Radost muziciranja

Gioachino Rossini (Pesaro, 29. veljače 1792. – Passy, pokraj Pariza, 13. studenoga 1868.) – uz 150. godišnjicu smrti

• „Bijaše to vrlo mio mladić ugodna ponašanja, vesele naravi, duhovit, privlačna lica, dobro odgojen, ponosan, iskren prijatelj, pomalo ironičan, ali dobar i dublji nego što je izgledalo. Nitko ga nikada nije potpuno shvatio. Mnogi su ga prosuđivali po vanjskom izgledu, a taj je bio kao i njegova glazba: prividno laka, vedra i jednostavna. A kad bi ga se bolje upoznalo kao čovjeka, otkrivale bi se one iste kvalitete što ih nalazimo u njegovim djelima kad ih dublje proučavamo. Rossini je bio revolucionar, reformator i novator. Njegova je kultura bila vrlo solidna, poznavanje zanata sigurno, dobrota i osjećaj prijateljstva veće nego što se to moglo nazreti iz njegova stidljiva ponašanja. A sve je to bilo pokriveno izgledom vragolana, koji je zabavljao okolinu. Ništa nije bilo ugodnije od Rossinijeve konverzacije, a najzanosniji su bili trenuci, kojih se sjeća i Auber, kad bi maestro sam sjedao za glasovir i svojim vrlo lijepim baritonom i s mnogo brija pjevao cavatinu Figara. Tada je sve prštalo od žara i činilo se kao da će dim prosukljati iz tipaka od slonovače.“
  
  Tako je autor koji se potpisuje M. Jouvin o svojoj knjizi o Rossiniju opisao jednu od najzagonetnijih skladateljskih ličnosti. Bruno Cagli (1942.), uz Alberta Zeddu (1928-2017), najbolji poznavatelj Rossinija i njegova opusa, smatra ga vrlo modernim, starinskim i modernim istodobno, i misli da je u tom smislu vrlo suvremen. Prema njemu je Rossinijeva ljubav prema prošlosti, koju je osjećao kao živu nostalgiju, znak kompleksne modernosti. Cagli smatra, da je i njegova neuroza, od koje je dugo bolovao, moderna. Razloge Rossinijevoj „velikoj šutnji“, koja je – uz iznimke Stabat Mater, Petite messe solennelle (Male svečane mise) i nekih manjih skladbi – trajala gotovo četiri desetljeća vidi u tome što nije izdržao kušnju činjenice da je bio genijalan dječak koji je vrlo rano stekao slavu, a nije se slagao s nekim tokovima romantične umjetnosti pa je više volio povući se.
  
  Rossinijev život mogao bi biti sadržaj nekog kazališnog djela. Ništa u njemu nije bilo ni obično ni svakodnevno, pa ni sam datum rođenja, 29. veljače prijestupne, 1792., u malom gradiću na jadranskoj obali – Pesaru, pa se prozvao labudom iz Pesara. Kako mu je otac Giuseppe, veliki zaljubljenik u ideje Francuske revolucije i zbog toga prozvan il vivazza, rodom iz Luga, govorio je: „Ja sam labud iz Pesara, ali vepar iz Luga.“ Talijanski je to igra riječi (cigno di Pesaro, cignale di Lugo) – što je vrlo kratak i vrlo oštrouman opis Rossinijeva karaktera.
  
  Rossinijeva majka Anna imala je lijep glas, i kad je otac mesar i trubljač mjesne glazbe bio zasužnjen, bila je primorana zarađivati kruh kao operna pjevačica. Gioachino je rano počeo učiti pjevanje. Iz dječačkog soprana razvio se u lijep bariton. S trinaest je godina slovio kao vrstan pratilac za glasovirom, s četrnaest se upisao u Liceo musicale u Bologni. S petnaest je skladao svoj prvi operni pokušaj Demetrio e Polibio i počeo učiti glazbu kod oca Stanislaa Matteija (1750-1825). Kod oca Matteija na partiturama Haydna i Mozarta kojima se duboko divio oblikovala se njegova umjetnička osobnost. Mattei ga je prozvao il tedeschino (Nijemčić) aludirajući na te njegove afinitete i na značenje koje je pridavao orkestru.
  
