Uspjela dosjetka

Mala scena, Georg Philipp Telemann: Pimpinone, Glazbeno vodstvo i klavirska pratnja Ivan Pernicki, red. Frana Marija Vranković



  • Opera Georga Philippa Telemanna Pimpinone, komična igra u tri dijela, namijenjena i praizvedena kao intermezzo tijekom izvedbe jednog od velikih kasnobaroknih opernih spektakla u - za povijest glazbe iznimno važnoj opernoj kući Opera am Gänsemarkt u Hamburgu, djelo je prilično jednostavnog libreta i dramske strukture te dopadljivih glazbenih rješenja, čiji se cilj očito postavlja u zabavljanju i razonodi publike u specifičnom kontekstu barokne opere, gdje je spektakularnost i impresivnost izvedenog često zasjenjivala njegovu dramaturšku i libretističku koherentnost te je Pimpinone mogao funkcionirati kao ulomak, zapravo stanka na sceni, u izvedbi bilo kojeg velikog glazbeno-scenskog djela. No, Pimpinone je ipak i više od puke zabave i predaha u kontekstu specifičnih produkcijskih uvjeta barokne opere, što pokazuje i njegova izvedba u kazalištu Mala scena, u režiji Frane Marije Vranković, glazbenom vodstvu Ivana Pernickog te sasvim drugačijoj kontekstualizaciji i sagledavanju.

    Naime, ova duoopera odvija se u dijalozima bogatog ali usamljenog Pimpinonea te njegove sluškinje Vespette s kojom se, nakon kratkog vremena njezinog službovanja, odlučuje oženiti. Ubrzo Vespetta preuzima upravljanje kućanstvom ali i vođenje svih kućnih financija, što uključuje njezinu dominaciju nad Pimpinoneom i ispunjavanje svakovrsnih želja, ali i govori o karakteru tog lika. Očito, ovako postavljen libreto (napisao ga je Johann Philipp Pretorius), unatoč opisanoj namjeni djela, funkcionalan je i cjelovit ali i svevremen te pogodan za osuvremenjivanje i postavljanje u različite vremenske i prostorne okvire. To su prepoznali i autori ovog Pimpinonea, oblikujući ga kao predstavu u kojoj je Pimpinone strastveni pratitelj Star Treka i njegove ikonografije, koji svoju izoliranost od svijeta ublažava virtualnom stvarnošću (scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Anamarija Filipović-Srhoj). Vespetta, naprotiv, vrckava je i sklona ugađati sebi na razne načine - kupovanjem odjeće, zabavljanjem, a sve to Pimpinoneovim novcem, istovremeno uvažavajući svog supruga tek koliko je potrebno da bude servisna podrška njezinim hirovima.

    Iako bi se ovakva karakterizacija mogla činiti plošnom, ipak omogućuje komičan, zapravo karikaturalan efekt, zabavljajući i nasmijavajući publiku, što je - znajući za povijesni kontekst nastanka ove opere, bila namjera njezinih autora, dok se očituje - što je pokazala i ova njezina produkcija, kao univerzalno komunikativno djelo koje, zbog univerzalnih ljudskih osobina koje portretira i karikira, može rezonirati u svakom okružju zbog univerzalnosti tematskog sloja.

    Odlučujući se za svojevrsnu dosjetku u kojoj je osuvremenjavanje provedeno i prenijeto na scenu vrlo dosljedno i do kraja, u kojem se Pimpinone događa sada i ovdje i komunicira prvenstveno s mladima, čuvajući istovremeno izvornost glazbenog materijala kako ga je oblikovao njegov barokni skladatelj, Pimpinone je vrlo dobar primjer kreativnog osuvremenjivanja koje će biti dovoljno svježe i inovativno te se koristiti dosjetkom u produženom trajanju (Pimpinone i njegova sklonost tehnici, koju Vespetta interpretira pronalazeći ga i saznajući sve o njegovu bogatstvu putem društvenih mreža), istovremeno poštujući i razumijevajući ideju i posebno, glazbeni izraz stila i vremena u kojem je djelo originalno stvoreno. Kao takva, predstava može - a vjerojatno i jest, poslužiti kao gotovo idealno sredstvo edukacije i stvaranja razumijevanja za operu kod osoba i generacija koje o njoj, moguće, imaju oblikovane predrasude kao o dosadnoj ili neživotnoj, sporoj i glomaznoj scenskoj igri.

    Pimpinone ne traje predugo, pun je obrata i brze suigre (i odgovarajuće glazbe), a libreto mu je osuvremenjen na način očito namijenjen komunikaciji sa suvremenošću, te upravo odgovara primjeru obrata od uglavnom stereotipnih no ipak prisutnih predodžbi o operi i opernom kazalištu. Ipak, dosjetka o Pimpinoneu startrekovcu i Vespetti stalno aktivnoj na društvenim mrežama, koliko funkcionalna i na uvažavajuć način osuvremenjujuća, ujedno je - pogotovo u kasnijim dijelovima predstave, djelovala pomalo prenapregnuto, jer se odnos u kojem se nalaze Pimpinone i Vespetta ipak ponekad može teško kontekstualizirati u suvremenost njihovih postupaka. No, sve to nije narušilo cjelovitost i uspjeli naum prezentiranja ove glazbene fakture u, možda poznatom i ne potpuno drugačijem (ovakvih osuvremenjavanja različitih djela bilo je, i bit će, u pravilu s promjenjivim uspjehom), ali ipak svježem i u konačnici uspjelom okviru.

    Dvoje izvođača - Maja Mužar (u alternaciji s Valentinom Mekovec, Antonijom Dunjko i Mandom Sviben) kao Vespetta te Filip Sever (u alternaciji s Josipom Rošom) kao Pimpinone, u zahtjevnom zadatku koji uključuje arije na talijanskom, dok su recitativi pisani (i ovdje izvedeni) na njemačkom jeziku, snašlo se vrlo dobro, osobito pokazujući dobro glumačko umijeće i shvaćanje likova, uz tek poneku afektiranost, no koja nije štetila funkcionalnosti i životnosti predstave. Sve to, savladavanje originalne dvojezične glazbene fakture (takva je zbog razumijevanja njemačke publike za koju je originalno pisana, koja je radnju kroz recitative mogla pratiti na vlastitom jeziku, dok su arije pisane na talijanskom, kao jeziku ondašnjeg opernog pjevanja) uz prihvaćanje osuvremenjavanja predstave i snalaženje u njemu te dobru, gotovo neposrednu komunikaciju s publikom u izrazito malenom scenskom prostoru, pokazali su njihovu kvalitetnu i visoku izvođačku razinu.

    Pimpinone se, dakle, pokazao kao simpatična predstava, uspjela dosjetka u osuvremenjivanju i prezentaciji djela specifičnog i svakako povijesnog, baoknog glazbenog izraza, ali čija se funkcionalnost - što zbog njezine univerzalnosti, što zbog autorskih postupaka, nije izgubila nego naprotiv - ostvarila u ovoj izvedbi.

    © Leon Žganec-Brajša, KLASIKA.hr, 14. lipnja 2017.

kritike

najavljujemo...