Svježa interpretacija poznatog evergrina
HNK u Osijeku, Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Filip Pavišić, red. Robert Bošković
-
Kao prva operna premijera u 111. sezoni HNK u Osijeku 25. studenog 2017. godine izvedena je slavna opera Trubadur Giuseppea Verdija. Počev od 1916. godine, ovo Verdijevo djelo postavljeno je u Osijeku deset puta, a od zadnjeg uprizorenja prošla je čak 21 godina. Stoga ne čudi velik interes i očekivanja osječke publike za novog Verdijevog Trubadura.Dramaturškim izazovima ove Verdijeve opere, koji kriju niz zamršenih i teško shvatljivih situacija a libreto u arioznim dijelovima značajno usporava tijek radnje, odlično je odgovorio redatelj Robert Bošković. Osam slika numerički organiziranih tradicijom talijanske opere serie uspio je nizati na način oblikovanja mikro i makro vrhunaca drame unutar svake od njih, protok radnje osnažio je dopuštajući izljeve strasti i neobuzdanih emocija tipičnih za operu kasnog romantizma, te i sve voditi ka konačnom ekstatičnom činu osvete. U tom slijedu čak je i pomalo naivna priča, iz današnje perspektive nakon 164 godine od praizvedbe opere u Rimu, dobila mogućnost suvremenih aplikacija na univerzalna pitanja odnosa žrtve i počinitelja zločina.
Budući da su vokalne dionice dominantne u Verdijevoj partituri, dirigent Filip Pavišić ravnao je izvedbom poštujući ovu stilsku osobitost. Iz orkestra je uspio izvući i pokazati novu zvučnu kvalitetu kojom je obojao solo-nastupe glavnih protagonista, posebice na osjetljivim mjestima gdje su limeni puhači instrumenti iznosili tematski važne punktove a drveni na početku 4. čina stvarno nosili radnju opere. Ovo zvučno raslojavanje orkestra bilo je čujno na svim razinama orkestralnih grupa, uključujući perkusionističku te gudaču melodijsku i harmonijsku. Dirigent Pavišić pritom nije dopuštao da se izgubi voluminoznost ukupnog zvuka orkestra, a i dinamička paleta dobila je dugo čekani romantički šarm. Osječki je orkestar definitivno ovim nastupom pokazao stvarne mogućnosti izvedbe i najtežih partitura opernih klasika.U svijetu glazbe poznato je da su za Trubadura potrebna četiri izvrsna pjevača, inače opera ne može biti postavljena. Upravo to se i dogodilo u Osijeku – četiri izvrsna pjevača, nositelja glavnih uloga, učinili su premijeru iznimnom. Siniša Hapač kao mladi aragonski plemić tumačio je ulogu Grofa Lune tipski dosljedno glavnim (tragičnim) verdijevskim baritonskim ulogama: glasom je, ali i glumom iznosio čitavu paletu snažnih emocija kako u solo-arijama tako i u duetu s Leonorom, posebice u 4. činu. Ulogom je ispunio sva očekivanja: odlučnog vojskovođe, zavodnika, ljubomornog i osvete željnog plemića. Sopranistica Dragana Radaković zahtjevnu je ulogu dvorske dame Leonore tehnički i glumački iznijela stilski besprijekorno. Njezina uloga traži glasovno različite pristupe, ovisno s kojim likovima pjeva. Odlučna u dijalogu i duetu s grofom Lunom, topla u istom s Enricom, povjerljiva s pratiljom Ines, a posebnom je bojom i ljepotom glasa ostvarila dirljiv doživljaj prije i poslije a cappella zbora Miserere.
Publiku je dodatno iznenadila Irena Parlov u mezzosopranskoj ulozi Ciganke Azucene: temperamentna u nastupima prema vojnicima, plaha i nježna s Manricom, divlja i neobuzdana maštajući o osveti, sarkastična u finalnoj sceni. Sve su to lica Irene Parlov i preobražaji unutar njezine uloge kojom je osječkog Trubadura uistinu dodatno oplemenila. Po mnogima najtežu tenorsku ulogu u svijetu opere - časnika Manrica u vojsci princa Urgela, tumačio je uvjerljivo i dostojno velikih tenorskih imena Domagoj Dorotić. Vrhunac solo-nastupa ostvario je u trećem činu, a duet s Azucenom prije finala pružio je poseban doživljaj. Dorotić je pjevao s lakoćom, čak i najviše registre dionice (što je dobrodošla osobina glavnih tenorskih uloga), glumio je uvjerljivo a sve zajedno je rezultiralo iznimno uspješno ostvarenom ulogom.
Da je cijeli projekt osječkog Trubadura uspio, najviše svjedoče kvalitetno ostvarene sporedne uloge, a publika se mogla uvjeriti o istini da ne postoje male uloge, nego samo mali izvođači. Osječki veliki izvođači sporednih uloga redom su bili: Saša Čano kao Ferrando, Sanja Toth kao Ines, Igor Krišto kao Ruiz, Damir Baković bio je Stari Ciganin, Filip Hozjak kao Glasnik, Radoslava Mrkšić kao Azucenina majka, a Duh Azucenine majke Helena Horvat i Lucija Horvat.
Zbor koji je uvježbao Davor Kelić bio je uigran, ujednačen, dikcijski konačno razumljiv i dotjeran te kao važan nositelj tematskog materijala kroz cijelu je operu odavao dojam snažnog pokretača dramske radnje. Svaki je nastup bio uspješan pjevački i glumački – i onaj slavnog muškoga zbora Cigana, kao i ženskog i mješovitog. Plesna je skupina sjajno dopunjavala radnju opere, uspješno oživljavajući španjolske prizore, za što je zaslužan koreograf Vuk Ognjenović koji se istaknuo i zahtjevnim solo-nastupom, a za scene borbe i mačevanja može se pohvaliti koreograf Lovro Buva.
Scenografija Verdijevog Trubadura poseban je izazov za scenografa jer je radnja smještena u niz različitih lokacija: rezidencija aragonskih kraljeva, biskajske planine, ciganska čerga, dvorac Castellor i njegova okolica, tamnice, lomača, djevojačka odaja, kapelica. Verdijevom izazovu domišljato i originalno, s obzirom na malu scenu osječkog HNK, odgovorila je scenografkinja Vesna Režić. Kostimografkinja Duška Nešić Dražić povijesnim je kostimima savršeno oslikala doživljaj autentičnosti vremena i mjesta radnje. Oblikovateljica rasvjete Vesna Kolarec svojim je prinosom otkrivala nove detalje Verdijeve drame, a Matej Bodrušić zadužen za 3D mapping, holograme i projekcije doslovce je oživio svaku notama mapiranu emociju likova, pojačao doživljaj drame očajne majke, žudnje za osvetom i scene smrti u finalu. Svjetlosnim oblikovanjem, kao i hologramskih intervencijama u tradicionalni dvodimenzionalni verdijevski žanr opere s numerama, osječki je Trubadur jedna posve nova i svježa interpretacija poznatog evergrina koja će svakako nužno presložiti dosadašnja iskustva poznavatelja klasičnog opernog žanra.
© Sunčana Bašić, KLASIKA.hr, 4. prosinca 2017.
Piše:
Bašić