  Sa šesnaest godina Rossini je skladao kantatu Pianto d' armonia per la morte d' Orfeo, bilo mu je osamnaest kad se u kazalištu San Moisè u Veneciji 3. studenoga 1810. izvela njegova prva farsa giocosa, La cambiale di matrimonio (Bračna mjenica). Slijedile su: kantata Didone abbandonata te opere L' equivoco stravagante (Neobična zabluda) i L' inganno felice (Sretna prijevara). S dvadeset godina skladao je sedam opera. La scala di seta (Svilene ljestve) praizvedene u istom venecijanskom Teatru San Moisè 9. svibnja 1812. i La pietra del paragone (Kamen kušnje), praizvedena 26. rujna 1812. u milanskoj Scali, otkrile su budućega genija. Godine 1813. u venecijanskom Teatru La Fenice premijerno izveden Tancredi donio mu je slavu. U prašnjavi svijet opere serie zapuhnuo je svjež povjetarac, i njegov budući biograf, slavni francuski romanopisac Henri Beyle (1783-1842), poznat kao Stendhal, operu je nazvao primjerom „djevičanske čistoće“.
  
  Iste, 1813. godine, kad je praizveden Tancredi (Tankred) Rossini je osvojio opću naklonost operom L' Italiana in Algeri (Talijanka u Alžiru). Stendhal je pisao: „Rossinijev je mladenački genij procvjetao.“ U Scali se 1814. izveo Il Turco in Italia (Turčin u Italiji). Rossini je postao slavljen i tražen. Zapeo je za oko, točnije uho, najutjecajnijem kazališnom impresariju toga doba Domenicu Barbaiji.
  
  Domenico Barbaia rođen je 1778. godine u Milanu u obitelji koja je pripadala najnižim društvenim slojevima. Bio je praktički bez ikakve naobrazbe, ali bistar, spretan, nadaren i sposoban. Zahvaljujući razvijenom poslovnom instinktu, uspio je u vrlo kratko vrijeme, u samo dvije godine, od poslužitelja u maloj kavani postati vlasnik lanca kavana. Izumio je napitak – kavu s tučenim mlijekom, neku vrstu preteče današnjeg cappuccina, koju je mogla zamijeniti i čokolada. Napitak se toliko svidio Milanezima da su hrlili u Barbaijine ugostiteljske objekte. Istodobno je stvorio „carstvo kartaške igre u cijelom talijanskom kraljevstvu“, kako je napisao poznati engleski povjesničar, muzikolog i novinar iz ugledne talijanske firentinske obitelji, John Rosselli, objavljenoj u Torinu 1985. U Italiju je uveo i rulet. Usput se u vrijeme Napoleonovih ratova bavio i trgovinom oružjem. Kad je stekao golemo bogatstvo, preselio se 1808. u Napulj gdje se nastavio baviti igrama na sreću. Ali, Barbaina je strast bila kazalište – opera – i raspolažući s dovoljno novca i imajući istančan njuh da osjeti vrijednosti mladoga glazbenika, vratio je napuljskom kazališnom životu prijašnji sjaj. Kazalište je opet steklo golemu popularnost i naklonost kraljevskih suverena, a on sam bio je u milosti kralja Ferdinanda IV. s kojim je dijelio naklonost tadašnje prve dive San Carla Isabelle Colbran. Barbaia je postao impresario napuljskih kazališta, među njima od 1809. do 1824. i najslavnijeg Teatra di San Carlo.
  
