Znalački, proživljeno i sugestivno

HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, Macbeth Giuseppe Verdi, 14. travnja 2018.



  • Izveden je i drugi dio riječke operne trilogije Shakespeare-Verdi-Surian: nakon Otella premijerno postavljenog prošle godine, HNK Ivan pl. Zajc vratio se u raniji Verdijev stvaralački period i postavio na scenu njegova Macbetha, prema Shakespeareovoj istoimenoj tragediji i na Piaveov libreto, a završnica nas čeka u svibnju s posljednjom Verdijevom operom - Falstaff.

    Za razliku od kasnog Otella, partiture u kojoj vremešni Verdi iskoračuje iz svega što je ranije stvarao i regenerira se kao skladatelj kasnoromantičnog i u nekim elementima avangardnog djela lirske pozornice, Macbeth je - posebno u prvoj verziji iz 1847. godine, još uvijek djelo ukorijenjeno u konvencijama. Međutim, ni ovdje im Verdi nije sasvim vjeran – to se posebno odnosi na izbor priče koja ni po čemu ne odgovara konvencijama lirskog talijanskog teatra, u kojoj nema ljubavnog odnosa niti ijedne romantične situacije, te koja od početka do kraja prepričava surov zločin smješten u neugledno sjeverno okružje, dovodeći u prvi plan negativce – Macbetha i njegovu ženu Lady Macbeth, čiji odnos funkcionira kao odnos političkih urotnika a ne kao bračni odnosno ljubavni.

    Uz njih, Verdi tvori i treći glavni lik – Vještice koje proriču Macbethovu budućnost, navode ga na zločin i daju bizaran i nadrealan ton operi.  

    Isti autorski tim kao i u Otellu, na čelu s redateljem Marinom Blaževićem, nastavlja ideje iz Otella u Macbethu, koristeći iste elemente scene i režije, te surovu priču u scenskom i režijskom smislu ogoljuje i svodi na njezine glavne elemente još i više nego što je to postignuto u Otellu. Svjetlo i dim (scenografiju su, na tragu one iz Otella, osmislili studenti iz Milana) i ovdje tvore minimalističku scenu (čemu pomažu i stilizirane crne i sive odore koje je kreirala Sandra Dekanić) s hrpama reflektora polegnutih po podu, koji u trenutcima vještičjih pretkazanja ili bala tvore dinamične svjetlosne efekte. Svjetlo je kao i u Otellu oblikovao Dalibor Fugošić, ali ono što je u Otellu bio transparentan dim koji propušta različite planove scene, ovdje je postao dim koji zamagljuje ionako neprozirno mračnu pozornicu, prizivajući mističan i zloslutan svijet škotske pustopoljine ili jezovite sobe Macbethova dvorca. Likove Banca, Macduffa, Malcolma i ostale sporedne likove redatelj skriva u tami scene, primjerice postavljajući Banca da svoju ariju pjeva iz mraka. Naglasak stavlja na likove Macbetha i Lady Macbeth koji su stalno u prvom planu, te dodatno uvećani videom njihovih krupnih planova, snimanom u realnom vremenu i prikazanom na pozadini scene. Njihove osobnosti dosežu svoju puninu u trenutku kada, nakon ubojstva Duncana, postanu vladarski par: Blažević ih tada posjeda u glomazna, od oštrica mačeva izgrađena prijestolja koja se voze po sceni, te oni, više se ne dižući iz svojih sjedala, kao prikovani za njih, sjedeći pjevaju svoju glazbu. U završnome činu, u trenutku propasti, zaista su prikovani za prijestolja i tako pjevaju završne arije.



    U agresivnim pozama i s krvlju koja obilno kaplje s njihovih ruku, lica i vojničkih strogih kostima, likovi Lady Macbeth i Macbetha gotovo nas napadaju s pozornice, i unoseći nam se u lice i pjevajući direktno naprijed prema publici, u izvrsnoj glumačkoj i pjevačkoj izvedbi Kristine Kolar i Giorgia Suriana postižu svu snagu i intenzitet zla koje im je Verdi namijenio.

    Sve ostalo  bilo je na neki način u drugom planu, skriveno i marginalno, kao da Macbeth i njegova žena komuniciraju sa svijetom duhova. No, u takvoj režijskoj koncepciji nije nam nedostajalo ništa osim Vještica. Iako su imale jasno mjesto u predstavi, nastup ženskog dijela Zbora HNK Ivan pl. Zajc nije bio do kraja dorađen – i glumački i pjevački vještice su djelovale pomalo blijedo. Možda scenski pokret nije napravljen dovoljno uvjerljivo – pokreti vještica u koreografiji Selme Banich bili su meki i neprikladno nježni pri tumačenju ovih nadnaravnih, strašnih bradatih žena. Izvedba ni glazbeno nije bila puno bolja – osim što je nedostajalo punog, opernog tona (imali smo dojam nedovoljno zrelih i oblikovanih glasova), nije bilo onog krještavog, karakternog pjevanja koje se traži u interpretaciji toga Verdijevog zbora.

