„Veliki pjevač Orfej, sin riječnoga boga Eagra i muze Kaliope, živio je u dalekoj Trakiji. Orfejeva žena bila je prekrasna nimfa Euridika. Pjevač Orfej strasno ju je volio. Ali Orfej nije dugo živio u sreći sa svojom ženom. Jednom zgodom, ubrzo nakon svadbe, prekrasna je Euridika sa svojim mladim, veselim drugama – nimfama brala proljetno cvijeće u zelenoj dolini. U gustoj travi Euridika nije primijetila zmiju i nagazila je na nju. Zmija je ujela mladu Orfejevu ženu za nogu. Euridika je problijedjela i oči su joj se sklopile. Zmijski otrov presjekao joj je život. Euridikine druge obuze užas i njihov bolni plač nadaleko odjeknu. Orfej ih je čuo. On se požuri u dolinu i ondje ugleda hladno tijelo svoje voljene žene. Orfeja je obuzeo očaj. Nije se mogao pomiriti s tim gubitkom. Dugo je oplakivao svoju Euridiku, a plakala je i sva priroda slušajući njegovo tužno pjevanje.“
Na tome mjestu priče o Orfeju i Euridiki, prema Metamorfozama rimskog pjesnika Ovidija, koji je živio od 43. godine prije Krista do 17. poslije Krista, počinje opera. Mit o helenskom pjevaču, obrađen u Ovidijevim Metamorfozama i u Vergilijevim Georgikama, koji je Ranieri de' Calzabigi ponudio Christophu Willibaldu Glucku (1714-1787) kao libreto za operu kojom bi se proslavio imendan cara Franje I. (1708-1765), supruga Marije Terezije, postao je Glucku sjajan predložak za stvaranje glazbe divne jednostavnosti, čistih linija poput dorskog stupa, kako je govorio jedan od njezinih velikih tumača – Lovro pl. Matačić. Kao prije Claudio Monteverdi (1567-1643), i oni su svojemu djelu dali sretan završetak poštujući zahtjeve renesanse i baroka, a ne držeći se grčkog mita prema kojemu su Orfeja četiri godine nakon Euridikine smrti rastrgale razuzdane tračke bakantice.
Za praizvedbu Orfeja i Euridike 5. listopada 1762. u Beču Glucku je stajao na raspolaganju jedan od najpoznatijih pjevača-kastrata 18. stoljeća – alt Gaetano Guadagni (1728-1792), za kojega je i Händel skladao arije u Mesiji i Samsonu te ulogu Didymusa u Theodori. Za razliku od većine kastrata koji su se isticali blistavom pjevačkom tehnikom i virtuoznošću, Guadagni je bio izvrstan glumac i vrhunski interpret recitativa. Također za razliku od većine kastrata, strogo je poštovao Gluckove stilske zahtjeve.
Opera je dočekana prilično ravnodušno, s više kritike nego oduševljenja. U kasnijim je izvedbama ipak prihvaćena. Ali tek je izvedba u Académie Royale de Musique u Parizu dvanaest godina poslije, 2. kolovoza 1774., s naslovom Orphée et Eurydice, označila njezin pravi uspjeh. Gluck je djelo preradio za Pariz prilagodivši ga francuskom ukusu. Libreto, koji je bio prijevod Calzabigijeva s nekim sitnijim dodacima, priredio je poznati francuski dramatičar i pjesnik Pierre-Louis Moline (1740-1820). U skladu s pariškim ukusom Gluck je dodao mnogo baletne glazbe uključujući i poznate plesove furija i blaženih duša te dulji balet pri kraju opere. Pariška publika nije podnosila kastrate, i ulogu Orfeja morao je prilagoditi tenoru Josephu Legrosu (1739-1793). Njemu je za volju dopisao ariju na kraju prvoga čina L' espoir renaît dans mon âme. Dugo se pogrešno smatralo da je ona djelo malopoznatog talijanskog skladatelja sakralne glazbe i orguljaša Ferdinanda Bertonija (1725-1813), jer je i on za Guadagna 1776. skladao operu Orfej.
