Klasična bečka manira

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Emmerich Kálmán, Bajadera, dir. Filip Pavišić, red. Nenad Glavan

• 
  
  U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 26. svibnja premijerno je izvedena opereta Bajadera Emmericha Kálmána (tekst se odnosi na prvu reprizu dan kasnije, op. a.) nastala prema libretu Juliusa Brammera i Alfreda Grünwalda. Osječka praizvedba tog popularnog Kálmánovog djela bila je 1922. godine, ubrzo nakon bečke premijere a zatim je postavljena još tri puta prije ovogodišnjeg uprizorenja. Izniman uspjeh ove operete od vremena nastanka zabilježen je kako u Osijeku, tako i diljem Europe odražavajući duh vremena između dva rata u kojemu bogatiji srednji sloj društva traži laku zabavu na plesnim večerima u ritmovima foxtrota, two-stepa i novo pristigle prekooceanske senzacije sinkopiranog Shimmy plesa. Svi ti elementi su doveli Kálmánove plesne brojeve iz Bajadere do repertoarnih revijalnih koncertnih točaka aktualnih još i danas.
  
  Bajadera u režiji Nenada Glavana koji je ujedno i scenograf predstave išla je upravo tim povijesnim tragom: zabave iz ludih dvadesetih godina prošloga stoljeća. Svaka je numera minuciozno razrađena i u maksimalnom angažmanu kako solista, tako i zbora i plesnog ansambla. Takav je pristup nadomjestio neuvjerljiv zaokret u libretu u 3. činu i akcelerirao scene zastoja radnje u komornim nastupima pjevača što je uistinu pohvalno. Međutim, ipak je ukupan dojam operete preintenzivno isticanje svakog, pa i najmanjeg dramskog akta koje nije dopustilo koncentraciju na Kálmánovu operetnu dramaturgiju precizno istkanu mrežom leitmotivskih glazbenih tema. Erotizirane scene pojavljivale su se kao podsjetnik na izvorno značenje Bajadera – indijskih hramskih plesačica čija je duhovnost plesa vremenom zamijenjena seksualnom trgovinom.
  
  Scenografija je povijesnim intervencijama stilski uvjerljivo dočarala duh imaginarija Orijenta kao i Art Deco interijera iz vremena kojemu je pripadala publika kojoj se Kálmán izvorno obraća. U tome smislu i scenografija zaokružuje redateljsku ideju stvaranja davne vremenske kapsule. Iz perspektive suvremenog promatrača pak, stvoren je dojam dokumentarija a pitanja poveznica s današnjom zbiljom moraju mu ostati neodgovorena. Koreografiju i scenski pokret potpisuje Almira Osmanović koja je s Plesnom skupinom HNK-a u Osijeku i solistima ostvarila čitav niz raskošnih plesnih scena pažljivo integriranih u operetnu dramaturgiju.
  
  Solisti su također imali težak koreografski zadatak i gotovo cijelo vrijeme uz pjevanje, bili zaokupljeni scenskom igrom što je intenziviralo osjećaj stalnog kretanja svih sudionika scene. Kostimografija Marka Mitanovskog bila je povijesno osviještena: dašak glamura i raskoši kako i priliči vremenu koje opisuje. Posebice se isticala u potpunosti individualizirana kostimografija zborista kao i teatralni kostimi-instalacije solista (u sceni vjenčanja) i Plesne skupine što je ukupnom vizualnom dojmu podiglo kvalitetu. Uz oblikovanje svjetla Wing Tsou i video oblikovanje Willema Miličevića, Bajadera je oživljena kao opereta u opereti što je ujedno izvorna Kálmánova priča.
  
  Orkestar je pod ravnanjem dirigenta Filipa Pavišića bio sjajan – raskošnih boja, precizno odsvirane partiture u osjetljivim dijelovima kojima Kálmán instrumentacijom priča umjesto glumaca. Mogla se pratiti paralelna radnja u orkestru profinjenim isticanjem leitmotiva kao i klasičnom bečkom manirom mikrofraziranja između pjevača i instrumentalista. To je posebna kvaliteta – drugi glazbeni sloj koji je skladatelj unio u partituru samo naizgled lakog žanra operete. Dirigent Pavišić je upravo taj sloj dobro iščitao i uspješno unio u izvedbu. Posebno se isticalo intonacijski čisto, artikulacijski precizno i dinamički nijansirano sviranje obje grupe puhaćih instrumenata koje su nosile zvuk cijelog orkestra. Djelomice je forte orkestra ipak bio preglasan u odnosu na pjevače, posebice soliste.
  
  Solisti su karakterno vrlo uspjelo iznijeli svoje uloge – glumački i plesno uz izrazito puno angažmana i rada na liku kojega glume. Pjevački su također solo nastupi u cjelini bili uredni, kao i nastup zbora, ali dikcija im je bila najslabija karika u izvedbi iako je opereta bila izvođena u prijevodu na hrvatski jezik, tako da je tekst u elektroničkom obliku titla iznad scene bio dobrodošla pripomoć u razumijevanju radnje. Gorana Biondić Ruško pjevala je ulogu Odette Darimonde ujednačeno u svim registrima i kvalitetno nastudirano od nastupne arije Bajadere, pa sve do kraja, a najbolje momente ostvarila je u duetu s Igorom Krištom (Princ Rađami), posebice u leitmotivskom Cvijete lijepi. Krišto je lijepom bojom tenora podcrtao dopadljivu melodiju arije O Bajadero! koja je obilježila operetu.
  
  Ivani Medić je uloga Mariette u potpunosti odgovarala, iznijela ju je uspješno i pjevački i glumački, koketno i detaljno osmišljeno, a također su dueti s Robertom Adamčekom (Markiz Napoleon od St. Clochea) ostavili snažan dojam. Par Ivana Medić i Robert Adamček već je od prvog čina i dueta Kada zvijezde na nebu sjaje odlično pjevao uz izvođenje složenih koreografske elemente što je mjestimice uzrokovalo zamor njihovih glasova. Nizu uspješnih pjevačkih uloga pridružuje se i Filip Hozjak kao Luis Philippe la Tourettea.
  
  Zbor koji je uvježbao Davor Kelić tonski je dobro izveo svoj dio partiture, djelovao je raskošno s fino nijansiranim i homogenim bojama dionica, dok je prostor za daljnje usavršavanje vezan uz precizniju dikciju. Trio govornih uloga Aljoša Čepl (Primprinette), Nenad Tudaković (Direktor Trebisonde) i Zorislav Štark (Dr. Cohen) dali su poseban zamah opereti i unijeli ukusno dozirane geste komike, a izdvaja se i glumački uvjerljiv nastup Ivana Ćaćića (Pukovnik Parker).
  
  Emmerich Kálmán je peti put u osječkom kazalištu zasjao operetom Bajadera i baš kao i nekada ponovno otvorio pitanja o profiliranju opernog ansambla za žanr koji je obilježio povijest te ustanove.
  
  © Sunčana Bašić, KLASIKA.hr, 7. lipnja 2017.

Piše:

Sunčana
Bašić