvi put postavljeno tek 2015. godine. U ovakvom povijesnom kontekstu prva hrvatska izvedba Žene s jezera veoma je značajan kulturni događaj. Jedina druga Rossinijeva ozbiljna opera scenski postavljena u Hrvatskoj, koje bi se živuća hrvatska operna publika mogla sjetiti, jest Mojsije u Egiptu postavljen 1992. u režiji Petra Selema na Splitskom ljetu i u riječkoj Operi. 

  Osoba kojoj treba zahvaliti na hrvatskoj praizvedbi Žene s jezera jest kontratenor Max Emanuel Cenčić. Premda je najnovija zagrebačka operna predstava formalno koprodukcija Opere u Lausannei i zagrebačkog HNK, riječ je zapravo o Cenčićevu projektu koji je on kao redatelj i producent koji je odabrao solističku podjelu (u kojoj se i sâm nalazi) ponudio upravi zagrebačkog HNK, a ona prihvatila dočekavši premijeru Žene s jezera dvjesto godina nakon napuljske praizvedbe. Premijera ove predstave u Švicarskoj bila je u travnju prošle godine.

  Cenčić je kao redatelj inscenaciju doslovno uokvirio prvom i posljednjom slikom opere tijekom kojih Elena, žena s jezera čitajući Scottovu Damu s jezera gleda u veliku živu sliku smještenu u raskošnom salonu 19. stoljeća koji s galerijom povezuje spiralno stubište (scenograf i kostimograf je Bruno de Lavanère). Tek tijekom završnog broja opere, Elenina ronda Tanti affetti... Fra il padre e fra l'amante, gledatelj shvaća na koji je način Cenčić preobrazio naslovni lik. Elenu, koju je redatelj poslao s jezera u Škotskoj 16. stoljeća u udobni dom 19. stoljeća, nalazimo tijekom završne arije u društvu supruga nezainteresirana za njena romantiziranja i shvaćamo: Elena se nalazi u konvencionalnom braku iz čijih ograničenja bježi u svijet maštanja i snova potaknuta čitanjem Sir Waltera Scotta. Sve ono što vidimo između početne i završne pojave Elene vizualizacija je njezinog paralelnog svijeta (u koji je ušla prošavši kroz okvir slike) u kojem ona ne želi poslušati oca i poći za Rodriga (kojeg na kraju opere, u realnosti, vidimo kao njezina supruga, premda je, prema libretu – a to za Cenčića znači: u njezinim snovima – on poginuo u II. činu). Ona voli Malcoma koji je u libretu poput njezina oca Duglasa i Rodriga dio klana koji se usprotivio kralju Jamesu V. Rodrigo predvodi pobunjenike, a kralj je prerušen u Uberta kojeg nitko ne prepoznaje.

  Osnovna redateljeva ideja čini se legitimnim postupkom redateljskog teatra. U snovima je sve moguće, pa tako i u Eleninim. U snovima je moguće da žena na jezeru poziva muškarca da dođe u njezin čamac a da je pritom jezero vizualizirano kao salon, a čamac kao sofa u njemu. U ponešto dosljednijim snovima vizualizirat će Elena i špilju i dvoranu na kraljevskom dvoru kao isti taj salon. S takvim vizualnim identitetom predstave, koji jest privlačan, Cenčić je djelu oduzeo ono po čemu je ono bilo novo u vrijeme praizvedbe – duh ranog romantizma; nešto što je, barem u libretu, imanentno ovom djelu. Rossini, koji je u žurbi često reciklirao brojeve iz prethodnih opera (osobito kad je mogao računati da ih publika neće prepoznati) u Ženi s jezera nije koristio odlomke iz ranijih opera (osim stalnih glazbenih formula), vjerojatno potaknut originalnim predloškom za libreto. Idealizirani duh Škotskog visočja, kako su ga mogli vidjeti protagonisti romantizma, u Rossinijevoj je operi popraćen povremenim ambijentalnim skladanjem (npr. zvuk rogova na početku opere, harfa u finalu I. čina). Taj je duh djelomično prisutan u video-projekcijama Étiennea Guiola.

