Visoko estetski režijski i likovni potezi

Gostovanje HNK Ivan pl. Zajc iz Rijeke u HNK u Zagrebu s izvedbom Otella Giuseppea Verdija u režiji Marina Blaževića. 28. ožujka 2018.

• 
  
  Odlična predstava riječkog HNK Ivan pl. Zajc osvježila je svakodnevicu HNK Zagreb. Gostujući Verdijev Otello bio je poput kapi svježine u prilično sumornom zagrebačkom opernom repertoaru, kojemu nedostaje balansa već u izboru naslova - Sicilijanske večernje, Don Carlo, Ukleti Holandez, Zaljubljen u tri naranče, Don Pasquale..., opera koje ne spadaju u prvi red repertoara i među kojima nedostaje najsjajnijih djela tih skladatelja, a ne pomaže niti težnja ka nekonvencionalnim, integralnim odnosno dirigentskim verzijama koje mogu djelovati zamorno i sporo. Otello riječkog HNK pokazao je dobar primjer – iako ni ovo nije jedna od općenito najomiljenijih Verdijevih opera (dovoljno je reći da su u Zagrebu zadnje predstave Otella izvedene sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a u Rijeci je do prošlogodišnje premijere prošlo više od pola stoljeća od zadnjeg Otella), način na koji je prikazana ostvario je ideju kazališta, a to je da publici predstava bude privlačna, zanimljiva, uzbudljiva, te da bude vjerna onome što je u ideji njezinih tvoraca, u ovom slučaju Verdija i njegova libretista Arriga Boita, odnosno Shakespearea prema čijoj je tragediji nastala.
  
  Riječki Otello je i smion, moderan i relevantan jer su njegove teme prikazane kao svevremene i suvremene – razarajuće neobjašnjivo zlo u obličju Jaga, koji je pokretač iracionalne i patološki ljubomorne prirode muškaraca u obličju Otella, čija se žrtva ne bori i pristaje biti žrtva, prikazana u obličju Desdemone. U riječkoj predstavi oni i njihovi odnosi oblikovani su nizom funkcionalnih ali u prvom redu maštovitih, visoko estetskih režijskih i likovnih poteza, te glazbeno vrlo uvjerljivom izvedbom.   

  Riječki HNK je, čini se, našao svoju zlatnu žilu – a ta je zlatna žila sam intendant riječkog HNK - Marin Blažević, dramaturg i redatelj koji potpisuje i režiju ovog Otella. A onda njegovi suradnici i solisti i ansambli HNK Ivan pl. Zajc. Ovako uspješan Otello potvrda je da prethodno hvaljeni Händelov Julije Cezar, Blaževićeva prva operna režija, nije bio samo sretna slučajnost. I u ovoj predstavi, kao i u Cezaru, režija je bila u dosluhu s glazbom (i s idejom njezinih autora) i tekla je u njezinom ritmu, čak doslovno na trenutke, i bila u potpunom skladu s njezinim bojama i karakterom. Mračni Verdijev Otello, u kojemu na površinu poput otrovnih para izviru najteže slabosti njegovih likova, Blažević zaogrće u dimom osjenčanu pozornicu čije konture ocrtavaju svjetlosni zidovi, međe kojima se pozornica dijeli na pola, dijagonalno ili u neke druge oblike, stvarajući više planova i u prednji dovodeći protagoniste u njihovim ključnim momentima.
  
  
  
  Barijere stvorene svjetlom, mračni sfumato u koji je uronjena radnja, nakupine tijelâ (balet) koja u nekom epskom usporenom pokretu nadograđuju tijela likova spajajući se i krećući se s njima (primjerice u tuči u prvom činu), postavljanje Otella i Desdemone u napet, erotičan scenski odnos, čija se tijela približavaju i priljubljuju ali su leđima okrenuta jedno od drugog, pa do njihova izgleda, kostima koji im daju snažne obrise, dugih linija kaputa i Desdemonine crvene haljine – neki su od elemenata kojima je redatelj zajedno s oblikovateljima svjetla i scene Daliborom Fugošićem i Alanom Vukelićem, kostimografkinjom Sandrom Dekanić i koreografkinjom Selmom Banich ostvario vrlo čisto postavljen Otello i kojima je našu pažnju, naš pogled sigurno usmjeravao cijelim putem od početka do kraja složene i teške psihičke i fizičke propasti isprva sretnog ljubavnog para Desdemone i Otella.

  Glazbena strana izvedbe teško da je mogla nadmašiti režijsko-vizualni aspekt, ali u riječkoj je izvedbi uspjela, i to sa skoro svim izvođačima samoga HNK Ivan pl. Zajc, osim tumača naslovnoga lika. Izvedbu je predvodio odličan finski dirigent Ville Matvejeff, čiji je učestali kontakt s ansamblima i solistima HNK Zajc ostavio itekako vidan trag, prvenstveno na Orkestar koji je sposoban odgovoriti svim zahtjevima iznijansirane i teške operne partiture poput Otella, pa do Zbora koji je neprepoznatljiv u odnosu na nekoliko sezona ranije, koji sada vodi zborovođa Nicoletta Olivieri. Zajedno s orkestrom, Ville Matvejeff pružio je aktivan, živ i osjetljiv protok drame, koja se dobrim dijelom i odvija u samom orkestru ove kasne Verdijeve partiture na koju je čujan trag ostavio Wagner, ne samo u gustoći orkestra nego i u izboru harmonija koje teku u konstantnom povezanom toku, čineći radnju brzom i nezaustavljivom.

