Trubadur u Hrvatskoj

U povodu ovosezonskih premijera u HNK Split i HNK u Zagrebu

  • Poslije predstave 27. ožujka 1961. Nando Roje, Anselmo Colzani, Lucille Udovich, Boris Papandopulo, Marijana Radev i Josip Gostič

    Trovator je bio deveta Verdijeva opera koju su talijanske operne družine 1855. izvele u Adamićevu kazalištu u Rijeci. Ujesen iste godine izveden je i u Teatro nobile u Zadru. Izvedbama opere u Rijeci 1857. dirigirao je Ivan pl. Zajc (Giovanni Zaytz). Trovatore je bila sedma Verdijeva opera koju je 5. travnja 1858. u Zagrebu izvela talijanska stagiona pod upravom impresarija iz Milana Ulissea Brambille, a 1865. operu je izvela operna družina Giovannija Battiste Andreazze iz Udina. U svibnju 1858. dva puta je u  naslovnoj ulozi gostovao Franjo Stazić, Vukosav na praizvedbi Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog, tada s imenom Franz Steger prvak K.u K. Dvorske opere u Beču. Teatro Bajamonti (Bajamontijevo kazalište) u Splitu, najljepše i najbogatije na našem jugu, koje je moglo primiti 1500 posjetitelja, nakon stotinu i pedeset dana gradnje svečano je otvoreno 27. prosinca 1859. upravo izvedbom Trovatora. Der Troubadour je izveden u Gornjogradskom novootvorenom njemačkom teatru u Osijeku u drugoj sezoni, 1872./1873, pod ravnanjem njezina upravitelja, mladog diplomiranog studenta dresdenskog konzervatorija, Juliusa Schulza. Osječanka Josie von Petru (1876-1907), nećakinja urednika Slawonische Presse u Osijeku, od 1902. članica bečke Dvorske opere, pjevala je 1905. Azucenu. Šibenska publika upoznala je Trovatora u izvedbi talijanske operne družine Giuseppea Castagnolija u Teatru Mazzoleni 1909.

    U novoutemeljenoj Hrvatskoj operi 2. listopada 1870. Trovator je bila prva Verdijeva opera koju je upravitelj Opere Ivan pl. Zajc predstavio publici. Na hrvatskom jeziku kao „Trovator od Josipa Verdi-a“ u prijevodu Augusta Šenoe izvedena je u Narodnom zemaljskom kazalištu na Markovu trgu 14. veljače 1871. Zajc je dirigirao, u „prizore je stavio“ Josip Freudenreich. Pjevali su: Ognjan pl. Štriga grofa Lunu, njegova supruga Julijana pl. Štriga Leonoru, Matilda Lesić Azucenu, Franjo Gerbić Manrica, Josip Kašman Ferranda, Jelena Vormastini Ines, g. Gregorić Ruiza, Franjo Trček (Fernando Tercuzzi) starog Ciganina, g. Koričić Glasnika. Imena supružnika Štriga kao amatera označena su zvjezdicama. Na trećoj izvedbi Kašman je preuzeo Lunu i postao jedan od najvećih tumača toga lika u povijesti. U daljim izvedbama budući slavni Giovanni Battista de Negri, tada na početku karijere kao Ivan Denegri, bio je sjajan Zajčev Manrico. Šest puta je gostovala Milka Trnina, jedanput Ema Vizjak-Nicolesco, također hrvatska umjetnica s respektabilnom međunarodnom karijerom. Gostovao je i Portugalac Maurizio Bensaude, koji će poslije pjevati u Covent Gardenu i Metropolitanu, a svoje prve zagrebačke nastupe bilježio je i budući omiljeni i nezaobilazni operni i koncertni pjevač Ernesto Cammarota. Do prelaska ansambla u novu zgradu opera je izvedena 94 puta. Stjepan Miletić joj je za druge uspostave opere dao naziv Troubadour, a ravnatelj Opere u njezinu trećem i neprekinutom razdoblju djelovanja Srećko Albini, koji je dirigirao obnovom 1910., vratio joj je naslov Trovator.

    Obnova Trovatora 13. siječnja 1910. uz dirigenta Albinija i redatelja Đuru Prejca donijela je možda najvećeg hrvatskog dramskog baritona s međunarodnom karijerom, Marka Vuškovića, jednu od najboljih hrvatskih sopranistica Milenu Šugh, kasnije udanu Štefanac, uz već spomenutog Cammarotu na premijeri, u daljim izvedbama drugog velikog tenora tog razdoblja, Stanislava Jastrzebskog, mezzosopranisticu Anku Horvat, koja je poslije ubirala lovorike u Dresdenu zajedno s velikim Tinom Pattierom. Mezzosopranistica čarobna glasa Marta Pospišil, poslije udana Griff, veliki i neponovljiv Josip Križaj te odličan bariton Robert Primožič najuglednija su imena izvedaba opere do sljedeće obnove 26. listopada 1921. pod ravnanjem Oskara Jozefovića u režiji Branka Gavelle, na kojoj su nastupili glasoviti tenor Josip Rijavec, koji će ostvariti veliku karijeru između dva rata kao član Berlinske opere, i vrstan verdijanski bariton Drago Hržić. Od 30. prosinca 1921. opera se naziva Trubadur.