  Barbaia nije griješio u prosudbama. Vrlo rano otkrio je genij mladoga Rossinija i pomagao mu graditi karijeru. Potpisao je s njim ugovor da u sedam sezona sklada deset opera. Godine 1821. postao je istodobno i impresario bečkih kazališta Kärntnertortheatera i Theatera an der Wien, a 1825. milanske Scale. Gotovo svemoćan u kazališnom svijetu, uvelike je zaslužan ne samo za razvoj karijere Gioachina Rossinija nego i onih Gaetana Donizettija, Vincenza Bellinija i Carla Marije von Webera. Jedan od najvećih opernih impresarija 19. stoljeća, a možda i uopće, umro je u Posilipu pokraj Napulja 16. listopada 1841. godine.
  
  Barbaia poziva Rossinija u Napulj u kojemu je glazbeni život tada bio najrazvijeniji u Italiji. Orkestar Teatra di San Carlo bio je sjajan. U Napulju je djelovalo nekoliko pjevača iznimnih kvaliteta: tenori Manuel Garcia (1775-1832), Giovanni Davide /David) (1790-1864) i Andrea Nozzari (1776-1832) te glavna zvijezda, španjolska sopranistica Isabella Colbran (1785-1845). Rossini se u nju žarko zaljubio (poslije se s njom vjenčao), ona je postala njegov umjetnički idol i za nju je skladao deset uloga u nizu svojih opera seria: Elizabetu, Desdemonu, Armidu, Elciju, Zoraidu, Hermionu, Elenu, Annu Erisso, Zelmiru, Semiramidu.
  
  Prva opera koju je Rossini skladao za Napulj bila je Elisabetta, regina d'Inghilterra (Elizabeta, engleska kraljica). Slijedili su Otello, Armida, Mosè in Egitto (Mojsije u Egiptu), Ricciardo e Zoraide, Ermione, La donna del lago (Žena s jezera), Maometto II (Mehmed Drugi) i Zelmira.
  
  Isabella Colbran svojom je osobnošću bila predodređena za dramske likove, a Rossinija je neodoljivo privlačio buffo-žanr pa je s radošću prihvatio ponudu impresarija Teatra di Torre Argentina u Rimu da za karnevalsku sezonu 1816. sklada komičnu operu.
  
  Bio je to Il barbiere di Siviglia prema Beaumarchaisu (1732-1799). Za ulogu Rosine pozvao je svoju prijateljicu iz djetinjstva – kontraltisticu Geltrude Righetti-Giorgi (1793-1862). Unatoč tome što je sama praizvedba završila tragikomično, opera je ipak odmah prihvaćena. Praizvedba opere Il barbiere di Siviglia ossia L' inutil precauzione (Seviljski brijač ili Uzaludan oprez) u povijesti je zabilježena kao fiasco. U kazalištu je bilo mnogo poštovatelja Giovannija Paisiella (1740-1816), koji je ranije skladao operu istog imena i sadržaja, i oni su gestu mladog Rossinija smatrali čak i uvredom starome maestru. Druga je predstava hladno primljena, a treća je već doživjela uspjeh. Jasno je da su za neuspjeh praizvedbe krive mnoge nespretne (nesretne) okolnosti koje su pozornost skrenule na sporedne pojedinosti. Ali glazba je bila tako briljantna da je trijumfalni put opere po svijetu počeo već dvije godine kasnije pod naslovom Seviljski brijač, kako se prvi put izvela u Bologni nešto poslije praizvedbe.
  
