Nastanak Trubadura

U povodu ovosezonskih premijera u HNK Split i HNK u Zagrebu

• 
  
  Poslije vrlo uspjele praizvedbe Rigoletta u Veneciji 11.ožujka 1851. Verdi se prema običaju povukao u svoj Busseto i počeo tražiti siže za sljedeću operu. Pozornost mu je privukla viteška drama – drama caballeresco – španjolskog dramatičara Antonija Garcíe Gutiérreza (1813-1884). Neobična životnog puta – nakon studija medicine u Madridu, prevođenja drama Eugenea Scribea i Alexandrea Dumasa oca, s namjerom da se unovači – Gutiérrez je 1836. postigao iznenadan uspjeh dramom El Trovador – Trubadur, koja je s velikim uspjehom izvedena u Madridu. Smatra se najvećim djelom španjolskog romantizma. Drama je u svim sastavnicama djelo neobične snage i izvornosti – što je moralo privući Verdija. Obratio se svojemu starom libretistu, pjesniku Salvatoreu Cammaranu (1801-1852), potomku stare napuljske obitelji dramatičara, slikara, glazbenika i glumaca, piscu kazališnih komada i jednom od najpoznatijih libretista tog doba, da mu napiše libreto. Cammarano ga nije stigao završiti, jer je u srpnju 1852. umro pa ga je dovršio još jedan napuljski pjesnik, Leone Emanuele Bardare (1820-1874). 
  
  Verdi je sa skladanjem bio gotov u samo četiri mjeseca. Radnja opere smještena je u španjolsku pokrajinu Aragon početkom 15. stoljeća. Poslije smrti kralja Martina Prvog kao aragonskog i Drugog kao kralja Sicilije (1356-1410), u Aragonu bjesni rat za nasljedstvo između Ferdinanda od Castille (1380-1416), čijim snagama zapovijeda guverner pokrajine aragonske, grof Luna (Martinova žena bila je Maria de Luna, a grof Frederick Luna bio je Martinov izvanbračni unuk), i grofa Jamesa II. Urgella (1380-1433) od Vizcaye (Biscaglie), čiji je sljedbenik i trubadur Manrico. Pobjednik je bio Ferdinand. Primjećujemo anakronizam: trubaduri su povezani s Provansom u 12. stoljeću. O njima se govori još u 13. stoljeću, ali u 15. više ne. Treći je povijesni lik drame Leonora de Sargasto, dvorska dama na dvoru Ferdinanda od Castille. O Azuceni povijest ne govori ništa, ali profinjenim instinktom vrsna dramatičara Verdi je upravo nju učinio glavnim likom svoje opere kojoj je prvotno želio dati naslov Azucena. U svakom slučaju, najviše je bio zaokupljen likom i karakterom nesretne Ciganke i svojemu je libretistu davao precizne upute o tome kakav treba biti lik žene čiji su životni pokretači ljubav prema sinu i želja da osveti majku. Radnja se događa u palači Aliaferia u Zaragozi, rezidenciji aragonskih kraljeva, koju su u 11. stoljeću sagradili Arapi, u biskajskim planinama, u dvorcu Castelloru i u njegovoj okolici.
  
  Impresario Teatra Appollo u Rimu u kojemu se trebala održati praizvedba Trubadura, Cancio Jacovacci, upozorio je Verdija prije izvedbe na sljedeće:
  – u operi se ne smiju upotrebljavati pojmovi kao: oni koji su izvan zakona ili predstavnik protivničke stranke
  – umjesto: spaljena je na lomači, što bi moglo asocirati na djelovanje inkvizicije u to doba, treba reći: osuđena je na smrt
  – publika ne smije vidjeti kako Leonora ispija otrov, jer samoubojstva nisu dopuštena
  – ne smiju se upotrebljavati ni svete riječi, ni nemoralne
  – Leonora može ući u samostan, ali ne smije spomenuti riječi: crkva, samostan i zavjet
  – umjesto riječi „Miserere“ treba pjevati „Ah, pietade“
  – scensku glazbu može pratiti akordeon koji zvuči kao orgulje.
  Na što je sve skladatelj morao obraćati pozornost u Italiji sredinom 19. stoljeća!
  
  Trubadur je koncentrirana emocionalna napetost tijekom cijele opere, trijumf melodije i fantastičan primjer kako se melodijom mogu karakterizirati likovi. Luna i Leonora imaju upravo aristokratsku finoću linije, što odaje njihovo podrijetlo, iz Azuceninih arija izbija elementarnost, a Manrico je negdje na pola puta između njih. Poznati austrijski glazbeni kritičar Eduard Hanslick (1825-1904) napisao je da likovi u Trubaduru dolaze na scenu kao da su izbačeni iz katapulta, pokreće ih neka sirova snaga, surova istinitost što ih čini tako živima i uvjerljivima. Gotovo stoljeće poslije, engleski glazbeni kritičar Francis Toye (1883-1964), inače vrlo strog u procjenjivanju Verdijeva opusa, napisao je: „Neki efekti u operi, budući da su ih nebrojeno puta ponavljali drugi skladatelji, mogu nam se učiniti preobičnima. Pa ipak, uz nevjerojatno bogatstvo melodike u operi, što joj je osiguralo trijumf, u Trubaduru je prisutna posebna kvaliteta, demokratska, ako hoćete, prije nego aristokratska, ali to ne znači da je manje dojmljiva. S vremena na vrijeme nakon niza konvencionalnih i trivijalnih stranica izroni nešto i pogodi vas, nešto elementarno, furiozno, duboko istinito. Trubaduru su predbacivali neuglađenost, i to ne bez razloga. Ali to je neuglađenost veličine, nusprodukt vitalnosti i strasti, bez čega nema velike umjetnosti. Zar Shakespeare nije nikad neuglađen? Ili Beethoven?“
  
  Veliki talijanski dirigent Riccardo Muti, najmjerodavniji kad je o Verdiju danas riječ, smatra da je Trubadur opera mladih ljudi, puna ljubavi, rijeka glazbe od prve do zadnje note. „To je pjevanje, pjevanje, i cijelo vrijeme pjevanje.“ Neki su kritičari pisali da je u Trubaduru Verdi ubio belkanto postavljajući pred interprete vratolomne zahtjeve, a danas se upravo ta opera smatra apoteozom belkanta. Sve četiri glavne uloge, a mogli bismo dodati i petu, uzor su belkantističkog tretiranja vokalnih dionica i traže vrhunske pjevače. 
  (nastavlja se...)
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 3. prosinca 2018.
  

Piše:

Marija
Barbieri