    Sljedeća obnova 8. rujna 1929. i 149. izvedba djela, pod Jozefovićevim ravnanjem u režiji Tita Strozzija i scenografiji Ljube Babića, donijela je zacijelo najsjajnije hrvatsko pjevačko ime Zinku Vilfan-Kunc, poslije Milanov, buduću veliku prvakinju Metropolitana. Dodajmo da je Leonora uloga u kojoj je 29. listopada 1927. debitirala u Ljubljani i 1937. prvi put nastupila u Metropolitanu. Partner joj je bio, prema mnogim mišljenjima, najljepši dramski tenor zagrebačke Opere Mario Šimenc. U toj produkciji nastupilo je nekoliko velikih umjetnika: Ljubica Oblak-Strozzi, koja je kao Violetta de Strozzi bila prvakinja Berlinske opere, Pavao Marion Vlahović, koji je također stekao međunarodni ugled, izvrstan bariton Rudolf Župan, još jedan bariton svjetskoga glasa Marko Rothmüller, jedna od najvećih sopranistica zagrebačke Opere, Vilma Nožinić, dvije sjajne mezzosopranistice, Marijana Radev i Anka Jelačić, koja će postati zvijezda Volksopere u Beču, Marijan Rus, koji će nastaviti karijeru u Bečkoj državnoj operi, i jedinstveni Tomislav Neralić, koji će nastaviti karijeru također u Bečkoj državnoj operi i poslije četiri desetljeća biti član Njemačke opere u Berlinu. Nastupao je još jedan veliki bas, Aleksandar Griff.
    Josip Gostič i Nada Puttar-Gold na premijeri 27. siječnja 1954. dir. Demetrij Žebre. red. Nando Roje
    Nova obnova 30. rujna 1944. i 1945. izvedba opere donosi još jedno veliko, možda i najveće ime četvrtstoljetnog djelovanja zagrebačke Opere – Josipa Gostiča. Dirigira Jakov Gotovac, redatelj je Strozzi, a scenografiju je priredio Vladimir Žedrinski. Nova obnova bila je 18. prosinca 1947. i novo veliko ime bio je Vladimir Ruždjak, budući član Hamburške opere, pjevač s karijerom Covent Gardena i Metropolitana. Dirigent je Đorđe Vaić. Nova je obnova 21. siječnja 1954., dirigent Demetrij Žebre, redatelj Nando Roje i scenograf Zvonko Agbaba. Veličanstvena mezzosopranistica Nada Puttar-Gold na početku je karijere koja će je odvesti u Frankfurt i Berlin. Trebalo je proći dvadeset godina do sljedeće obnove, a u tom su se vremenu nizali mnogi sjajni domaći i gostujući inozemni pjevači. Neka budu spomenuti barem Mica Glavačević, Mira Štor, Branka Stilinović, Badema Sokolović, Rudolf Francl, Piero Filippi, Josip Šutej, Milivoj Belavić, Marijan Bujanić, Alexandar Sved, Paula Takacs, Marcella Pobbe, Zinaida Palli, Jean Madeira, Anselmo Colzani, Lucille Udovich, Julija Viner, Nikola Nikolov, Enzo Sordello, Luigi Ottolini. U studenome 1962. dobili smo još jednu Azucenu svjetske karijere, Ružu Pospiš-Baldani. Gostovala je Azucena Metropolitana i Bečke državne opere Biserka Cvejić, Leonoru je pjevala još jedna umjetnica međunarodne karijere, Božena Ruk-Fočić, a počeo je gostovati i omiljeni Umberto Borsò.

    Naposljetku, 28. travnja 1974. bila je nova premijera pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Stanka Gašparovića i scenografiji Olega Kasumovića. Uz neke već spomenute soliste nastupio je sjajan dramski tenor Stojan Stojanov u naslovnoj ulozi i isto tako odlična Mila Kirinčić kao Leonora, a Franjo Petrušanec počeo je stasati u velikog basa zagrebačke scene. Ta produkcija donosi nekoliko izvanrednih umjetnika, veliku, nezaboravnu, svjetsku Ljiljanu Molnar-Talajić, isto tako nezaboravnog Ferdinanda Radovana i Viktora Bušljetu. Kad im se pridružila Biserka Cvejić, bile su to lude predstave kada pljesku nije bilo kraja.

    Premijera 4. ožujka 1985. pod ravnanjem Edoarda Müllera u režiji Nenada Turkalja, scenografiji Aleksandra Augustinčića i posebno lijepim kostimima Ljubice Wagner donijela je dvije gotovo ravnopravne podjele uloga. Leonoru su pjevale Veneta Janeva Iveljić i Ivanka Boljkovac, Azucenu Ruža Pospiš-Baldani i Zlatomira Nikolova, Manrica Bušljeta i Stojanov, Lunu Radovan i Ratomir Kliškić. Poslije je gostovala Božena Glavakova, Lunu je pjevao Vitomir Marof, Leonoru Baženka Milić i Željka Martić, Manrica Ivan Gržanić i Branko Robinšak, a posebno omiljen tumač naslovnog lika bio je još jedan pjevač međunarodnog ugleda i karijere, Janez Lotrič. Među dirigentima koji su se tijekom četrnaest desetljeća u gotovo četiri stotine i pedeset predstava u kući i na gostovanjima nizali spomenimo još Nikolu Fallera, Milana Sachsa, Krešimira Baranovića, Lovru pl. Matačića, Ivana Štajcera, Sama Hubada, Borisa Papandopula, Nikšu Barezu, i u novije vrijeme Zorana Juranića, Lorisa Voltolinija, Mladena Tarbuka i Roberta Homena.

    Trubadur je bila treća Verdijeva opera koju je 11. studenoga 1916. na repertoar uvrstilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. U Narodnom kazalištu u Splitu Trubadur je prvi put izveden 1. lipnja 1951., a u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci 1. prosinca 1954. kao peta Verdijeva opera na hrvatskom jeziku.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 3. prosinca 2018.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji