Brodvejski ugođaj uličnog vergla

Hnk u Osijeku, opereta Ralpha Benatzkya Kod bijelog konja, dirigent Mladen Tutavac

• 
  
  Osječki HNK priredio je 13. travnja 2018. godine - punih 60 godina od prvoga uprizorenja u Osijeku, premijeru operete Kod bijelog konja. Austrijski skladatelj češkog podrijetla Ralph Benatzky skladao je operetu 1930. godine kao posljednju u nizu trilogije opereta na libreto Hansa Müllera i Erika Charella te pisca teksta songova Roberta Gilberta, a prema komediji Oscara Blumenthala i Gustava Kadelburga. Opereta je izvođena na hrvatskom jeziku prema prijevodu Ace Biničkog i Aleksandra Reichinga, a u adaptaciji i dramaturgiji Davora Špišića. Žanrovski djelo kompilira stil bečke operete, američkog mjuzikla i njemačkog kabareta. Radnja, smještena u austrijsko planinsko izletište St. Wolfgang pokraj istoimenog jezera, evocira duh građanskih mondenih zabava 30-tih godina prošloga stoljeća, uz nekoliko zapletenih i isprepletenih ljubavnih relacija i gotovo neprekinuti slijed komičnih situacija. Angažiran je ogroman izvedbeni ansambl koji uz soliste, zbor i orkestar uključuje i Plesnu skupinu HNK u Osijeku te studente Umjetničke akademije u Osijeku.

  Skladateljski, Benatzky je uspio stvoriti izvanredno remekdjelo operetnog žanra, istkano od mnoštva pijevnih melodija u plesnim ritmovima i orkestraciji u stilu brodvejskog mjuzikla. Smisao je takve operete bio i ostao zabaviti i nasmijati publiku, što je osječka izvedba u režiji Roberta Boškovića u potpunosti i uspjela. U predstavi je dovoljno eksplicitno ispod sloja zabave redatelj prikazao i nadolazeću nacističku prijetnju. Govorni dijelovi operete, kao klasični akceleratori dramske radnje u operetnom žanru, dodatno su u Bijelom konju potpomognuti mrežom plesnih ritamskih modela kojima je partitura povezana u cjelinu. Bošković je takvu glazbenu dramaturgiju iskoristio i pred soliste, ali i mnogobrojni ansambl, postavio zadatak glumački i plesno maksimalno angažiranog pjevanja. Predstava je tako podignuta na visoku umjetničku razinu operetnog žanra. Ipak, koheziju dramskog teksta remetila je podjela na dva izvedbena jezika: književnog hrvatskog u pjevanim dijelovima i lokalnog dijalekta u govornim dijalozima, koji od strane klasičnih opernih pjevača nisu uvijek vjerno interpretirani. Događalo se tako da u brđanski dijalekt sklizne i poneki slavonski naglasak.

  Orkestralna izvedba je od početka do kraja partiture bila sjajna. Dirigent Mladen Tutavac uspio je uskladiti izvedbu orkestra, solista i zbora u homogen i ujednačen zvuk jer je glazbena tematika lajtmotivski raspoređena i u orkestru i u vokalnim dionicama. Kako glazbena vrsta i zahtijeva, orkestar je spretno mijenjao zvučnu sliku poput kolaža: revijalno, brodvejski, operetno, a u žanr-scenama poput seoske zabave dočarao je i ugođaj uličnog vergla. Zbor koji je uvježbao Ante Sladoljev pjevao je dikcijski precizno, što je također pridonijelo tečnom protoku radnje, a izvedba koreografskih točaka bila je također na visini pjevačkih.

  
  
  Ivana Medić u ulozi Josephe Vogelhuber ostvarila je ulogu vlasnice hotela dojmljivo, uključivši pritom i zahtjevnu tehniku jodlanja u svoj pjevački repertoar. Istaknula se posebice emocionalno pjevajući „Lijep je ovaj svijet“. U duetima i dijalozima sigurna i lijepog tona, u visinama je u više navrata bila nesigurna tijekom prvog čina. Gorana Biondić je ulogu kokete Ottilie izvela vjerno prema karakternom predlošku, stilski uvjerljivo frazirajući toplim tonom podjednako solo-nastupe i duete, ali također je u visinama pokazala više nesigurnih nastupa. Ženske glavne solističke uloge bile su izuzetno glumački angažirane, uz česte plesne točke, što je sigurno usmjerilo snagu klasičnih opernih pjevačica na glumu, tako da je posljedično povremeno popuštala inače prisutna kontrola glasa u visinama.

  Ivan Ćaćić je ulogu Leopolda Brandmeyera, šefa sale, glumio bogato razrađenim situacijskim manirama, pjevajući vrlo uvjerljivo neshvaćenog ljubavnika uz Ivanu Medić. Bojan Jambrošić kao odvjetnik Otto Siedler nametnuo se osobnim atributima glasa i glumom - uspješno u solo-arijama, kao i u duetima uz ples s Goranom Biondić. Nenad Tudaković je ulogu tvorničara Wilhelma Giesecka ostvario s prepoznatljivim darom za komiku i pjevački vrlo uredno, dok je Robert Adamček kao tvorničar Sigismund Sülzheimer nadmašio očekivanja kao izuzetan pjevač-komičar. Obiteljski trio Miroslav Čabraja kao Profesor Hinzelmann, Sanja Toth kao Märchenn, njegova starija kći i Antonija Pintarić, njegova mlađa kći u ulozi Klärchen, upotpunili su niz uspješnih nastupa koji su publici priredili neusiljenom i spontanom interpretacijom uloga. Sandra Lončarić sintetizirala je kvalitete glumice i osebujan glas u snažnoj ulozi Kancelarke. Valja istaknuti i uvjerljive nastupe Jasne Komendanović kao Jutte, kancelarkine osobne asistentice, Antonija Jakupčevića kao konobara Piccola, Danijele Božičević u ulozi poštarice Kathi, Mirne Vidović kao pastirice Zenzi, te Katarine Toplek i Igora Krišto kao Mladenaca. Svi su pjevači uloge izgradili vrlo precizno, radeći na karakteru, odavali su sigurnost u nastupu i u izuzetno zahtjevnim koreografskim točkama, dok su scenski pokret i gluma često izvlačili iz njih i one skrivene interpretacijske kvalitete.

  Budući da je partitura vokalnih i orkestralnih dionica umrežena karakternim plesnim modelima, vrlo je važna koreografska interpretacija glazbene dramaturgije koju je stilski uvjerljivo slijedio koreograf Dejan Jakovljević. Izvedba Plesne skupine HNK u Osijeku pokazala je kontinuirano održavanje kvalitete, a do izražaja je došla i minuciozna scenska uvježbanost cijelog ansambla, posebno u valcerima i stepu. Zanimljiv vizualni identitet predstave oblikovali su kostimi Duške Nešić Dražić, scenografija Vesne Režić i oblikovanje svjetla Vesne Kolarec.

  
  
  Osječko glazbeno kazalište dokazalo je da se može nositi s izazovima suvremene scene. Pokazalo je da studioznim i osuvremenjenim pristupom staroj operetnoj vrsti može oživjeti povijesni imaginarij. U svijetu mondenog austrijskog društva i plesnih zabava snažno se mogla iščitati građanska kultura i prošlost Osijeka kao mjesta visoke glazbene tradicije.
  
  © Sunčana Bašić, KLASIKA.hr, 16. travnja 2018.

Piše:

Sunčana
Bašić