Operetno veselje kao poziv za ugodnu glazbenu večer

Opera b.b., Franz Lehár, Vesela udovica

• 
  
  Opera b. b., skupina profesionalnih glazbenika a po uvjerenju glazbenih entuzijasta koji operne i operetne predstave žele predstaviti najširoj publici, uvježbala je dobro poznatu operetu Veselu udovicu Franza Lehára i hrabro krenula u osvajanje različitih prostora, onih uobičajenih kao i onih manje uobičajenih kada je riječ o glazbeno-scenskom događaju, te tijekom prošlog ljeta nastupila na hrvatskom moru i kopnu - od creskih Lubenica do zagrebačkog Bundeka. Ali kako je najavljeno, pravom premijerom valja smatrati izvedbu održanu 13. listopada u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt u kojemu je, opet u neuobičajenom prostoru za glazbeno-kazališni čin, postavljena improvizirana pozornica i tek simboličnom scenografijom uokvirena vizualna pozadina za glazbeno-scensku radnju. A da izvedba doista bude događaj, pobrinuli su se ne samo izuzetno razigrani i angažirani izvođači nego i brojna publika koja ih je dočekivala i ispraćala trajno burnim pljeskom.

  Franza Lehára se punim pravom označava kao austro-ugarskog skladatelja jer je rođenjem u regiji koja je nekada bila austro-ugarski teritorij a danas je u Slovačkoj, u obitelji u kojoj je otac bio austrijski kapelnik u monarhijskom regimentu a majka Mađarica njemačkog podrijetla, istinski predstavnik vremena u kojemu je habsburška vladavina spajala različite narode u zajedničkom duhu srednjoeuropske kulture. Pojava i procvat operete kao lakšeg glazbeno-scenskog žanra s najčešće šaljivim, trajno duhovitim sadržajima u kojima likovi govore i pjevaju a glazba je manje zahtjevna nego u operama kao isključivo pjevanim ostvarenjima, bila je svakako ustupak građanskom sloju željnom zabave i opuštanja nakon napornog radnog dana koncentriranog na stjecanje materijalne dobiti. Stoga i ne čudi visoka uloga koju se pridaje novcu upravo u sadržaju libreta iz pera Vikotra Léona i Lea Steina koji je kao tekstovni predložak poslužio Franzu Leháru za skladanje operetnog naslova koji je priča o bogatoj udovici čiji novac njeni zemljaci nastoje zadržati u zemlji pa poduzimaju sve kako bi joj našli prikladnog, dakako bogatog muža. Sadržaj je to preuzet iz kazališne komedije L'attaché d'ambassade (Attaché u veleposlanstvu) francuskog pisca Henrija Meilhaca iz 1861. godine, a Lehárova je partitura s naslovom Die lustige Witwe nakon praizvedbe u Theater an der Wien, glasovitom i omiljenom kazalištu u Beču 30. prosinca 1905., krenula u osvajanje nebrojenih pozornica. Osobno se još dobro sjećam predstava u varaždinkom kazalištu sredinom 1950-ih kada je grad imao vlastiti orkestar i pjevački ansambl a operete uveseljavale općinstvo. Dakako, Vesela udovica prevedena je na mnoge jezike i danas je u kazališnim kućama koje se (ponovno) posvećuju operetnim produkcijama jedan od najčešće izvođenih naslova.

  

  Družina doista razigranih i očitim optimizmom zaraženih članova družine okupljene u Operi b. b. angažirala je Dinka Bogdanića, po duhovitosti i uvijek vrckavim idejama poznatog baletnog umjetnika i koreografa i uglednu glumicu Branku Cvitković  za redatelje predstave, što se pokazalo punim pogotkom, dok je scenografija povjerena Marti Crnobrnja a kostimografija Elviri Ulip, koje su se jednako zdušno potrudile oko prikladnog vizualnog dojma. Tako su pjevači, ukusno odjeveni u večernja odijela i bogato ukrašene toalete, što i odgovara atmosferi uglađenog pariškog diplomatskog ambijenta s početka 20. stoljeća, odlično istrenirani jednako u plesnim kao i u govornim ekshibicijama, ostvarivali izuzetnu živost pokreta i dijaloga, dok se za glazbene uzlete pobrinuo dirigent Darijan Ivezić koji ravna izvedbom praćenom manjim instrumentalnim sastavom.  Najpoznatije arije i glazbeni dijelovi partiture - Viljina pjesma, Pronaći ćete me u Maximu ili Valcer vesele udovice, te svi solistički nastupi, dueti i ansambl-prizori upakirani su u režiju i koreografske brojeve koji pršte lepršavim situacijama i razgaljuju publiku od početka do kraja izvedbe.

  Prvo komorno operno kazalište, kako se definira Opera b. b., okuplja pjevače koji glasovnim i glumačkim sposobnostima osiguravaju uspješnost pothvata u kojemu Lidija Horvat Dunjko sopranskim bravurama oživljava kapricioznu udovicu Hannu Glawari a Ronald Braus baritonalnim timbrom utjelovljuje prepredenog Grofa Danila. U dobro osmišljenoj igri i pjevu dopadljive lepršavosti i neprekidne komičnosti pridružuju im se Blanka Tkalčić kao zavodljiva Valencienne i ostali odlično uigrani protagonisti Nenad Tudaković, Nada Abrus i Siniša Galović, debitanti večeri Vita Vukov, Josipa Bilić, Dominik Došen i Martin Gelić, koji su uspješno opravdali ukazano povjerenje, te Matino Antunović i Davor Ljubić u ulogama Njeguša i Kromowa. A Dinko Bogdanić ne bi bio dosjetljivi baletni stručnjak kada ne bi dodao još i posebno iznenađenje, ubacivši baletne prvakinje HNK u Zagrebu Mirnu Sporiš i Ervinu Sulejmanovu u ulogama grizeta Dodo i Lolo, kao dodatni začin već ionako uzavrelim plesnim akrobacijama pjevačkih solistica u nadasve zavodljivim kan-kan kostimima.    

  

  Vesela udovica Opere b. b. publici se očito sviđa, a to nimalo ne čudi jer je riječ o produkciji koja na malom scenskom prostoru gledateljima/slušateljima pruža veliku dozu zabave, veselja i glazbenih užitaka, mnogo dopadljive glazbe, naglašenoga šarma i ležernosti, a to se kao mogućnost za večernji izlazak i opuštanje trajno može preporučiti. Dakle, za daljnja izvedbe i gostovanja.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 23. listopada 2017.

Piše:

Zdenka
Weber