Pravi trijumf opera je postigla na izvedbi u Théâtreu Lyrique u Parizu u studenome 1859., koju je priredio Hector Berlioz uz pomoć Camillea Saint-Saënsa. Kombinirao je bečku i parišku verziju opere i ulogu Orfeja vratio u originalan oblik, ako se, naravno, ženski alt može smatrati ekvivalentom muškom kastratu altu. Prva pjevačica koja je pjevala takvog Orfeja bila je glasovita Pauline Viardot-Garcia (1821-1910), mlađa sestra slavne Marije Malibran (1808-1836), jedna od ne samo najvećih pjevačica nego i najzanimljivijih umjetničkih osobnosti druge polovine 19. stoljeća. Stotinu trideset i osam večeri za redom oduševljavala je kći slavnoga Manuela Garcije (1775-1832) parišku publiku svojim jedinstvenim umijećem!
Premda i danas nalazimo Orfeja u verziji za tenora ili čak baritona, njegovi su najpoznatiji tumači mezzosoprani ili kontraalti. Povijesna produkcija opere bila je 1909. u Metropolitanu pod ravnanjem Artura Toscaninija (1867-1957) sa slavnom američkom kontraaltisticom Louise Homer (1871-1947) i njemačkom sopranisticom Johannom Gadski (1872-1932) u glavnim ulogama. Slavni Orfeji bili su kontraalti Kathleen Ferrier i Marilyn Horne te mezzosopranistica Giulietta Simionato. Orfej i Euridika na Salzburškim svečanim igrama 1959. pod ravnanjem Herberta von Karajana s Giuliettom Simionato i Senom Jurinac ulazi u opernu povijest.
Osamnaesto stoljeće donijelo je možda najveće promjene u cjelokupnom načinu mišljenja i doživljavanja. Stoljeće koje je počelo vladavinom Kralja Sunca, Louisa XIV, a završilo Francuskom revolucijom koja je stubokom izmijenila Europu, obilježilo je nekoliko divovskih ličnosti. Jedna od najvećih bio je na području glazbe njemački skladatelj Christoph Willibald Gluck. Sam njegov život obuhvaća razvoj duhovne misli tog iznimno zanimljivog stoljeća.
Susret Glucka i Calzabigija bio je jedan od onih susreta koji ulaze u povijest glazbe kao presudni događaj u njezinu razvoju. Calzabigi je Glucku ponudio libreto svoje „azione teatrale“ Orfeo ed Euridice – Orfej i Euridika. Gluck je dotad bio poznat i priznat kao skladatelj briljantnih vokalnih partitura u najčišćem stilu onoga doba – a to je značilo udovoljavati samovolji mušičavih pjevača, najčešće kastrata. Za njim je bilo više od dvadeset opera skladanih uglavnom na librete „božanskog Metastasija“, uzvišene ljepote pjesničkog stiha, ali plošne i bezizražajne u recitativima praćenima samo čembalom. Mit o Orfeju, o vječnoj temi, o snazi pjesme, promijenio je Gluckov pristup glazbi. On je osjećao da je jaz između radnje i izražavanja osjećaja bio golem i trebalo ga je premostiti, trebalo je integrirati dramski događaj i glazbu. To je na stanovit način i povratak prirodi koji su tako snažno zagovarali francuski enciklopedisti.
Calzabigi je smatrao da bi „dramskom pjesništvu bila prikladna samo ona glazba koja bi se najviše približila prirodnoj deklamaciji, živahnoj i snažnoj“. A mit o Orfeju, o bračnoj ljubavi koja se suprotstavlja samoj smrti i pobjeđuje je, prirodan i stvaran, bez suvišne patetike, snažan u izljevima osjećaja, izvoran, duboko ljudski, isto tako prirodno i nenametljivo oblikovan u Calzabigijevu libretu, bio je kao stvoren za Gluckove težnje za operom u kojoj bi recitativ i arija prirodno slijedili jedan za drugim, a ne bi bili strogo odvojeni, gdje bi radnja tekla bez zastoja, gdje bi glazba bila isto tako jednostavna, neopterećena suvišnim ukrasima, veličanstvena i plemenita.
