Veliki uspjeh Mjesečarke (La Sonnambula) na praizvedbi 6. ožujka 1831. u Teatru Carcano u Milanu s Giudittom Pastom (1797-1865) u naslovnoj ulozi pribavio je Vincenzu Belliniju (1801-1835) narudžbu Scale za novu operu. Rezultat je bila Norma. Najbolji libretist onoga doba, pjesnik Felice Romani (1788-1865) koji je napisao uspio libreto Mjesečarke, ponovno je Bellinija opskrbio vrlo funkcionalnim libretom temeljenim na drami Norma ili Čedomorstvo suvremenog francuskog pjesnika i dramatičara Alexandrea Soumeta (1788-1845), u kojoj je iste godine u Parizu glasovita francuska tragetkinja Mademoiselle George (1787-1867) postigla velik uspjeh. Radnja opere događa se u Galiji u stotoj godine poslije Krista, u vrijeme kada druidi, svećenički stalež Kelta, pripremaju ustanak protiv zavojevača Rimljana. Velika druidska svećenica Norma prekršila je svećenički zavjet čistoće, zaljubila se u Pollionea, rimskog prokonzula u Galiji, i s njim ima dvoje djece. No on se zagledao u mlađu svećenicu Adalgisu i spreman je napustiti Normu i s Adalgisom otići u Rim. Na kraju će Norma optužiti samu sebe za grijeh koji je počinila, Pollione će se pokajati, i oboje će zajedno otići u smrt. Slavni njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860) izjavio je da libretu Norme nema premca po dramskoj obradbi tragične teme.
S Normom je Bellini dostignuo vrhunac svoga razvoja i stvorio djelo velike lirske i dramatske ljepote. Glazba opere izražava melodijom – i to onom kakvu nitko nije napisao ni prije ni poslije njega – dramsku radnju epskih razmjera koja neprestano raste do finala. Proslavljenoj nastupnoj ariji Norme, cavatini Casta Diva, možda najljepšoj koju je i sam Bellini napisao, divili su se, i danas se dive, ne samo slušatelji nego i veliki skladatelji, uključujući Richarda Wagnera (1813-1883) koji je izjavio da se od Bellinija može naučiti što je melodija. Tu istodobno lirsku i nekako tajnovitu, iznimno bogatu i raznoliku ariju Bellini je pisao s mnogo truda. Skladao je i odbacio osam njezinih verzija. Pasta, koja je isprva mislila da neće moći otpjevati devetu verziju, transponirala je ariju ton niže, u F-dur, i u tom je tonalitetu cavatina objavljena. Maria Callas (1923-1977) je bila prva nakon „švedskog slavuja“ Jenny Lind (1820-1887) koja je ariju pjevala u izvornom tonalitetu G-dura.
Norma plijeni i svojom klasičnom mirnoćom ispod koje vibriraju najsnažnije strasti. Mnogi su joj upućivali primjedbe zbog siromaštva orkestracije nazivajući Bellinijev orkestar „velikom gitarom“. Bellini je toga bio svjestan, ali nije htio preorkestrirati djelo. Ne zbog toga što to ne bi znao i mogao, nego jer je bio uvjeren da bi kompleksnija orkestracija razorila dramatsko djelovanje njegove glazbe. To je uočio i Georges Bizet (1838-1875) kad su mu naručili da reorkestrira operu. Izjavio je tada da je jedina ispravna i prikladna orkestracija za Normu Bellinijeva. Njegovo je mišljenje dijelio i strogi profesor, a tada već ravnatelj pariškog Konzervatorija, skladatelj Luigi Cherubini (1760-1842). Giuseppe Verdi (1813-1901) pisao je o uvjerljivosti i snazi Norme, a autor možda najljepše francuske „velike opere“ Židovka, Jacques Halevy (1799-1862) jednostavno je rekao: „Dao bih svu svoju glazbu za Castu Divu.“
„Fiasco, fiasco, solenne fiasco“ (Fijasko, fijasko, veličanstven fijasko), pisao je Bellini prijatelju Florimu nakon praizvedbe Norme u milanskoj Scali 26. prosinca 1831. Podjela uloga bila je sjajna: jedna od najvećih opernih umjetnica svih vremena magnetske glasovne snage i vrhunskog dramskog umijeća, Giuditta Pasta bila je Norma. Također jedna od najvećih pjevačica 19. stoljeća, Giulia Grisi (1811-1869), pjevala je Adalgisu, a prvi herojski tenor ranog belkanta, Domenico Donzelli (1790-1873), bio je Pollione. Manje poznati Vincenzo Negrini pjevao je Orovesa. Scenska rješenja je priredio poznati scenograf, arhitekt i slikar, Alessandro Sanquirico (1777-1849), koji je sudjelovao u brojnim unutrašnjim uređenjima Scale. A ipak, Norma je doživjela pravi fijasko!
