Blistave visine
In memoriam Stojan Stojanov (28. prosinca 1929. - 25. prosinca 2018.)
-
Odlaze stupovi Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, pjevači koji su nosili repertoar i mogli pjevati širok dijapazon najzahtjevnijih uloga - od Edgarda u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor do Verdijeva Otella. Dovoljno je spomenuti više od dvadeset Otella, više od trideset Manrica i više od četrdeset Radamesa. Na Božić prošle godine preminuo je posljednji hrvatski Otello – Stojan Stojanov.Stojan Stojanov Gančev, kako se u početku nazivao, došao je u zagrebačku Operu kad je ona upravo vapila za tenorom. Došao je popuniti onaj fah koji od vremena Josipa Gostiča nije bio pokriven. Bio je to pravi dramski tenor snažna ujednačena glasa, sigurnih blistavih visina i snažnoga scenskog izraza. Vrlo muzikalan, široke glazbene i opće kulture, atraktivne scenske pojave i naglašenog smisla za interpretaciju i karakterizaciju lika, uvjerljivo je glasovno i scenski dočaravao mlade operne heroje. Predstavio se na premijeri Porina u obnovljenoj zgradi HNK-a u prosincu 1969. i odmah dao naslutiti da je došao tenor koji će nositi repertoar i dati velik doprinos hrvatskoj operi. O tome svjedoče samo u zagrebačkoj Operi 34 otpjevane uloge (u karijeri ih je otpjevao 82), među njima deset iz djela hrvatskih autora, i samo u Zagrebu gotovo pet stotina nastupa. Bez njega bi bilo teško zamisliti dva desetljeća djelovanja zagrebačke Opere koje je obilježilo mnogo opernih uzleta, a nerijetko je njihov sudionik bio upravo Stojan Stojanov. Pjevao je praktički sve, rijetko je otkazivao, uvijek je bio spreman i uvijek scenski zanimljiv i uvjerljiv. Bio je član zagrebačke Opere, ali je istodobno bio stalni gost beogradske, skopske, ljubljanske, osječke, sarajevske i novosadske Opere s kojima je realizirao niz premijernih projekata i odlazio na gostovanja izvan granica tadašnje Jugoslavije.
Stojan Stojanov rođen je 28. prosinca 1929. u Ajtosu. Po zanimanju trener lake atletike, nakon odsluženja vojnog roka zaposlio se na brodu kao mornar. Na jednom izletu slučajno je pjevao pred skupinom poljskih opernih umjetnika i oni su ga nagovorili da počne učiti pjevanje. Tako je i počeo 1955. u Sofiji kod glasovitog bugarskog pjevačkog pedagoga Hrista Brmbarova i nastavio na Muzičkoj akademiji na kojoj je 1960. diplomirao. Zatim je počeo studirati opernu režiju. Još kao student treće godine Akademije debitirao je 1957. u sofijskom Državnom muzikalnom teatru kao Caramello u opereti Jedna noć u Veneciji Johanna Straussa i odmah je angažiran. U tom kazalištu, koje njeguje vrlo širok repertoar, svladao je niz uloga u operetama. Odlično bugarsko školovanje i rad u opereti stvorili su od njega perfektnog majstora glazbeno-scenskog izričaja. Prvi put je na opernoj sceni nastupio 1961. u Varni kao Rodolfo u Puccinijevoj La Bohème. Od 1960. do 1963. bio je solist sofijske Opere. U međuvremenu je osvojio prva mjesta na međunarodnim pjevačkim natjecanjima. Godine 1957. dobio je zlatnu medalju na Omladinskom festivalu u Moskvi, godine 1959. prvu nagradu na natjecanju Ferenc Erkel u Budimpešti i 1961. prvu nagradu za herojski repertoar u Sofiji. Od 1964. do 1969. bio je član Opere u Skoplju.
Najavljujući popune ansambla u obnovljenoj zgradi HNK-a, Večernji list ovako ga je predstavio u članku s njegovom slikom u ulozi Don Joséa u Carmen: „Jedna od najznačajnjih prinova svakako je mladi bugarski tenor Stojan Gančev koji je posljednjih sezona djelovao u Skopskoj operi, no isto tako uspješno gostovao u Francuskoj, Austriji, Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj i drugim evropskim zemljama. Taj dramski tenor dobitnik je, između ostalog, nagrada na pjevačkim natjecanjima u Moskvi, Beču i Budimpešti.“
Kritika nije njegov prvi nastup dočekala hvalospjevima, ali je odmah uočila njegove glasovne kvalitete. U ožujku 1970. bio je jedan od sudionika glazbeno i scenski raskošne premijere Gioconde. Ugledni zagrebački muzički kritičar Nenad Turkalj napisao je u Večernjem listu da su za uspjeh predstave zaslužni „i od reda odlični protagonisti na čelu s raspjevanom i scenski izražajnom Giocondom Branke Stilinović i tenorom Stojanom Stojanovim Gančevom, koji je poslije nedavnog uspjeha u ulozi Radamesa, i kao Ponchiellijev Enzo potvrdio, glasovnim kvalitetama sa sigurnim visinama i izražajnom igrom, da je umjetnik izrazitog formata.“
Blistave visine, uvjerljivost i polet došle su do punog izražaja i u Stojanovljevoj interpretaciji iznimno pjevački i glumački zahtjevne uloge Gotovčeva Era. Sam Jakov Gotovac rekao je za njega da je rođen za tu ulogu. Poslije je sudjelovao u nekoliko realizacija Ere s onoga svijeta, pjevao ga je u većini opernih kuća tadašnje Jugoslavije i s njim odlazio s njihovim ansamblima na međunarodna gostovanja. A pjevao ga je i diljem Hrvatske - samo u Zagrebu pedesetak puta.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. prosinca 2018.
