Poetično, s postojanim baroknim sjajem
HNK u Zagrebu, Christoph Willibald Gluck, Orfej i Euridika, koncertna izvedba, solist Maks Emanuel Cenčić, dir. Nikša Bareza, 21. rujna 2017.
-
Vrhunski pjevač, umjetnik, majstor emocije i majstor stila, kojemu odgovaraju raskošni epiteti kojima su davnašnji kroničari častili negdašnje pjevače-kastrate poput Farinellija, Senesina, Caffarellija i mnogih drugih… U tu nas je umjetnost i taj emocionalni glazbeni svijet prenio svojom dirljivom i snažnom izvedbom Maks Emanuel Cenčić na nastupu u HNK u Zagrebu, interpretirajući Gluckova Orfeja.
Orfej i Euridika, prva Gluckova reformirana opera, na sceni suprotstavlja Orfeja sa silama višima od njega, a i one kao da su doživljene ponajviše kroz Orfejeve vokalne linije. Barem je tako u ovoj izvedbi - kao da smo ušli u njegovu unutarnju dramu dok se u Hadu susreće s Euridikom, dok kroti Furije elegantnim a opet izražajnim melodijama, u kojima barokna obilnost polako tone u sjenu pred klasicističkom zorom odmjerenog Gluckova stila.
Iako ga ova sredina pamti i dalje ponajprije kao sjajan dječji sopran, Maks Emanuel Cenčić već dugi niz godina zauzima jedno od prvih mjesta među virtuozima barokne glazbe. U samom je vrhu kontratenorskog faha, prepoznat kao mezzosopranist mekog, bujno obojenog, milozvučnoga glasa koji ljepotom prednjači i pred Jarousskyjem i pred Fagiolijem i koji iza sebe ima interpretacije i brojne snimke naslovnih uloga Haendelovih, Hasseovih, Proporinih i drugih opera, tražen kao interpret Monteverdijevih uloga, prvenstveno Nerona u Krunidbi Popeje, očaravajući ne samo lijepim glasom nego stilom, ukusom, izražajnom snagom i jedinstvenom osobnošću koja ulogama daje ono nešto što se pamti.
Njemu u čast, kako bi u Zagrebu - gdje je na nacionalnoj kazališnoj sceni počeo karijeru, obilježio 35 godina rada, organizirana je izvedba Gluckova Orfeja i Euridike, točno na njegov 41. rođendan. Uz Zbor i Orkestar HNK i sopranistice Valentinu Fijačko i Ivanu Lazar, pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, opera je izvedena koncertno. U tom okruženju, među glazbenicima koji su se iz standardnog bučnijeg opernog repertoara transponirali u prigušenije barokno operno okružje, na pozadini mračnog, ničim ukrašenog golog kostura prazne kazališne scene, interpretacija M. E. Cenčića sjala je krhkim ali postojanim baroknim sjajem, utjelovljavajući lik mitskog pjevača upravo poetično. Jednostavnost, snažna i iskrena emocija povezana s nepogrešivim, rijetko bogomdanim smislom za stil, mjeru, ukus, izvukli su živi lik iz stare Gluckove partiture. Tugaljive linije prevrtljivih harmonijskih boja i intenzivni recitativi - od početnih Orfejevih riječi u kojima s nevjericom doziva Euridiku, preko molitve Furijama Deh placatevi con me ili arije Che puro ciel, ili iščekivane Che faròsenza Euridice, kao i u burnoj bračnoj svađi s nepovjerljivom Euridikom, Cenčićeva izvedba vodila nas je zorno kroz priču o Orfeju, pokazujući koliko operna umjetnost može biti u pravom smislu realistična.Uz njega našla se kao Euridika Valentina Fijačko, koja je utjelovila snažnu, pomalo neukrotivu Euridiku, u žustroj izmjeni recitativa prilikom pokušaja izlaska iz Hada, čiju snagu smo osjetili u impresivno otpjevanoj ariji Che fiero momento. Ulogu ljupkog Amora, koji s božanskim mirom određuje i dijeli sudbine, odmjerenog i elegantnog u Gluckovom reformiranom opernom stilu, donijela je Ivana Lazar svježim glasom, lijepom frazom i stilski pogođeno. Zbor i Orkestar Opere HNK u Zagrebu imali su nešto zajedničko u interpretaciji. Njihova izvedba bila je pomalo suspregnuta i nedovoljno moćna u tonu, unatoč brojnosti pjevača i svirača. Kao da je izvedbu obojio određeni oprez. Povremeno se moglo čuti i ponekih nepreciznosti, ali najvažnija zamjerka je nedostatak pravog slobodnog upuštanja u emociju i u muziciranje. Vodstvo maestra Bareze bilo je u cjelini sugestivno, ali možda ansamblima nije pružalo dovoljno sigurnosti kao ni pravog poleta. Ipak, gledano u cjelini, i maestro Bareza i ansambli bili su na tragu prave ideje Gluckove glazbe, te se izvedba može smatrati prilično uspjelom.
Ono na čemu je kazalište trebalo poraditi je bolja posjećenost. Unatoč medijskim izjavama o enormnom povećavanju brojnosti publike u prošloj sezoni, na ovom prvom velikom i za umjetnost važnom događaju u HNK Zagreb, kazalište je bilo tek malo više od pola popunjeno. Pitamo se kako to. A ne možemo se oteti ni dojmu da je vladala poluprivatna atmosfera kojoj je doprinijelo nepotrebno višekratno familijarno obraćanje intendantice publici, kao i razgovor s M. E. Cenčićem nakon izvedbe, koji je kao i već toliki prije, počeo s nepotrebnim patetičnim vraćanjem Cenčiću dječaku, dok ispred sebe imamo vrhunskog kontratenora svjetskog ugleda. Kao da ne znamo što od vlastitih umjetnika zaista imamo i kakav svjetski rang su neki od njih već odavno dosegli. Ni u programskoj knjižici nismo mogli naći nešto malo profesionalniji pristup, jer osim biografskih isječaka, nije bilo ni riječi o samom programu, kao ni o ostalim izvođačima.Dojmu koncerta nije pomogla neuređena, crna pozornica s izgužvanim panoima u pozadini. A samo nekoliko jednostavnih scenografskih i svjetlosnih zahvata možda je moglo pomoći. A da ne kažemo da bismo voljeli Maksa Emanuela Cenčića doživjeti i u nekom do kraja izvedenom glazbeno-scenskom uprizorenju opere na našoj opernoj sceni.
© Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 25. rujna 2017.
Piše:

Matić