Ambiciozan pokušaj

29. Muzički biennale Zagreb, 22. – 29. travnja 2017.: Martyna Kosecka, Klothó. Thread of the Tales (Klothó. Splet priča), dir. Berislav Šipuš, red. Krzysztof Cichenski, Zbor i Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, solisti: Ingrid Haller, sopran, Ivana Srbljan, mezzosopran, Karol Bartosiński, kontratenor, Marko Fortunato, tenor, Nicolas Rigas, bariton, Gradsko kazalište Komedija, Zagreb, 22. travnja 2017.

• 
  
  Otvaranje ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb prošlo je skromno u Kazalištu Komedija. Dugogodišnje iskustvo govori da je inače redovito gužva, a Biennale biva počašćeno i kakvim prevažnim prisustvom iz redova vladajućih. Ovaj put su takozvane vladajuće elite očito jako zaposlene kampanjom za lokalne izbore: Predsjednica je gotovo stalno na putu, a gradonačelnik je stalno zauzet izgradnjom fontana i parkova, pa se najstariji glazbeni festival suvremene glazbe našao na repu njegova skakutavog interesa. Jedino se – valjda svjesna važnosti tog festivala koji je Zagreb još godine 1961. upisao kao važan toponim na europsku kartu suvremene glazbe, odazvala Anka Mrak Taritaš. Za otvorenje primjereniji HNK baš je nekako neodložno bio zauzet predstavom nove produkcije Verdijeva Don Carla koji jedva zaslužuje prolaznu ocjenu u kakvom provincijskom kazalištu.
  
  Međutim, izvan žiže velevažnih interesa, više od prolazne ocjene zaslužuje biennalska praizvedba opere Klotho Martyne Kosecke, poljske skladateljice mlađe generacije koja je prije dvije godine pobijedila na biennalskom natječaju petominutne opere. Ta joj je pobjeda osigurala priliku da napiše cjelovečernju operu. Izabrala je grčku suđenicu Kloto koja za vretenom plete svoje niti: Klothó s podnaslovom Splet priča. Vrlo zamršeno Kosecka se smušeno uputila u prepletanje više ili manje znanih bajki i priča, u odviše kompliciranu i samoj joj nedohvatnu strukturu u osam slika kao nekakvih košmarnih, noćnih mora jednoga dječaka. U scenskom prikazu on je tek nijema bijela statua.
  
  Kosecka je sama napisala libreto koji u svoj svojoj složenosti naliči na smušene upute nevježama za serijale poput Gospodara prstenova ili nešto tome slično. Libreto je preveden i uredno ukoričen pa i ako se naknadno zaviri u njega, zbunjenost je još veća jer nije riječ o nekom jako nadarenom pismu već samo ambicioznom pokušaju. Glavni je diktator Kralj kraljeva koji je, kako tvrde podanici, više od Boga. Savjet je – ne gledati previše fantastičnih serijala. Kosecka je odlučila libreto pisati i na sveprisutnom engleskom, jednom od najtežih jezika za pjevanje. To dodvoravanje globalističkim tendencijama anglo-dominacije sa svim drugim pletivima iz priča i pričica itekako utjecalo na kvalitetu. Namjera je bila povezivanje, a ishod su bili lakim i krhkim nitima povezani froncli.
  
  Gledajući iz publike, teškom razumijevanju kojekako izgovorenog teksta s neizbježnim slavenskim naglaskom, moglo se još jednom uvjeriti da je libreto na engleskom naprosto krivi izbor Martyne Kosecke. Klošmerl opere, suđenice Kloto autorica je sama sebi zadala. Titl je izostao jer ga Kazalište Komedija naprosto ne posjeduje. Na kraju opere autorica postavlja i pitanje gdje je nestala mudrost? No pitanje je i je li je uopće bilo dovoljno u ljudskoj povijesti neprijateljstava i ratovanja, konkretnih ili ljubavnih, ljubomornih, osim što su kroz sita i rešeta dospjele neke zaokruženije priče odjevene u najbolje ruho glazbenih, likovnih, literarnih ili filozofskih dostignuća.
  
  U svim tim košmarnim i navodno snovitim svjetovima, veliki je posao napravio Zbor Opere Ivana pl. Zajca iz Rijeke u spretnom redateljskom postavu Krzysztofa Cichenskog (kostimografkinja i scenografkinja je Julia Kosek, a oblikovatelj svjetla i videa Bartłomiej Szlachcic) i Orkestar iste kazališne kuće pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša koji je znao objediniti sve pojedinosti rasute priče. Ukupno, maksimalno profesionalno uz domaće snage i pomoć iz Poljske koja je ove godine zemlja-partner Biennala. U uvodnim govorima zaista se valjalo pohvaliti da su festivali Varšavska jesen i Muzički biennale Zagreb bili prvi te vrste šezdesetih godina prošloga stoljeća. Oni koji su budili svijest o tome da suvremeno umjetničko glazbeno stvaralaštvo mora živjeti. Danas je ustrajavanje na tradicijskoj glazbi sa svih strana, osobito u pop-inačicama jako zgodno, retro-pogledi svih vrsta ponekad zamamni, ali istodobno i svojevrsna retardacija u nedostatku svježih ili provokativnih ideja.
  
  Ipak je Martina Kosecka ponajviše svojim nespornim kompozitorskim obrazovanjem i izraženim glazbenim instinktom ubrala neke zasade nove poljske škole iz prošlog stoljeća. Doduše ponavlja muzičke obrasce i manjka iskra izvornosti, prepoznatljivosti rukopisa. U jednolikom vokalnom dijelu promaknula joj je glazbena karakterizacija likova. Svi pjevaju na više-manje jednolik način samo im se prirodno boja glasa razlikuje, a za plesačicu (Dina Dehni Sow) je teško dokučiti čemu i kome služi. Jedan dio izraza nadomjestile su izvrsne solistice Ingrid Haller i Ivana Srbljan u pakleno teškim ulogama, a pridružio im se i suvereni Nicolas Rigas moćnoga baritona i nadasve uvjerljiva scenskog nastupa kao i uredni vokalni ansambl. Praktično i financijski nezahtjevno simbolički je opremljena scena. Iz gledališta se nije se moglo opaziti, ali gledatelji izravnog prijenosa zamjećuju sve geste i izraze likova u prilagodljivom redateljskom postavu. Iz nevelikog gledališta Kazališta Komedija promišljenije finese mogle su se samo slutiti.
  
  Brbljavosti prve opere Martyne Kosecke pridonijela je uloga Pripovjedača (Dario Berchich). On melje li melje litaniju od stoljeća sedmog ili od nastanka svemira zajedno s njegovim Gospodarom, govori li govori kako se gledatelji ne bi pogubili u vrtlozima složenih zbivanja. Prilika da se napiše opera na narudžbu je relativno rijetka. Martyna Kosecka ju je htjela iskoristiti do krajnjih granica i u tome je neizbježno griješila trpajući u sat i pol trajanja sve što zna i što joj pada na pamet.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 27. travnja 2017.

Piše:

Maja
Stanetti