Specifičan redateljski rukopis

Charles Gounod: Romeo i Julija, premijera u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, 12. siječnja 2019.

• 
  
  Operni naslovi kao što je Romeo i Julija Charlesa Gounoda, s obzirom na to da ne pripadaju najčešćim repertoarnim operama, nešto su što operni poznavatelji očekuju kao posebnu poslasticu, kad jednom na njih padne izbor. Ostvarivši trajan uspjeh s Faustom, Gounod s operom u kojoj uglazbljuje Shakespeareovu tragediju Romeo i Julija ne uspijeva doseći baš isto, premda i ova opera ima svoje zagovornike i slavne interprete, posebno među francuskim opernim umjetnicima. Izbor Gounodovog Romea i Julije - prvi put u Rijeci na pozornici HNK Ivan pl. Zajc, nije nimalo neopravdan, jer radi se o djelu koje je itekako glazbeno i dramski originalno i nezaobilazno u francuskoj operi 19. stoljeća. Naslućujemo ipak da je izbor ovog naslova možda bio vođen afinitetom prema šekspirijanskim operama intendanta HNK Zajc i redatelja predstave Marina Blaževića, koji u novoj predstavi na prepoznatljiv način nastavlja nit iz šekspirijanske trilogije Verdijevih opera - Otello-Macbeth-Falstaff, postavljenih u protekle dvije sezone. Osim što je riječka operna publika imala priliku prvi put u povijesti vidjeti Gounodova Romea i Juliju, riječki HNK Zajc usto je i na najbolji mogući način unaprijed osigurao rentabilnost postavljanja takvog naslova, tako što će osim u riječkim predstavama, odlično uvježbani ansambli HNK Zajc i većina solista, putem koprodukcije s Teatrom Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni nastupiti i u sklopu opernog stagionea u Ravenni 18. i 20. siječnja.

  Ispražnjena scena na kojoj umjesto scenografije igraju brojni reflektori, koji korišteni u bezbroj različitih svjetlosnih varijacija daju konture sceni odnosno apstraktan ali prepoznatljiv okvir pojedinom prizoru, osnova su na kojoj je u istoj maniri kao što je to bilo s Otellom i Macbethom, postavljena i predstava Romea i Julije. Unutar tog okvira zahtjevi za realističnom a katkad i prenaglašenom glumom osiguravaju uvjerljiv tijek drame, ali na zanimljiv način osvrću se i na samu strukturu opere, izdvajajući ne jednom u posebnom planu ariju pod spotlightom ili ansambl scene, instrumentalna intermezza ili tutti-scene u različitim, dobro definiranim planovima režije. Takvo vrlo efektno, glazbeno i dramski osjetljivo režiranje, provedeno na unificiran način od početka do kraja predstave, posebno je dobro odgovaralo Verdijevom Otellu i Macbethu, čija je snažna glazbena tinta bila organski nadgrađena čvrstim i jasno definiranim režijskim potezima. U Gounodovom Romeu i Juliji, međutim, zadržati takav okvir i takav stil činilo se ipak pomalo prečvrstim okvirom za jednu esencijalno puno fluidniju partituru, čiji je glazbeni jezik mekši u bojama, planu tonaliteta, orkestraciji, frazi, ukrasima, pjevačkim bojama. Isto tako prevladavajuća tama na pozornici, unatoč povremenim jarkim bljeskovima reflektora (na svjetlu i scenografiji ponovno je s Marinom Blaževićem surađivao Alan Vukelić), kao i crna kostimografija (Sandra Dekanić) činila se malo preteškim teretom ne samo za Gounodovu glazbu nego i za poznatu priču o dvoje veronskih ljubavnika.

  
  
  Taj okvir ispunila je prilično uspjela glazbena izvedba pod vodstvom talijanskog dirigenta Paola Olmija, iako ga ne uspijevajući i nadvisiti. Soliste je predvodio poznati riječki solistički dvojac - sopranistica Anamarija Knego i tenor Aljaž Farasin u naslovnim ulogama, koje nose najveći dio glazbene konstrukcije opere, s četiri dueta i svaki sa po dvije važne arije. Anamarija Knego i ovaj put pokazala se kao prava primadona koja spremno odgovara izazovima nove uloge, iako nije oduševila u jednakoj mjeri kao Desdemona ili Alice Ford. Uloga Julije težak je spoj zaigrane kolorature ispunjene neočekivanim skokovima i kromatikom i lirskih, duboko izražajnih fraza kojih je sve više što se više bliži tragičan kraj. I dok u prvom dijelu opere, posebno u iščekivanom slavnom valceru Julije Je veux vivre nismo bili uvjereni u Julijin šarm i sanjarski mladenački zanos zbog prilično blijede a katkad i intonativno neprecizne izvedbe, to je pjevačica bila sve bolja i glasovno moćnija pred kraj opere, kada je uvjerljivo prenijela tragični ton glazbe. Strasti i suživljenosti sa sanjarskom prirodom uloge nedostajalo je i u prvim ljubavnim duetima s Romeom – Aljažom Farasinom, koji je slično kao i Anamarija Knego bio uvjerljiviji u drugom dijelu predstave. Premda sveukupno uvjerljiv, lirski izražajan Romeo, u prvom dijelu predstave njegova izvedba bila je promjenjive kvalitete.
  
