Maestralno iščitana partitura

Uz premijeru Čarobne frule W. A. Mozarta u HNK Zagreb, 22. studenog 2018.

• 
  
  Dobiti praznu scenu i partituru i stvoriti svijet jedne opere iznova. Kako to učiniti, pitanje je koje si postave svi oni koji surađuju kod njezina novog predstavljanja. Čarobna frula W. A. Mozarta od prve je svoje izvedbe progovorila univerzalnim jezikom, o univerzalnim vrijednostima, ali ostajući u domeni zaigranog, djetinjeg, osebujnog kazališnog žanra Singspiela. Zbog toga, njezina je partitura i danas poput šifre koja se mora odgonetnuti kako bi se otkrio svijet koji lebdi iznad njezinih crtovlja i oživotvorio se u nekom kazalištu, od tona do tona, do pokreta, dekora, boja, svjetla… Pronaći dimenzije dubokog, moralnog i simboličnog, kao i onog ljupkog i zaigranog, nešto je čemu su težila i teže bezbrojna čitanja ovog remekdjela, koje se u njima i pronalazilo i gubilo i izranjalo u različitim izvedbama.  Ali, na novoj predstavi Čarobne frule u HNK Zagreb otkrivanje te šifre i postavljanje u balans dubokog i površnog, krajnje ozbiljnog i krajnje neozbiljnog, i više je nego uspjelo; nova Čarobna frula učinila nam se na njezinoj premijeri poput čudesne fatamorgane koja lebdi nad crtovljima rastvorene Mozartove partiture.

  Od trenutka kad se iznad orkestra nakon uvertire počne dizati sivi zid s treperavim ekranima pred kojim su se okupili stanovnici nekog postapokaliptičnog svijeta, i otvori duboka, nestvarna scena puna lelujavog cvijeća koje se iz kulisa pretače u holografske projekcije, stvarajući iluziju gustih i nezemaljskih livada, predstava se na sceni izdiže i raste poput bujne kose na glavi orkestra. Od tog trenutka kao da smo ušli u igru, bajku smještenu u neku novu dimenziju, koju okružuju samo prozračne sfere oblikovane poput saća. Organski se nadovezujući na Mozartov zapis, ničim ne otežavajući Mozartovu iskru genija koja je tako sjajna u ovoj operi, glazbena izvedba u cijelosti i režija koja je izrasla iz glazbe, dajući joj polet i protočnost, podržale su Mozartovu ideju i potaknule vatromet doživljaja. Suradnja je to s glazbene strane maestra Nikše Bareze, čije je jasno čitanje glazbu učinilo jednostavnom i u prvom redu točnom, i solista i ansambala ujednačene, visoke razine izvedbe. Kontekst im je dala režija Krešimira Dolenčića koji je, ako možemo ovdje u najpozitivnijem smislu parafrazirati onu izreku zaslužili su jedan drugoga – definitivno zaslužio Mozarta. Nesputan u idejama, vedar, duhovit, bogat ali ne pretjeran i natrpan, dao je glazbi da diše, dao je predstavi lakoću i ni u jednom trenutku nije režija zasmetala glazbi, nigdje nije bilo nepotrebnih utega, suvišnih pokreta, koreografija i bogzna čega sve ne, čime se redatelji često koriste ne bi li se probili kroz partituru i prikrili nedostatke stvarne režije. Ovdje je stvarna režija pratila, pobuđivala i oblikovala u plemenitu, lijepu i nestvarnu sliku ideje Mozarta i njegovog libretista Emanuela Schikanedera, ne dodajući im ništa suvišno, ali im dajući život. Likovi, u izvedbi - osim par novih imena - redom nam dugo poznatih pjevača, zaživjeli su pravim životom, pa nismo gledali te pjevače nego pratili te likove, koji su ne samo propjevali nego i prohodali i progovorili na najbolji način. Progovorili su, što je jedna od velikih prednosti nove Čarobne frule, hrvatskim jezikom, na koji su prevedeni originalni njemački dijalozi jer se predstava odmah činila bližom i pristupačnijom, a bit će razumljiva i sasvim mladoj publici, dok su glazbeni ulomci ostali u prepoznatljivom i pitkom njemačkom originalu. Odabir solista u velikim i uvjetno rečeno malim ulogama, jer u Čarobnoj fruli su sve važne da bi opera funkcionirala, bio je pogođen.

  Središnje likove princa Tamina i princeze Pamine donijeli su istaknuti prvaci opernih pozornica Tomislav Mužek i Valentina Fijačko, dajući značaj i glasom i izrazom svojim ulogama: Tomislav Mužek natkrilivši lûk predstave svojom jedinstvenom muzikalnošću, ozbiljnom, prinčevskom pojavom i stavom, koji je ujedno i ležeran i opušten, a pjevački siguran i sasvim uronjen u Mozartov svijet. Na sceni u prvom redu ostvaruje odličnu vezu s Papagenom Ozrena Bilušića, tijekom zajedničkog putovanja prema Sarastrovom svjetlu.

  
  
  Valentina Fijačko Pamina je koju odlikuje prava mozartijanska vedrina i sabranost, jasnog, lijepog glasa, dok joj možda nedostaje malo krhkosti u trenucima arije Ach, ich fühl's, koja nasuprot odrješitim Kraljičinim arijama, predstavlja emocionalni vrhunac opere. Ali s druge strane, u njezinoj je izvedbi podcrtan karakter i mudrost Pamine kao spone između svijeta Kraljice noći i svijeta Sarastra, što ju na zanimljiv način upotpunjuje.