No razlog tome nije bilo samo djelo – ističe Leslie Orrey, autor monografije o Belliniju, objavljene 1969. – nego prilično neprijateljski raspoloženo slušateljstvo i naglašena nervoza pjevača koji su vjerojatno bili izmoreni napornim pokusima te su pjevali daleko ispod svojih mogućnosti. Pasta je često bila intonativno nesigurna, Grisi je djelovala hladno. Je li neprimjerenost izvedbe izazvala neprijateljstvo publike ili je bilo obrnuto, nikad nećemo točno saznati. No, nakon negodovanja na prvoj predstavi, na drugoj i trećoj milansko je općinstvo pokazalo više naklonosti prema djelu, a na četvrtoj je opera postigla velik uspjeh. O tome svjedoči i Gaetano Donizetti (1797-1848) koji je bio nazočan svima četirima predstavama. Nakon što je izrazio udivljenje operom, u pismu prijatelju naveo je da je neizmjerno mnoštvo koje je ispunilo prostrano gledalište na četvrtoj predstavi s golemim oduševljenjem pljeskalo nakon svakog odlomka. Bellini je svojemu libretistu Romaniju napisao sljedeće: „Naša Norma iznijela je odlučnu pobjedu. Oduševila je publiku. Želio sam da budeš kraj mene da tu radost podijelim s tobom, dobri moj savjetniče i suradniče. Jer me jedino ti shvaćaš i moja slava ne može biti odvojena od tvoje. Brojni su bili aplauzi. Da si ti bio ovdje i tebe bi zvali, toliko se poezija svidjela; tvrde da je tragična i uzvišena.“
A onda je Norma krenula na svjetske operne scene, naravno, kad i ako se našla pjevačica koja je mogla udovoljiti golemim zahtjevima naslovne uloge koja se smatra najtežom u sopranskom repertoaru. Vrijedi zabilježiti da je poznata Norma bila i hrvatska pjevačica Matilda Mallinger (1847-1920), interpretkinja Eve na praizvedbi Wagnerovih Majstora pjevača. Kao devetnestogodišnjakinja debitirala je 1866. u Münchenu upravo u toj ulozi. Dvadeseto stoljeće doživjelo je nekoliko velikih Normi. Šibenčanka Ester Mazzoleni (1883-1982), unuka tenora s uglednom međunarodnom karijerom, Franje, Francesca ili Franza Mazzolenija (1830-?), najvećeg dioničara Šibenskog kazališta po kojemu je ono 1872. dobilo ime, bila je poznata Norma. Još jedna velika Norma 20. stoljeća bila je naša Zinka Kunc Milanov (1906-1989). Opisujući njezinu Normu francuski muzički kritičar André Tubeuf jednostavno je rekao: „Velika, klasična, lijepa, vladarica, prava Milanov.“ Zinka je bila četvrta interpretkinja toga lika u Metropolitanu nakon Lilli Lehmann, Rose Ponselle i Gine Cigne. Nakon nje u Met je došla najveća i pojam Norme, glasovita Grkinja Maria Callas. Za nas je zanimljiv interpret Pollionea Franjo Stazić (1824-1911), Vukosav na praizvedbi prve hrvatske nacionalne opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog (1819-1854). Kao prvak bečke Dvorske opere pod imenom Franz Steger pjevao je Pollionea 1855., a kao Francesco Steger pjevao ga je u milanskoj Scali 1866. i 1867. godine.
Norma je u Hrvatsku došla vrlo brzo, naravno u izvedbi talijanskih i njemačkih opernih družina. Ni godinu dana nakon praizvedbe, 13. studenoga 1832., izvedena je u Rijeci u starom Adamićevom Teatru civico, Teatro della cittá di Fiume. Izvela ju je družina Angele Zocchi koja ja pjevala naslovnu ulogu. U Rijeci se izvodila u nekoliko navrata.
Prva hrvatska izvedba Norme bila je 2. prosinca 1876. u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu. Premijera Norme u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci 27. travnja 1990. bila je njezina osma realizacija u tom gradu. Izvedena je pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Mladena Sabljića. U naslovnoj ulozi izmjenjivale su se Veneta Janeva Iveljić i Mirella Toić.
Bellinijevo remek-djelo i istinski vrhunac belcanta, opera Norma bit će premijerno izvedena na sceni HNK-a Ivana pl. Zajca 11. lipnja, a potom reprizno 14. lipnja i 16. lipnja. Umjetnička voditeljica projekta Dunja Vejzović, hrvatska diva svjetskog glasa i zapamćena Adalgisa, te redatelj Christian Romanowski okupili su iznimne soliste koji će, uz orkestar i zbor riječke Opere, Zbor Muzičke akademije iz Pule te članove Baleta, a pod dirigentskim vodstvom Stefana Rabaglie, pred riječku publiku donijeti Bellinijev operni dragulj o ljubavi, dužnosti i razdoru. Ulogu Norme tumači Daria Masiero, koja je nakon završene Akademije Teatra alla Scala, s velikim uspjehom nastupala na opernim scena svijeta uz partnere, najveće umjetnike današnjice. Omiljena riječka umjetnica, članica stuttgartske Opere, Diana Haller vraća se na opernu scenu rodnoga grada kao Adalgisa. U toj će, za nju vrlo izazovnoj ulozi, prvi put nastupiti upravo u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, a potom je pjevati u Stuttgartu i Hamburgu. U ulozi Pollionea nastupa Mario Zeffiri, tenor međunarodnog ugleda i jedan od vodećih interpreta belcanto repertoara koji redovno surađuje s poznatim dirigentima među kojima su Riccardo Muti, Roberto Abbado, Daniele Gatti, Daniel Oren i drugi. U ostalim ulogama nastupaju Slavko Sekulić kao Oroveso, Emilia Rukavina (u alternaciji s Dominikom Glinšek) kao Clotilde te Matej Predojević Petrić kao Flavio. Redatelj Christian Romanowski potpisuje scenografiju i oblikovanje svjetla.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. lipnja 2018.