  U jednoj od najljepših arija francuskog repertoara - Ah! Lève-toi, soleil, sve je teklo prebrzo, nestrpljivo se ulazilo u sljedeću frazu, u čemu dirigent Paolo Olmi nažalost nije pritekao upomoć pjevaču nego je prilično neosjetljivo išao naprijed s tempom i orkestrom. Nedostatak uvjerljive međusobne kemije u prvom dijelu opere tumači glavnih uloga nadoknadili su u dirljivom završnom duetu u kojem je Gounodova glazba napokon ispunila svoj puni romantičarski potencijal. Ostali tumači dobro su i na ujednačenoj razini nadopunili tijek ljubavne tragedije Romea i Julije: među kompletnijim ostvarenjima bila je uloga Mercuzija, koju je živim izrazom i pjevački suvereno donio gostujući nizozemski bariton Michael Wilmering. U ulozi Romeovog paža Stefana bila je Ivana Srbljan, koja je i ovoga puta nesputanom glumom i živom pojavom pridonijela predstavi, posebno u odlično režiranoj sceni mačevanja. Dario Bercich glasom i pojavom odgovarao je ulozi Julijinog oca Capuletija, premda njegovim recitativima i francuskom izgovoru treba još malo glancanja. Eugeniy Stanimirov u ulozi Brata Lorenza imponirao je moćnim basovskim glasom i pokazao pravi senzibilitet za Gounodovu frazu u svojoj ariji u trećem činu. Sofija Cingula unijela je vedrinu na scenu razigranom ulogom dadilje Gertrude, otpjevane baršunastim mezzosopranom, koji se trebao možda više istaknuti u ansamblima. U manjim ulogama dobro su funkcionirali Luka Ortar kao Veronski knez, Beomseok Choi kao Paris, Ivan Šimatović kao Gregorio, Sergej Kiselev kao Benvoglio i Saša Matovina kao Brat Giovanni.

  
  
  Orkestar je bio odličan od samog početka, kada je odjeknuo punim tonom s prvim taktovima preludija, preko razgovijetne fuge u prekrasnoj akustici ovog jedinstveno lijepog i veličinom impozantnog kazališta, osiguravajući tijekom cijele opere postojanu, sigurnu, bojom i volumenom kompaktnu podlogu solistima i zboru. Sve sekcije, a posebno limeni puhači ovaj put, pokazali su se kao muzikalni i odlično uvježbani. U zboru, koji je pripremila Nicoletta Olivieri, dalo bi se još poraditi i na boji i na tehnici, posebno u dionicama soprana i tenora, kao i na nerijetko u našim kazalištima problematičnom francuskom izgovoru. Ipak, sveukupno ostvarenje zbora bilo je na dobroj razini, gdje je ansambl pokazao da je itekako sposoban odgovoriti na izazov manje poznate francuske opere.

  Neke osjećajne nedostatke izvedbe ne možemo svaliti samo na pjevače. Dirigent Paolo Olmi, premda je kroz partituru vodio sigurno i razložno, s dobrim odabirom glavnih tempa, ugodnim bojama i dinamikama orkestra, trebao je pokazati više smisla za nijanse, sitne detalje, više strpljenja u frazi, u traženju raznolikosti, jer je glazba (iako stalnu akciju osiguravaju poznata radnja i njezini preokreti), zvučala ponešto jednolično.

  
  
  Unatoč tim nedostacima, riječka publika odlično je prihvatila predstavu, pokazujući još jednom oduševljenje svojim pjevačima, posebno sopranisticom Anamarijom Knego, kao i prijemčivost za redateljski rukopis Marina Blaževića, koji je ovim stilom predstave – varirajući scenu svjetlom, bez prave scenografije, pronašao možda i recept za pristupačnije postavljanje većeg broja opernih naslova u sezoni i raznolikiji repertoar. Osim toga, koprodukcija u kojoj riječka operna kuća ima prve predstave i čeka je gostovanje na talijanskoj opernoj sceni, svakako je pokazatelj uspješnosti riječkog HNK.
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 21. siječnja 2019.

  
  
  

Piše:

Zrinka
Matić