Jose Cura u MUO u Zagrebu; foto: Mario Periša, Mape.hr
S proslavljenim tenorom Joséom Curom, koji prvi puta nastupa u Zagrebu, a u Hrvatskoj ga pamtimo sa koncerta na Riječkim ljetnim noćima s Dubravkom Šeparović-Mušović te po režiji i nastupu u predstavi La commedia e finita (u jezgri koje je bio Pagliacci), razgovarali smo povodom predstojećeg koncerta s Zagrebačkom filharmonijom 3. listopada, na kojem će izvoditi operne arije Leoncavalla, Verdija i Puccinija pod ravnanjem Marija de Rose. Već na tiskovnoj konferenciji naglasio je da se operne arije na koncertu može pjevati uvjerljivo i uživljeno samo ako ih se prethodno s punim razumijevanjem odigralo na sceni.
Kao pjevač, često nastupate u operama koje izgledaju potpuno drugačije od izvorne zamisli i predodžbe o njima. Smeta li vam to i možete li tada ući u lik?
Ako se radi o inteligentnoj režiji, to može biti i izazov. Predstava je tada različita, ali zanimljiva. Problem nastaje ako režija nije inteligentna, ako redatelj nastoji da opera bude različita samo zato da bi bila različita. Ako publika i kritika nakon predstave za režiju uglavnom kažu: nije ni dobra ni loša, ali je različita – to nije dovoljno.
Ono što sam napravio u Rijeci bilo je različito, to se moglo ljudima svidjeti ili ne, ali imalo je logiku, smisao u razvoju priče.
Umjetnički svijet je raznolik, i to je njegova ljepota. Ne smeta mi biti obučen kao Superman, ali od redatelja tražim logiku i spremnost da me nadahne tom logikom. Ako ne, pjevač se na pozornici osjeća poput idiota. To je moja granica. Mogu pjevati naglavačke, s blatom na licu, s krvlju u ustima, ali postoji nešto što ne mogu raditi na sceni – osjećati se kao budala.
Kakvo je vaše iskustvo u radu s redateljima?
Imao sam sreće. Radio sam s ponekim luckastim redateljima, ali nikad apsurdne stvari. Neke kolege nisu bili te sreće, pa su radili Rigoletto na Planetu majmuna.
Ako je neka scena zamišljena posve apsurdno, na diplomatski način uspijem je malo izmijeniti i popraviti kako bi funkcionirala. Nastojim komunicirati s redateljem, prenijeti mu dvadesetogodišnje iskustvo rada na pozornici.
Koja vam je operna produkcija bila najteža u režijskom smislu?
Otello u Operi u Zurichu. Cijela predstava dešavala se na svemirskom brodu. Osjećali smo se kao u Enterpreiseu. Sve veze s Ciprom i Venecijom bile su odsječene i bilo je teško stvoriti likove. No, našli smo ključ čitanja predstave u činjenici da smo izolirani usred svemira, bez kontakta s ikim i sa snažnim osjećajem klaustrofobije. Nije to bio najbolji Otello u mom životu, ali našli smo načina da predstava profunkcionira. Publika je voljela predstavu i nije ispalo tako strašno. Dakle, još se nisam susreo s posve nemogućim režijama i nadam se da neću ni u budućnosti.
Je li po vašem iskustvu operna publika danas još uvijek uglavnom konzervativna ili su među njima brojniji oni skloni suvremenijim produkcijama?
Trenutno su konzervativci još uvijek brojniji, ali postoji sve veći broj gledatelja koji želi vidjeti nove stvari na opernoj pozornici. Situacija se mijenja. Mnogi su mi rekli da dolaze na moje nastupe ne samo zato što me cijene kao pjevača, nego i zato što se na mojim predstavama uvijek dešava nešto novo, te su radoznali da to vide. I to je dobro.
Neki ljudi postaju nervozni zbog toga, ali to je dio ovog posla. Znam da su mnoge moje predstave kontroverzne, ali kontroverzno ne znači loše. Dobro je za društvo i za samu operu da ljudi raspravljaju, razmjenjuju mišljenja, suprotstavljaju stavove.
Loše je kad netko ustane i kaže: ovo nije dobro jer ne izgleda kao... Takve argumente ne prihvaćam. Da se svi tako ponašamo, razvoj svijeta zapeo bi prije tristo godina. Svi ljudi koji su donijeli napredak u umjetnosti i znanosti, učinili su to jer su radili stvari onako kako se to nije očekivalo u njihovo vrijeme. Postoji velika skupina gledatelja koji shvaćaju žrtvu nekoga tko je mogao biti u hotelu na masaži i izvesti ariju kao što se to radilo prije pedeset godina, ali riskira i radi nešto novo na ulozi. No druga skupina ne želi rizike, nikakve promjene ni u operi niti u društvu, jer svaka promjena znači revoluciju, preispitivanje i njihova položaja u društvu.
