Pravi stup ansambla
In memoriam Stojan Stojanov (28. prosinca 1929. - 25. prosinca 2018.)
-
Stojanov je doista bio umjetnik izrazitog formata, pogotovo u ulogama koje su mu pjevački i scenski bolje odgovarale, ali je visoko profesionalno svladavao i one koje mu nisu bile po mjeri, kao npr. Florestana u Beethovenovu Fideliju ili Edgarda u Luciji di Lammermoor, ali je zato kao Radames u Aidi bio u svom elementu. Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku da je „igrao svoju svakako najbolju zagrebačku ulogu. Pjevački vrlo muzikalan i ležeran bio je to izgledom i glumom napokon jedan Radames kojem se može vjerovati.“ S dirigentom Nikšom Barezom i solistima Ružom Pospiš-Baldani i Duškom Kukovcem u toj se ulozi, i kao Don José, predstavio publici Teatra Kirov u Lenjingradu (danas Marijinski u Petrogradu). U prosincu 1976. pjevao je Radamesa na jednoj od dviju predstava Aide što ih je zagrebačka Opera izvela na gostovanju u praškom Národnom divadlu. Pjevao ga je uz Ljiljanu Molnar-Talajić i Biserku Cvejić. Njegov Radames bio je pomno izrađena kreacija. Nije se usredotočio samo na iznimno tešku pjevačku komponentu uloge koju je s lakoćom svladavao, nego je suptilno razrađivao scensku igru, ističući se logičnim reakcijama na radnju i partnere.Kritika nije najbolje ocijenila premijeru Tosce u veljači 1972., ali već sama činjenica da se ta realizacija održala na repertoaru puna tri desetljeća svjedoči da je to bila dobra predstava. Tonski zapis pohranjen u fonoteci Hrvatskoga radija može samo potvrditi njezinu visoku kvalitetu, za koju su uz dirigenta Lamberta Gardellija zaslužni protagonisti Branka Stilinović, Stojan Stojanov i Ferdinand Radovan. Mnogo je bolje primljen njegov Don José na premijeri Carmen s Ružom Pospiš-Baldani i na sljedećim predstavama opere. Jedna od njih snimljena je za tadašnju Radioteleviziju Zagreb pa je visoki glazbeno-scenski domet njegove kreacije bio dostupan i znatno širem krugu slušatelja i gledatelja. Don José jedna je od najboljih uloga u njegovu bogatom i raznovrsnom repertoaru, kojemu je tada dodao i srednje veliku ulogu Mattea na prvoj hrvatskoj izvedbi Arabelle Richarda Straussa te Turiddua u Cavalleriji rusticani.
Prvi vrhunac u svojemu djelovanju u HNK-u u Zagrebu Stojanov je postigao 1974. u Trubaduru. Dramski tenor koji pjeva cabalettu (ili strettu) u C-duru bila je senzacija. Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku: „Pravo otkriće bio je na obje izvedbe (na pretpremijeri je Nada Puttar-Gold slavila 25-godišnjicu umjetničkog djelovanja, op. a.) Stojan Stojanov u kojem je bučno raspoložena publika otkrila novog zagrebačkog Manrica. Od svih likova koje je dosad tumačio na našoj sceni Stojanovu je Manrico kudikamo najbolja interpretacija, podjednako sugestivna i živa u izvanredno izražajnom pjevanju kao i u toploj, prirodnoj glumi. Svog je Manrica Stojanov oblikovao, bar do sada, nepoznatim, tamno obojenim glasom koji je u briljantnim visinama poprimao bravuroznost i zvon vrhunskog tenora.“ Predstave Trubadura tih godina, kojima je dirigirao Nikša Bareza a nositelji ostalih uloga uz Stojanova bili: dvije umjetnice svjetskoga glasa – Ljiljana Molnar-Talajić i Biserka Cvejić te izvrsni bariton Ferdinand Radovan i bas Franjo Petrušanec, bile su zvjezdani trenuci zagrebačke Opere.Stojanov je sudjelovao na koncertnoj izvedbi Krabuljnog plesa za Radioteleviziju Zagreb i nešto kasnije u izvedbi opere u HNK-u te kao Omer na koncertnoj izvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea, koja je diskografski objavljena.