No, najteže je biti jednostavan i to mogu samo najveći. A Gluck je bio jedan od najvećih, ne samo kao glazbenik nego i kao čovjek, i s pravom kaže francuski dramatičar, esejist i povjesničar Romain Rolland (1866-1944) da „jedna od tajni neodoljivog zanosa njegove umjetnosti leži u njegovoj moralnoj plemenitosti, čestitosti i vrlini“, pa zaključuje: „On je velik čovjek čista srca.“
Slijedeći instinkt velikana, Gluck je stvorio jednostavno i veliko djelo, gdje ništa nije suvišno, sve je u savršenom skladu klasične harmonije. Skladna je uzvišena ljepota i patos Orfejevih arija, skladni su nebesko blaženstvo i mračne sile Hada, osmišljena je pratnja recitativa, koji nije više „recitativo secco“ samo uz pratnju čembala – nego „recitativo accompagnato“ uz pratnju cijelog orkestra, najčešće gudača, snažni su zborski prizori koji povezuju i uokviruju radnju i sjajna je uporaba harfe kao Orfejeva pratećeg instrumenta (lire). Dotad harfu operni orkestar 18. stoljeća gotovo i ne poznaje. Instrumentacija, s profinjenom uporabom posebice drvenih puhača, prozračna je i posve u skladu s karakterom djela. Snažni su i djelotvorni kontrasti. Gluck nije u operi napisao nijednu virtuoznu ariju (osim one naknadno skladane za tenora u prvome činu). Opera se najčešće izvodi u kombiniranoj bečkoj i pariškoj verziji, iako se danas sve češće izvodi izvorna.
„Želim glazbi vratiti njezino prvotno značenje, a to je služenje poeziji. Želim da ona pojača izraz osjećaja i poveća zanimljivost situacije a da pritom ne bude prekinuta radnja. Glas, instrumenti, zvukovi, pa čak i tišina, moraju biti usmjereni jedinom cilju – izrazu, a jedinstvo riječi toliko blisko izrazu i melodiji, da se stvara dojam kako je glazba u isto tolikoj mjeri usklađena s riječima, koliko i riječi s glazbom.“ – govorio je Gluck.
Pod naslovom Orfej opera je u Hrvatsku stigla 165 godina nakon praizvedbe, 2. prosinca 1939. Pripremljena je s velikom pomnjom. Dirigirao je Krešimir Baranović, režirao je gost, njemački redatelj Erich Hezel, scenograf je bio Vladimir Žedrinski, koreografkinja Margareta Froman. Pjevale su Božica Čajkovac-Sarvan, Nada Tončić i Alda Noni.
Opera je obnovljena 1960. pod vodstvom Milana Horvata, u režiji Vlade Habuneka. Scenograf je bio Edo Murtić, kostimografkinja Vanda Pavelić-Weinert, a koreografkinja Nevenka Biđin. Velike interpretkinje Orfeja na zagrebačkoj pozornici bile su Marijana Radev i Ruža Pospiš-Baldani, koja je tu ulogu pjevala i u njujorškome Metropolitanu. U riječkoj Operi toplinu svojega mezzosoprana prosipala je Nevenka Tomašić, a Peristilom na Splitskom ljetu odzvanjali su veličanstveni glasovi Nade Puttar-Gold i Biance Bortoluzzi. Opera se izvodila na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Varaždinskim baroknim večerima.
Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izvest će u četvrtak 21. rujna koncertnu izvedbu opere u kojoj će slavni kontratenor Maks Emanuel Cenčić proslaviti 35 godina umjetničkoga rada. Maks Emanuel Cenčić smatra se jednim od najvažnijih i najsvestranijih kontratenora današnjice. Slavu je stekao pjevajući baroknu glazbu – tehnički briljantno, istodobno moderno i emocionalno zanimljivo. Cenčić nastupa u velikim svjetskim opernim kućama i koncertnim dvoranama (od Bečke državne opere do Carnegie Halla u New Yorku) i surađuje s nekima od najvećih dirigenata specijaliziranih za baroknu glazbu. Na početku karijere pjevao je s Bečkim dječacima kada su ga prozvali „čudom od djeteta“.
Godišnjicu umjetničkoga rada odlučio je obilježiti svečanom koncertnom izvedbom Gluckove opere Orfej i Euridika pod ravnanjem maestra Nikše Bareze na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta gdje je i započeo svoj profesionalni rad. Nakon izvedbe bit će organiziran razgovor s Maksom Emanuelom Cenčićem, uz izložbu te video projekcije njegovih najuspješnijih opernih kreacija. Razgovor će voditi glazbeni publicist Zlatko Madžar.
Sljedeće večeri, 22. rujna bit će ponovljena koncertna izvedba opere, također pod ravnanjem maestra Bareze, a u ulozi Orfeja nastupit će nacionalna prvakinja Opere HNK-a Dubravka Šeparović Mušović.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 20. rujna 2017.