Sjećam se da su mi neki ljudi govorili: ne želim čitati tu knjigu jer se sada osjećam dobro, i ako je pročitam mogao bih zapasti u krizu. Tako je i u religiji. Ljudi se boje izgubiti sigurnost, tu ljusku za koju zamišljaju da ih štiti. Ne kritiziram takve reakcije i uvažavam pravo ljudi da se sa mnom ne slažu. No tražim da se očuva razina pristojnosti u kritiziranju i da se ne vrijeđa. Ako pišete ili govorite, iznesite svoje argumente, ja ću iznijeti svoje. Ako ste publika a predstava vam se ne svidi, nemojte pljeskati ili nemojte više doći na predstavu. Ali nemojte vikati "bu" za vrijeme predstave, jer je to nedostatak poštovanja ne samo prema pjevaču nego prema svima koji su dva mjeseca radili.
Jesu li vama kada vikali "bu" i jeste li ikad izašli iz predstave?
Nikad nisam izašao iz predstave. Jednom mi je par ljudi vikalo "bu" zbog političkih razloga, a u Scali su mi 1997. vikali "bu" jer sam pjevao ležeći na podu. Za njih je tada to bilo kršenje svih pravila; danas je uobičajeno. Na drugoj izvedbi sam, da bih pokazao da je riječ o mom izboru u prihvaćanju režije, pjevao ariju stojeći i dobio ovacije, no na trećoj sam opet ležao i nitko nije prosvjedovao.
Spomenuli ste političke razloge. Može li opera još uvijek izazvati društvenu polemiku?
Ako dobro proučite libreto, u operi ima nevjerojatno puno suvremenosti i problema itekako aktualnih i danas. Samson je jedan od prvih u povijesti koji je ubio ostale i sebe u ime Boga. Danas to u nekim dijelovima svijeta čine svakodnevno. Riccardo u Krabuljnom plesu u pravoj je političkoj mreži interesa i spletki, a i veći dio opere Tosca može se dešavati i danas.
Opere imaju popriličnu društvenu aktualnost i u tome je, po meni, njihova budućnost. Budućnost nije u produkcijama u kojima će sve izgledati besmisleno nego u tome da, kao u svim umjetničkim djelima koja su davno stvorena, nađemo ključ njihova čitanja kroz prizmu današnjice. Tada se može naići na velika iznenađenja. Pravi genijalci kao što su Shakespeare, Ibsen, Puccini ili Verdi pisali su vječna umjetnička djela. Ona su pisana u stilu svog vremena, ali ako ih pozorno čitate, iste se situacije dešavaju i danas, nema velikih promjena. Zadatak nas u operi jest da se ne bojimo njenih izazova.
U drami i baletu često se izvode nova umjetnička djela, no u operi je to znatno rjeđe...
To me ne iznenađuje. Ako toliko napadaju modernije režije najtradicionalnijih opernih djela, kako od takve publike očekivati prihvaćanje nove opere? Ako ne možemo razbiti klišej da se opera mora uvijek izvoditi na isti način, kako bismo razbili klišej da ne treba izvoditi moderne opere? Moramo ići korak po korak, a prva bitka još nije dobivena. To nije bitka koja se tiče ukusa; radije otvorenosti duha. U kazalište ne treba ići da bi se dobilo očekivano, nego poradi doživljaja novog. Ako želite vidjeti isto, ostanite kod kuće, uštedite novac i gledajte DVD. Treba biti otvoren za nove doživljaje i ideje, ponijeti ih kući, razmisliti o njima i onda odlučiti koje od njih zadržati zauvijek, a koje zaboraviti. To je onda zanimljivo.
Vidite li danas u publici dovoljno mladih ljudi?
Mlade ljude danas je teško osvojiti. Nisu naivni poput mladih u pedesetima. Imaju internet, televiziju, DVD-ove... Kad dođu u kazalište, već znaju mnogo toga. Posjeduju kamere i foto-aparate, ali to ih ne čini snimateljima. Bili u pravu ili ne, smatraju da imaju pravo iznijeti svoje mišljenje o umjetničkom djelu, neovisno koliko doista bili upućeni. Nadalje, danas je ljude teško iznenaditi ili šokirati. Prije dvadesetak godina, šokiralo se golim tijelima na pozornici; danas je to gotovo smiješno. Teško je zainteresirati ljude, jer su prenatrpani svime. Da bi ista osoba poželjela jesti, treba joj ponuditi nešto doista slasno i mirisno. To je izazov.
U komuniciranju s publikom, koliko važnosti pridajete glumi kroz glas, a koliko glumi tijelom, gestama i licem?
Ovisno u ulozi i sceni, no moje je obilježje kao pjevača uvijek bilo da glas prilagođavam radnji i sceni. Ako lik umire na sceni, glas ne može biti toliko jak i čist. U sceni smrti Otella jako dobro znam da imam nož u trbuhu. U stvarnoj situaciji, krv bi se penjala kroz dušnik i gušila. Dramski glumac sigurno bi se trudio dati glas umirućeg. Zašto to ne napraviti i u operi koliko glazba i pjevanje dopuštaju? Konzervativna publika reći će: neee! Mi hoćemo najljepše moguće pjevanje u svakoj sceni, čak i kada lik umire. Moderna će publika reći: smiješno, umire, a pjeva punom snagom ili čistoćom glasa! Koga onda zadovoljiti? Treba nastojati naći pravu mjeru, balans, a kako se niti ne može zadovoljiti svih, prioritet mi je zadovoljiti mlade, jer su oni jamstvo budućnosti opere.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 3. listopada 2008.