  Ivana Lazar zahtjevan lik Kraljice noći, ocrtan vratolomnim koloraturama Kraljičinih arija, utjelovila je glasom nježnog, srebrenkastog sjaja. Sve kolorature i visoki skokovi bili su dosegnuti, opisujući lik pomalo tajanstvene, neuhvatljive kvalitete, koja nije dramatična bojom, ali čiji je izraz osvetnički na jednoj ženstvenijoj, nježnijoj razini, čemu pridonose i režija i koreografija Lea Mujića, koje Kraljicu noći prikazuju kao nekakvu svemirsku divu pred mikrofonom u kabaretu smještenom među tamnim galaktičkim projekcijama.  

  Sarastro, nasuprot njoj, u dijelu predstave prikazan je kao običan čovjek a dijelom kao visoki svećenik, okružen savršenim redom svojih svećenika i medeno žutim prostranstvom pročišćujuće vatre, čime se podcrtava ideja postajanja čovjeka čovjekom u ovoj operi punoj simbolike. Sarastra je pjevao mladi bas Marko Špehar, sonornog i u svakom trenutku fino oblikovanog glasa, koji je pravo otkriće na našoj sceni. Prikladan i pojavom, odmjerene izražajnosti i dostojanstven u scenskom pokretu, bio je dominantan Sarastro.

  Ozren Bilušić preuzeo je na sebe dobar dio duhovitosti i razigranosti predstave, kao lepršav i simpatičan Papageno, prikazujući mane ovog lika sklonog životnim radostima i užicima, s urođenom duhovitošću i nizom gegova koji izlaze iz konteksta predstave i sežu prema publici, stvarajući s njom snažnu vezu. I pjevom i glumom oživotvorivši pravi singspielovski karakter, ne možemo se oteti dojmu da je na neki način donio odjek samog Schikanedera koji je bio prvi Papageno.

  
  
  Tri dame činile su pjevački odlično izbalansiran i glumački dojmljiv trio: Kristina Anđelka Đopar kao Prva dama, koja je s lakoćom otpjevala zahtjevnu visoku dionicu, te glasom i izrazom moćne Druga i Treća dama - Tamara Felbinger Franetović i Dubravka Šeparović Mušović, koja je duhovitoj dramatici njihova nastupa pridonijela izražajnim dubrovačkim akcentom. Drugi snažan adut predstave jest grupa Triju dječaka u izvedbi članica zbora Zvjezdice - Gite Erben, Glorije Pinturić i Gite Hajdarhodžić, koje su briljantno čistom intonacijom i pravom mozartijanskom frazom otvorile anđeosku dimenziju Mozartove glazbe. Duhovito istaknuti na pozadini Dolenčićeva pastelnim bojama iznijansiranog svijeta dobra i zla, Tri dječaka postaju tri krilata majmunčića koji se, vođeni nenametljivom koreografijom Lea Mujića, blago gegaju oko glavnih aktera, dajući im presudne savjete. Slagalici zanimljivih likova koji pomažu ili odmažu glavnim likovima na putu od tame do svjetla pridružio se i Monostatos, u glasovno lijepoj izvedbi tenora Marija Bokuna, koji je razigrao scenu zajedno sa svojom pratnjom, uključujući u svoj nastup i duhovitu koreografiju à la Bruce Lee.

  Odličan niz solista nastavljaju u manjim ulogama Ivica Trubić kao Govornik, Siniša Galović kao Svećenik, Marta Schwaiger kao Papagena te Božimir Lovrić i Robert Palić kao Čuvari vatre i vode.

  Zbor Opere, koji je pripremio Luka Vukšić, opet je pokazao savršenu uvježbanost, niz lijepo iznijansiranih izraza, te puninu boje i dinamički raspon koji je zazvučao impozantno posebno u završnim trenucima predstave, kada se sa scene spuste u parter za završni zbor.

  Dirigent Nikša Bareza neprimjetno je vodio kroz partituru, dopuštajući ono najvažnije, a to je da glazba teče, da djeluje lako i jednostavno - ono za što treba puno umijeća i pripreme. Od uvertire, koja je počela usred čudne, sive scene nekakvog apokaliptičnog svijeta, orkestar je malo-pomalo uvodio u zaigranu glazbu i priču opere. Dobro uvježban, lijepog tona, usklađen i na razini Mozartove partiture, davao je zaista plodnu podlogu da iz njega izraste glazbena igra na sceni.

  
  
  Veliki adut predstave njezin je vizualni oblik, predivno ukomponiran iz organski povezane scenografije, kostimografije i video-projekcija, s koreografijom Lea Mujića koja je dodatno omekšala zaigranu humanost Dolenčićeve režije. Scenograf i kostimograf Simon Bejer, kojeg poznajemo od predstave Zaljubljen u tri naranče, uz pomoć vrhunski izvedenih video-projekcija Iana Williama Gallowaya, postigao je da se iz početnog obeshrabrujućeg ali vrlo kratkog prizora sivila kao čarolijom prebacimo u nekakav drugi svemir, novi planet koji je čas okružen prizorima tamnog zvjezdanog neba, čas se pretvara u hram okružen mekim žutim plamenom, s maštovitim kostimima i rekvizitom. Dodir besprijekorno oblikovanog svjetla Denija Šesnića i zvučne instalacije kao prijelazi iz jednog svijeta u drugi Stanka Juzbašića, dali su svoj doprinos čaroliji nove režije Čarobne frule, koja je svoj vrhunac doživjela na kraju – s različitim urnebesnim, humanim i duhovitim krajevima i trijumfima koji ovjenčavaju sudbine njezinih likova. Čarobna frula u režiji Krešimira Dolenčića i izvedbi svih protagonista pravi je trijumf humanosti i optimizma, maestralno iščitan iz čarobne Mozartove partiture.
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 26 studeni 2018.

Piše:

Zrinka
Matić