  
  
  Jedino što od romantizma u nakićenom salonu preostaje jest Scottovo djelo koje Elena čita. Plemenitost romantičke dame zamijenjena je ovdje ambicijom freudovskog čitanja njezine podsvijesti iz kojeg proizlazi da je Elena opsjednuta seksom (npr. udaranje Uberta štapom i njezino vrlo slobodno ponašanje u njegovoj nazočnosti u I. činu te sveprisutne žene golih grudi na pozornici).

  U snovima ništa nije nemoguće, ali kad ih treba pretočiti u zbivanja na pozornici u inscenaciji jedne opere u kojoj glazba ipak ne bi trebala biti nevažna, nije teško pretjerati. Cenčić je očito poželio pjevati ulogu Malcoma (koju je Rossini napisao za ženski kontraalt) i postao je prvi muški pjevač koji je nastupio u toj ulozi. Za to je valjalo operu postaviti i scenski, a Cenčić kao redatelj kao da je pomislio da bi djelo moglo biti publici dosadno i da bi je bilo dobro zabaviti. Tijekom prve arije Malcoma stoga Bertam mete (i potiče Malcoma da čini isto), a Albina jede.

  Šteta je što je redatelj osjetio potrebu za zabavljanjem publike i tijekom velikog ansambla Alla ragion deh rieda iz II. čina – uz finale I. čina, ponajboljeg broja opere koji počinje kao duet Elene i Uberta, a priključenjem Rodriga postaje tercetom (uz zbor). Šesterodijelni ansambl od 617 taktova prikazuje Rossinija kao majstora velikih formi. Uberto je pogrešno shvatio da ga Elena voli, no ona upućuje njegovu dušu na povratak razumu i nada se da će on moći ljubav zamijeniti prijateljstvom. Rodrigo se skriva i bijesni od ljubomore jer vidi Elenu, ženu koju želi za sebe, u društvu drugog muškarca. Uberto je prerušeni kralj koji pred kraljevim neprijateljem Rodrigom bez straha govori da je kraljev prijatelj. Uberto i Rodrigo nasrću jedan na drugoga izazivajući suparnika na dvoboj, a iz zasjede izlaze Rodrigove snage. Ako je nešto u Ženi s jezera dramatično, to je broj Alla ragion deh rieda. Redatelj je odustao od objektivnog prikazivanja tenzija na kraju ovog broja i odlučio ga komentirati ironijski zabavljajući publiku. Dvojica tenora postaju boksački protivnici, a obavezne statistice golih grudi tu su kako bi nam objasnile u kojoj su trenutno rundi. Uz ovakav režijski postupak koji odvlači pažnju od glazbe, publici koja nije od ranije upoznata s djelom lako može promaknuti iznimnost čak dviju cabaletta ovog ansambla: Qual pena in me... Misere mie pupille i Io son la misera.

  
  
  Postupak koji u režiji iznenađuje, budući da je redatelj pjevač, postavljanje je drugih pjevača na vizualno atraktivna mjesta (Rodrigo na galeriji tijekom početnog dijela arije u I. činu, Uberto na spiralnom stubištu tijekom cavatine na početku II. čina) s kojih se pjevači nevelikih glasova vrlo slabo čuju. Cenčićeva je inscenacija svakako efektna te svojom vizualnom raskoši, uz ponešto vulgarnosti, lako može privući publiku koja ima ili nema raniju predodžbu o djelu, no svakako bi bio sretniji slučaj da je redatelj manje dopustio da glazba padne u drugi plan kraj bujnosti događanja na pozornici. Ta bujnost ipak nije bila ekstremna poput one koju su posjetitelji zagrebačke Opere mogli vidjeti u komičnom Donizettijevu Don Pasqualeu kojeg je Dora Ruždjak Podolski režirala tako da svaki takt ispuni nekim gegom, očajnički se trudeći nasmijati publiku i odvratiti pozornost od same glazbe.

  Solističku podjelu u većim ulogama, osim one Duglasa, čine pjevači kojima je zajedničko da ih zastupa umjetnička agencija kojoj je Max Emanuel Cenčić umjetnički ravnatelj. Rossini je Ženu s jezera napisao po mjeri za konkretne pjevače napuljskog ansambla i danas je gotovo nemoguće okupiti idealnu pjevačku podjelu za izvedbu ove opere.