  Nijedna režija - bila ona moderna, tradicionalna ili fluidna kao Blaževićeva, ne može uspjeti ako nema dobrih tumača uloga. Riječko kazalište potrudilo se pronaći idealne tumače za uloge Verdijeve kasne opere, u kojoj je zadržano sve vokalno umijeće i zahtjevnost njegova rukopisa, ali i unesena neka nova hibridnost stila pod utjecajem novih vremena, kojima je Verdi i sam pridonio stvaranjem ovog izrazito modernističkog djela. Likovi slojeviti, puni nijansi, istovremeno i snažni i slabi poput Otella ili prototipski ženstveni poput Desdemone ili mefistovski zli poput Jaga (koji je možda sama podsvijest Otella), našli su originalne tumače čije su osobnosti uspjele nadgraditi same likove: u prvom redu Giorgio Surian u ulozi Jaga, koji je izišao iz sigurnosne zone iskusnog pjevača i odvažio se s premijerom prošle godine na novu glasovnu i glumačku avanturu, dodajući jednu doista antologijsku interpretaciju svojoj galeriji likova. Bivao je sve moćniji iz čina u čin; od prvog čina u kojemu nas je uvukao u priču svojom izvedbom grotesknog ansambla s Cassiom i Roderigom, pa sve do briljantnog Creda u kojem odbacuje laskavu pozu Jaga i otkriva duboki mrak ove Verdijeve zastrašujuće kreacije.
  
  
  
  Otella je tumačio čest gost riječke pozornice, meksički tenor Luis Chapa koji je i glasom i pojavom ostvario uvjerljiv lik maurskog generala. Chapin snažni glas s lakoćom se otvarao do akutnih registara kojima Verdi prikazuje strastvenu narav Otella, pridružujući se onim tenorima koji ne strepe od ove glasovno vrlo riskantne uloge. Chapa ima i pravi instinkt za lik Otella, znajući kako glasom pokazati i onu sve širu pukotinu u snažnom Otellovu oklopu, iz koje će provaliti ljubomora i nasilna priroda. Desdemona Anamarije Knego je lik gotovo anđeoske, eterične prirode, potpuna suprotnost Otellu, u kojoj – onako kako to pjevačica tumači – nema niti malo uzburkanosti i tjelesnosti, u čijoj se interpretaciji sudbina Desdemone odmata mirno i jednostavno, jednako kao što se i njezin glas odmata poput tankog prediva, glatko i mekano. Oduševljavaju posebno njezina izvanredna piana, u kojima koristi cijelu paletu pod-dinamika i kojima je publiku doslovce ostavila bez daha. Njezina je Desdemona gotovo bestjelesna, kao da se neka katarza i pristajanje na Otellov čin dogodio još i prije predstave. Ta se kvaliteta koju je Anamarija Knego pridala Desdemoni osjetila posebno u duetu s Otellom, u kojem Verdi daje genijalan portret nespojivih priroda Otella i Desdemone i njihovih nedorečenih strasti, te najviše u iščekivanom četvrtom činu u kojem se smještaju dva preciozna dragulja - Desdemonine Pjesma o vrbi i Ave Maria koje pjevačica, u svakom trenutku savršeno vladajući svojim besprijekorno čistim i mekim glasom, čita s blagošću i nezemaljskim mirom.  

  Odlično postavljenom glavnom triju pridružio se i uspio Cassio Marka Fortunata, glumački i pjevački odlična Ivana Srbljan u ulozi Emiije, te Voljen Grbac kao Roderigo, Slavko Sekulić kao Lodovico i Luka Ortar kao Montano. Već spomenut Zbor HNK Ivan pl. Zajc istaknuo se snažnim i lijepo oblikovanim tonom i izražajnim nastupom iz prvih redova partera.

  Osim onoga što će nam riječki Otello kao predstava bogata nadahnjujućom glazbom i nadahnjujućim umjetničkim ostvarenjima ostaviti u nasljeđe i čime će nas obogatiti kao osobe, ovo je uprizorenje Otella jedan od onih svijetlih pokazatelja kako se operna umjetnost može uvijek iznova regenerirati i biti jednako svježa i snažna kao u vrijeme kada je nastala, ako dođe u prave ruke i ako joj se pristupi pomno i predano kao što su to napravili autori i interpreti riječkoga Ivana pl. Zajca. Tako da s velikim nestrpljenjem očekujemo još dvije Verdijeve šekspirijanske opere u riječkim premijerama - Macbeth i Falastaff, koje zajedno s Otellom čine Verdijevu šekspirijansku trilogiju.

  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 9. travnja 2018. 

   

Piše:

Zrinka
Matić