Erik u Wagnerovu Ukletom Holandezu, Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Bojan u Gotovčevoj Morani doveli su ga u svibnju 1976. do Otella. Nenad Turkalj, kojemu je uvijek pred očima bio veličanstveni Otello Josipa Gostiča, nije štedio priznanja za njegova novog interpreta. Pisao je u Borbi: „Ulogom Otella tenor Stojan Stojanov ostvario je vrhunac svog dosadašnjeg djelovanja na zagrebačkoj opernoj sceni. Glasovno svjež i dovoljno majestozan, skoncentriran na glazbeno-misaonu frazu teksta, bio je izgledom i glumom pravi Verdijev Otello.“ I u časopisu Oko: „Otello Stojana Stojanova njegova je do danas najzrelija uloga na Zagrebačkoj pozornici. Glasovno joj je dorastao, a interpretativno je u nju uronio jednako svojom sposobnošću da emotivno artikulira tekst, kao i da se scenom kreće i glumi na način krajnje saživljen opernom pjevanju, ali uvijek dovoljno decentan.“
Sve Stojanovljeve kvalitete: snažan glas dramskog tenora, interpretativno umijeće, muzikalnost i sceničnost, kao i visoka glazbena i opća kultura (bez kojih se Otella ne može interpretirati) došle su do punog izražaja. S dirigentom Barezom, redateljem Vladom Habunekom, Ljiljanom Molnar-Talajić, Radovanom i cijelim ansamblom sudjelovao je u stvaranju još jedne od zagrebačkih predstava koje se pamte, a da je tako, stigla je potvrda iz Europske radijske unije jer je snimku izvedbe dva puta uvrstila u međunarodni i međukontinentalni program Euroclassic Notturno. Za Otella je Stojanov 1977. dobio Nagradu Milke Trnine.Godine 1976. Stojanov je sudjelovao u izvedbi odlomaka iz Wagnerova Tannhäusera u produkciji RTZ-a, na gostovanju ansambla beogradske Opere predstavio se kao izvrstan Laca u Janačekovoj Jenůfi, u prigodi proslave stote godišnjice praizvedbe Nikole Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca u raskošnoj produkciji opere u Areni u Puli tumačio je velikog vezira Mehmeda Sokolovića, a na premijeri opere u Zagrebu na sam dan praizvedbe, 4. studenoga bio je Juranić, kojega je u Zagrebu pjevao šezdesetak puta. U međuvremenu je u beogradskoj Operi nizao uspjehe kao izvrstan Calaf u Puccinijevoj Turandot. U Zagrebu je tumačio Baka na prvoj hrvatskoj izvedbi Straussove Arijadne na Naxosu i hrabro se uhvatio ukoštac s ulogom posebnih pjevačkih zahtjeva. U zagrebački je repertoar uvrstio Don Carlosa u istoimenoj Verdijevoj operi te Vukosava u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Nastupao je u još jednoj ulozi u operi hrvatskog autora: bio je Jan u Postolaru od Delfta Blagoja Berse. Pollione u Bellinijevoj Normi i Herman u Pikovoj dami Čajkovskog bile su nove vrlo zahtjevne uloge u njegovu repertoaru, za kojima su slijedili Samson u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila, Canio u Pagliaccima, opet uloga u operi hrvatskog skladatelja - Dalion u Gotovčevu Dalmaru te Sobinjin u Ivanu Susanjinu Mihaila Glinke i kao kruna njegovog tadašnjeg repertoara: Siegmund na premijeri Wagnerove Walküre u ožujku 1987. Bila je to još jedna potvrda visokog dometa cjelovite umjetničke ličnosti zagrebačkog opernog prvaka. Slijedivši upute redatelja Hansa Petera Lehmanna, izvrsno je realizirao osebujnu koncepciju lika i glasovno je obogatio svojim impresivnim dramskim tenorom. Siegmunda je pjevao na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla u Boljšoj teatru u Moskvi i u Kijevu u rujnu i listopadu 1989. godine. Na tadašnjem stupnju karijere Stojanov je mogao i trebao pristupiti Wagneru i vjerojatno bi to bio i učinio da nije nakon 1990. Wagner nestao s repertoara zagrebačke Opere.
U sklopu Kulturnog programa zagrebačke Opere za Univerzijadu u ljeto godine 1987. Stojanov je bio jedan od najzaposlenijih solista. Pjevao je Cavaradossija, Juranića, Otella, Eru i Siegmunda. Nastavljao je nizati nove uloge. Kao i većina dramskih tenora, nakon velikih dramskih likova romantičnih opernih junaka prihvatio se karakternih Straussovih uloga: Herodesa u Salomi i Aegistha u Elektri te još jedne uloge u hrvatskom repertoaru: Jožeka u koncertnoj izvedbi opere Dorica pleše Krste Odaka. S Mauriziom u Adriani Lecouvreur vratio se 1990. romantičnom opernom junaku. Zanimljivo je da je te posljednje tri godine karijere Stojanov pjevao i Manrica i Eru i Radamesa. Posljednji put nastupio je na sceni u ožujku 1992. Zatim se posvetio pedagoškom radu.Stojan Stojanov bio je pjevač i umjetnik kakvog zagrebačka Opera u tom fahu nije imala poslije njega, a teško da će ga uopće i imati. Dovoljno je spomenuti da je pjevao Otella, što je dostupno samo malobrojnim tenorima. Premda mu se ponekad zamjeralo da pjeva preglasno, a to se redovito zamjera dramskim tenorima, nesporna je činjenica da nikad nije imao pjevačkih problema i da se uvijek suvereno nosio sa zahtjevima uloge. Scenski je bio iznimno zanimljiv i atraktivan. Bio je rijetko cjelovita glazbeno-scenska umjetnička ličnost, pravi stup ansambla. Umro je u Zagrebu 25. prosinca 2018. godine.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. prosinca 2018.