  
  
  Najekstremnije su dvije protagonističke tenorske uloge - Uberto i Rodrigo, koje zahtijevaju pjevače velike pokretljivosti i raspona glasa. György Hanczár kao Uberto i Antonio Garés kao Rodrigo posjeduju jednu od potrebnih predispozicija za izvođenje ovih uloga – pokretljive glasove koji mogu više-manje precizno izvesti Rossinijeve bujne fioriture, no njihova proizvodnja tona nije primjer uzornog belcanta. Hanczár ima pod kontrolom veliki vokalni raspon uloge, s visokim d u prvoj cabaletti ansambla Alla ragion deh rieda, ali pjeva stisnutim tonom i nazalno i često ga se ne čuje dobro. Ugodnije je slušati Garésa koji nastupa u ekstremnoj ulozi Rodriga, napisanoj za svojevrsnog baritenora, tenore baritonale di forza Andreu Nozzarija koji je osim tenorskog po potrebi pjevao i basovski repertoar (npr. Mozartova Don Giovannija)! Garés je u vrlo zahtjevnom početnom dijelu, tempo d'attacco četverodijelne arije Eccomi a voi iz I. čina, nezahvalno smješten na galeriji salona (zašto ne na rampi da ga se bolje čuje?) manje uvjerljivo prezentirao rubove tessiture (visoki c i As veliki) osjećajući se ugodnije u cantabileu i cabaletti arije. Obojica tenora dala su sve od sebe da u prvoj cabaletti spomenutog ansambla dobro akcentiraju visoke c-ove. Vjerojatno bi bilo mudro kad bi mladi tenori ubuduće opreznije prihvaćali ekstremne uloge.

  Max Emanuel Cenčić nastupio je u ulozi Elenina voljenog Malcoma. Suvereno vlada Rossinijevim fioriturama i gotovo je uvijek čujan. U cabaletti arije iz I. čina Oh quante lagrime prezentirao je ugodne dubine (gis mali) u prsnome registru (na posljednjoj riječi u tutto detesto), ali neke druge dubine nisu bile tako uvjerljive. Glas nije sasvim ujednačen pa visine iskaču kao ponešto vrištave, dok je u cantabile frazama vibrato ponekad previše izražen. Bez sumnje, nastup mu je sugestivan, ali radije se sjećamo njegova prethodnog nastupa u zagrebačkom HNK u rujnu 2017. godine kad je pjevao Orfeja u prvoj hrvatskoj integralnoj izvedbi bečke inačice Gluckova Orfeja i Euridike (1762.) pod ravnanjem Nikše Bareze.

  
  
  Bas-bariton Dalibor Hanzalek nije djelovao kao osobito autoritativan Elenin otac u ulozi Duglasa. Njegov nastup u ariji iz I. čina Taci, lo voglio (koju nije napisao Rossini, nego njegov suradnik na partituri, zadužen i za većinu recitativa) nije osobito impresivan i bilo bi bolje da je za tu ulogu angažiran bas Ivica Čikeš. Ivo Gamulin solidno je iskoristio mogućnosti koje pruža manja uloga Serana s njemu svojstvenim čudnim pjevanjem samoglasnika. Mezzosopranistice Iva Krušić (koja je nastupila na premijeri) i Sonja Runje uspješno su otpjevale mali solo Albine u finalu I. čina, a u karakterizaciji lika u recitativu više se istaknula Sonja Runje glasom ugodne tamne boje. Jedini solist zagrebačke Opere koji nastupa u ovoj predstavi - tenor Nikša Radovanović, imao je više scenskog posla (premještanje namještaja i metenje) nego pjevačkog jer je mala uloga Bertama unošenjem skokova u recitativima na kraju svedena na tek jednu rečenicu u II. činu. U ovakvim okolnostima bilo bi primjerenije da je za ovu ulogu angažiran zborski pjevač.