    Međutim, Macbeth je opera u kojoj glavni par solista čini i dramsku i glazbenu okosnicu. Riječka je predstava imala dvoje izvrsnih interpreta u ovim ulogama – Giorgia Suriana, koji je poveznica i u kompletnoj Verdijevoj trilogiji koju postavlja HNK Zajc i koji je ovom predstavom dodao još jednu novu ulogu u svoj repertoar, te Kristinu Kolar, koja broji već nekoliko izvedbi ove uloge. Upečatljiv od samoga početka, lik Macbetha u izvedbi Giorgia Suriana rastao je u svom mraku i ludilu prema kraju opere, s izuzetnom uvjerljivošću koju mu je tumač pridao svojom u prvom redu izvanrednom glumom, koja kao da je njegovom glasu dala krila – moćno i nepopustljivo je nosio kroz ulogu, dočaravši vjerno ludilo i slabost koji se miješaju s dijaboličnom naravi, već od prvog čina i ubojstva Duncana ili scene bala u drugom, pa do dueta s Lady Macbeth i arija u posljednjem činu, gotovo dirljive Pietà, rispetto, amore i moćnog oproštaja iz prve verzije opere, Mal per me che m'affidai, kojim završava opera. Giorgio Surian postigao je onu razinu tumačenja operne uloge u kojoj više ne čujemo tonove, nego značenja, misli i stanja uma njegova lika.



    Kristina Kolar donosi snažnu interpretaciju surove i opake Lady Macbeth, čije su poletne kolorature dio njezina častohlepnog, beskrupuloznog lika. Cabalette Kristine Kolar bile su besprijekorne i energične, istovremeno čvrste i moćne, kako ih Verdi i zapisuje, posebno u žustrom pozivu silama zla - Or tutti sorgete ili u Napitnici. Njezin je  glas u teškim izazovima uloge u svakom trenutku odražavao karakter bešćutne, zlokobne Lady, a jednako je istinit bio i njezin slom u posljednjoj Velikoj sceni mjesečarenja, u kojoj su pokreti sputani okovima i krhak, razlomljen pjev savršeno dočarali psihički slom Lady Macbeth.

    Bilo je još odličnih glazbenih elemenata. Vodstvo Marca Boemija bilo je znalačko, proživljeno, sa svim nijansama i sugestijama koje traži Verdi u Macbethu, poznatom kao „opera za dirigente“, u kojem treba stopiti glazbu nastalu u razmaku od dvadeset godina, odnosno izmjene nastale u drugoj verziji i postići tintu koju je Verdi upisao u orkestar.  Pod vodstvom Marca Boemija Orkestar riječkog HNK gradio je napetost gotovo do neizdrživosti, vodio kroz dramu likova s izrađenim, finim tonom svih sekcija, a posebno su se istaknuli drveni i limeni puhači, stvarajući Verdijeva šištava, čudnovata, škotska suzvučja i unoseći na trenutke pravu jezu u dvoranu.

    Marko Fortunato nije idealan Macduff: iako muzikalan, uloga traži jači, tamniji glas, povezaniju frazu i čvršći izraz, tako da glasovitu romancu Macduffa u zadnjem činu nismo uspjeli doživjeti u punini. Banco, kojega smo nažalost samo čuli a ne i vidjeli, u izvedbi Darija Bercicha bio je ugodan glasom, ali nedostajalo je malo žestine i dramatike u njegovom pjevanju. Zbor je u kompletnom izdanju bio bolji nego kad smo slušali samo njegov ženski dio – bio je raspjevan, posebno u finalu prvog čina, u kojem su se lijepo isticale visine Vanje Zelčić u ulozi Dame, kao i u velikom zboru Patria opressa u posljednjem činu.  



    Postavljanje triju Verdijevih šekspirijanskih opera ambiciozan je pothvat. Iako možda Macbeth nije bio baš u svim segmentima tako dobro ostvaren kao Otello, zadržao je jaku režijsku ideju, istu snažnu nit koja izvlači naprijed i moćno opisuje glavne likove i njihovu dramu. To naravno ne bi bilo moguće bez odličnih interpreta glavnih likova, članova ansambla HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, koji su pogođeni i pojavom i glumom i povrh svega pjevački te ostvaruju glazbene i redateljske ideje i unose život u likove i u priču.  

    Nakon dvije tragedije, u svibnju čekamo i posljednju operu u riječkoj trilogiji Shakespeare-Verdi-Surian - Falstaffa. Aduti su opet tu - Giorgio Surian u naslovnoj ulozi i Marin Blažević kao redatelj, a na dirigentski podij stat će Ville Matvejeff.  

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 16. travnja 2018. 

     

Piše:

Zrinka
Matić

kritike