  Seviljski brijač je u neku ruku opera di bravura, jer se rijetko u kojem djelu može pronaći toliko elemenata bravuroznog stila koji su čvrsto uklopljeni u radnju i služe za postignuće određenog cilja – komičnog djelovanja. Oni su tako integralno povezani s likom da kod Rosine izražavaju prkos i odlučnost, u Figara lukavost i vještinu, kod Almavive ograničenu inteligenciju, u Don Bartola priglupost i nadutost, u Don Basilija nagnuće spletkarenju. Sve su to živi likovi majstorski ocrtani i toliko karakteristični da postaju gotovo simboli. Inventivna melodija i pregnantna ritmika okosnice su djela. A što najviše iznenađuje s obzirom na doba nastanka jest važnost koju je Rossini dao orkestru, ne samo u samostalnim prizorima – sjajnoj uvertiri i prizoru oluje – nego i u pratnji pjevača. Orkestar je tumač psihološkog stanja i zbivanja.
  
  Rossinijevo bogato nadahnuće i izvanredno vladanje skladateljskom tehnikom najjasnije je razvidno u ansamblima, poglavito u finalu prvoga čina. U blještavom allegru izmjenjuju se kao u nekom vrtlogu vrlo kratke note – tridesetdruginke – od najnižih do najviših registara, od pianissima do fortissima, i u jednom dahu, podcrtane orkestralnom pratnjom koja često demantira riječi protagonista, proizvode rijetko komičan efekt – odraz stanja zbunjenosti, zaprepaštenja, likovanja, čuđenja i samouvjerenosti osoba na sceni. To je vrhunac komike situacije, u čijem je stvaranju Rossini majstor. Za razliku od Paisiella koji je jednostavno komičar, Rossini je uz to i čarobno lepršav, pun mladenačkog žara i brija. Rossini se nije, poput Mozarta, puno zamislio nad društvenom i političkom situacijom svojega vremena, iako se i njegov Figaro šalom i ironijom izruguje frivolnoj umišljenosti plemstva i lakomosti svećenika. On je u svojoj operi ostao vjeran sebi i svojoj vedroj i duhovitoj prirodi. I stoga u Seviljskom brijaču najviše osvaja njegova živa, neposredna i blistava komika.
  
  Godinu dana nakon neobičnog neuspjeha praizvedbe i golemog uspjeha druge izvedbe Seviljskog brijača, Rossini se opet našao u Rimu vezan ugovorom da sklada novu operu za Teatro Valle. Zajedno sa svojim impresariom, pjesnikom Jacopom Ferrettijem (1784-1852) tražio je pogodan siže za karnevalsku sezonu 1817. Želio je vedar sadržaj i odabrali su priču La Cenerentola (Pepeljugu) prema istoimenoj bajci Charlesa Perraulta (1628-1703). Nakon Pepeljuge, Rossini je u Italiji skladao još šesnaest opera, među njima: La gazza ladra (Kradljiva svraka) i Semiramide. Praizvedbom Semiramide prema istoimenoj Voltaireovoj tragediji u Teatru La Fenice u Veneciji 3. veljače 1823. Rossini je rekao zbogom Italiji. Za njegovu suprugu Isabellu Colbran naslovna uloga u toj operi-seriji bila je labuđi pjev.
  
  Osjećajući Italiju pretijesnom, Rossini se zaputio u glazbeno središte svijeta – Pariz. Nezamislivo je kako ga je Pariz dočekao i kakve je sve počasti u njemu uživao! Kraljevska akademija lijepih umjetnosti proglasila ga je svojim članom. Postao je upraviteljem Théâtre des Italiens i „Prvi kraljevski skladatelj i generalni francuski inspektor pjevanja“ (Premier Compositeur du Roi et Inspecteur Général du Chant en France) s godišnjim prihodom od dvadeset tisuća franaka. Na raspolaganju su mu stajale najveće pjevačke zvijezde onoga doba.
  