  Među većim ulogama najugodnije je slušati Nian Wang u naslovnoj ulozi Elene s tipom glasa koji se obično opisuje kao lirski mezzosopran. S lakoćom izvodi Rossinijeve fioriture i uvjerljivo tumači ženu s jezera u Cenčićevoj interpretaciji. Ono što nedostaje njezinu glasu u razvoju jesu solidne dubine i angažiranje prsnog registra koji Wang koristi prerijetko, npr. uspješno ostvarujući skok s tona b2 na b mali u prsnome registru u završnoj ariji opere. Ta arija (Tanti affetti... Fra il padre e fra l'amante) najuspješnije je izvedena arija u ovoj predstavi.

  
  
  Dirigent George Petrou, kojeg također zastupa agencija kojoj je Cenčić umjetnički ravnatelj, pobrinuo se za poletnu izvedbu odabirom brzih tempa vodeći izvedbu manualno ponešto nespretno. Ipak, nije dirigentova krivnja što gudači znaju svirati nečisto, kao i rogovi i što su drveni puhači bili neobično neprecizni na drugoj repriznoj izvedbi tijekom druge teme Ubertove cavatine Oh fiamma soave iz II. čina. U ovoj izvedbi ignorirana je nažalost Rossinijeva želja da u uvodnom broju opere šest rogova svira na pozornici. Dobro promišljeno kraćenje recitativa Ženi s jezera može samo pomoći (Rossinijev suradnik nije Mozart) i ono je provedeno u predstavi, no nije jasno zašto je dirigent praksu unošenja skokova proširio i na ansamble, krateći npr. cantabile i osobito cabalettu dueta Elene i Uberta iz I. čina te codu posljednje cabalette ansambla Alla ragion deh rieda (odlomak Come resistere a tanti affetti) smanjujući efekt rastuće stringentnosti i crescenda. Maurizio Pollini i Riccardo Muti ove brojeve nisu kratili. Nedovoljna angažiranost članova orkestra učinila je sviranje tijekom druge reprizne izvedbe manje uspješnim od premijernoga. Zbor koji je pripremio Luka Vukšić nastupio je uglavnom solidno.
  
  Uz sve rečeno, treba li preporučiti odlazak na Rossinijevu Ženu s jezera u zagrebački HNK? Željan nastupa, solistički ansambl Opere koji, sa spomenutom iznimkom, ne sudjeluje u ovoj predstavi možda doživljava Ženu s jezera kao gostovanje Cenčićeva projekta u njihovu kazalištu koje zauzima mjesto naslovu koji bi mogao uposliti kućne pjevače. S druge strane, hrvatska praizvedba jedne opere događaj je koji svakako treba pozdraviti. Unatoč tome što se inscenaciji mogu naći mane, a izvedba pjevača nije trijumf belcanta, rijetku prigodu da se jedna Rossinijeva ozbiljna opera čuje uživo treba iskoristiti. Šteta je što se nije mislilo i na potencijalne inozemne članove publike pa je, za HNK danas netipično, prijevod libreta projiciran iznad pozornice samo na hrvatskom jeziku. Žena s jezera u Cenčićevoj inscenaciji pod ravnanjem Georgea Petroua gostovat će na Međunarodnim svibanjskim svečanim igrama u Wiesbadenu 24. svibnja ove godine uz sudjelovanje orkestra i zbora zagrebačkog HNK i djelomično drugačiju pjevačku podjelu od one u zagrebačkim izvedbama: Elenu će pjevati Lena Belkina, Uberta/Giacoma V Daniel Behle, a Duglasa Neven Paleček (nastupa i u zagrebačkom HNK u alternaciji s Hanzalekom).
  
  Dirigent: George Petrou
  Redatelj: Max Emanuel Cenčić
  Scenograf i kostimograf: Bruno de Lavanère
  Video-projekcije: Étienne Guiol
  Zborovođa: Luka Vukšić
  
  Elena: Nian Wang
  Uberto: György Hanczár
  Rodrigo: Antonio Garés
  Malcom: Max Emanuel Cenčić
  Duglas: Dalibor Hanzalek
  Serano: Ivo Gamulin
  Albina: Iva Krušić / Sonja Runje
  Bertam: Nikša Radovanović
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 2. svibnja 2019.

Piše:

Karlo
Radečić