  Za krunidbu Charlesa X. godine 1825. okupio je deset vrhunskih pjevača, izvrstan orkestar i balet pariške Velike opere i skladao scensku kantatu Il viaggio a Reims (Put u Reims), preradio je Maometta II (Mehmeda II.) u Le Siège de Corinthe (Opsadu Korinta), Moséa in Egitto (Mojsije u Egiptu) u Moïse et Pharaon (Mojsije i faraon), skladao opéru comique Le Comte Ory (Grof Ory, 1828) te godine 1829. s Guillaumeom Tellom stvorio najljepši primjerak novoga žanra – velike opere. A onda je umjetnički zastao. Preživio je dolazak Vincnza Bellinija i Gaetana Donizettija, instinktom koji ga nikada nije prevario osjetio je veličinu mladoga Verdija. Postao je institucija. Bila je čast biti pozvan u njegovu kuću u Chaussée d' Antin, uživati u njegovoj duhovitoj i vještoj konverzaciji, a i u njegovim gastronomskim specijalitetima.
  
  Gioachino Rossini umro je prije stotinu i pedeset godina. 13. studenoga 1868. u svojoj vili u Passyju pokraj Pariza. Njegovo tijelo preneseno je godine 1887. u firentinsku crkvu Santa Maria della Croce i ondje pokopano uz druge talijanske velikane.
  
  Rossini je počeo stvarati u Italiji u kojoj su posljednji predstavnici napuljske škole Giovanni Paisiello i Domenico Cimarosa (1749-1801) skladali svoja posljednja djela, a Luigi Cherubini (1760-1842) i Gaspare Spontini (1774-1851) djelovali u Parizu. Francuska je zbrajala rezultate Napoleonovih ratova. Prošlo je vrijeme angažirane Mozartove komične opere koja je prethodila Francuskoj revoluciji, počela se osjećati želja za popuštanjem napetosti i tražila se zabava. Bilo je to vrijeme Bečkog kongresa koji je europske probleme rješavao uz zvukove plesa. Razjedinjena Italija u kojoj se još nije rodila ideja o borbi za nacionalno ujedinjenje, postajala je glazbena provincija. A tada se pojavio jedan zakašnjeli sin prosvjetiteljske epohe, iznimno nadaren glazbenik, briljantan entuzijast koji će stvoriti vlastiti stil, okušati se na svim područjima, od opere do sakralne glazbe i instrumentalnih skladbi.
  
  Rossini je osjetio puls vremena, želju za neangažiranim veseljem i ispunio ju je. Radost muziciranja glavna je značajka njegova stila i misao vodilja njegova stvaranja. Iz 18. stoljeća zadržao je mnoge stilske elemente, ponajprije vokalnu tehniku (žalio je za pjevačkim umijećem kastrata), zatim neke ritmičke uzorke i formalne postupke. Istodobno je unio bitne novine. Slomio je samovolju pjevača koji su autorov glazbeni tekst uzimali tek kao predložak na kojemu će pokazati umijeće vladanja koloraturnom tehnikom. Sam je zabilježio sve ukrase i tako utemeljio vokalnost specifičnih zahtjeva – vocalità rossiniana. Orkestru je dao veću važnost i stvorio karakteristični crescendo. Njegova je maksima bila: jednostavna melodija, jasan ritam. Njegove partiture krase šarm i vitalnost. Prema riječima talijanskoga muzikologa Luigija Rognonija (1913-1986): „Velika novost koju je unio Rossini, sugestivna moć i neodoljiva privlačnost njegova stila leži u njegovoj humanizaciji instrumenata. Njegova je glazba fizička radost ritma i zvuka.“
  
  S Rossinijem je otišao svojom klasičnom čistoćom linije posljednji predstavnik glazbe osamnaestoga stoljeća, a osjećajem za novo vrijeme i nov dramatski izraz prvi predstavnik romantičnog devetnaestog stoljeća. S njim je završila opera buffa. Donizettijeve komične opere, Verdijev Falstaff i Puccinijev Gianni Schicchi pripadaju drugoj vrsti. Rossinijeva radost muziciranja, njegov toliko karakterističan brio postali su prošlost. Na pragu je bila velika opera, koju je upravo on svojim Guillaumom Tellom utemeljio.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. studenoga 2018.

Piše:

Marija
Barbieri