Najljepši biser

Don Carlos u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (3)

  • Giuseppe Verdi

    Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu priprema 10. travnja premijeru opere Don Carlo Giuseppea Verdija, nastalu prema istoimenoj tragediji Friedricha von Schillera. U prošla dva dijela bilo je riječi o povijesnim likovima u operi te književnosti i operi. U trećem dijelu teksta bit će riječi o nastanku opere Don Carlos Giuseppea Verdija.

    Verdi je Schillerovu dramu Dom Karlos upoznao u talijanskome prijevodu pjesnika i libretista Andree Maffeia (1798-1885) i u francuskome prijevodu književnika i svjetskog putnika Xaviera Marmiera (1808-1892). Odabrao ga je za sadržaj opere, čija je praizvedba trebala biti glavna priredba u prigodi Svjetske izložbe 1867. u Parizu. Privukla ga je mogućnost da sklada veliku operu, a to mu je mogla omogućiti samo pariška Opéra sa svojim stalnim ansamblom, profesionalnim pjevačima, velikim orkestrom i zborom, te mogućnošću dugih pokusa i dovoljnim sredstvima da se djelo dobro scenski opremi, pa je prihvatio poziv njezina ravnatelja Émila Perrina (1814-1885). Ljeti 1865. počeo je davati upute utemeljitelju časopisa L' Art Musical (Glazbena umjetnost) i muzičkom nakladniku Léonu Escudieru (1821-1881). Pisao je: „Veličanstvena drama, ali malo scenske radnje. Treba pronaći dva velika prizora koji će dovesti do neočekivanog obrata i biti veličanstveni kao spektakli, ali koji istodobno trebaju biti blisko povezani s dramom. Trebat će dodati duet Filipa i Pose kakav postoji u Schillera. Inkvizitor treba imati isti karakter kao u Schillera. Mora biti slijep i star i trebaju ga podupirati dva redovnika. Tu bi trebao biti kratak ali snažan i djelotvoran duet Filipa i Inkvizitora. Treba slijediti Schillera. Dobra je pojava Karla V. i prvi čin.“
    Andrea MaffeiXavier Marmier
    Ali Verdi nije baš posve slijedio Schillera. Od prvog susreta Carlosa i Elizabete, koji se u Schillera tek spominje, stvorio je prvi čin opere koji se događa jedne hladne noći u šumi Fontainebleaua kada dvoje mladih shvaćaju da je zauvijek nestao njihov tek rođeni san o sreći. Taj se prvi čin, pogotovo u izvedbama opere u talijanskom prijevodu a ne u francuskom izvorniku, ne izvodi uvijek. Ima i drugih izmjena. Broj likova smanjen je otprilike na pola. Izbačena su dva kod Schillera prilično važna lika: Domingo i vojvoda od Albe, koji je važan kao vođa stranke protiv Don Carlosa. Princeza Eboli, čija se neuzvraćena ljubav prema Carlosu pretvara u mržnju, njegovo je oruđe u spletki koja dovodi do katastrofe. Broj prizora sveden je na trećinu, ali je auto-da-féu dano veće značenje. U vrijeme radnje, spaljivanje heretika bilo je najvažniji događaj dana, i Verdi mu je u tako mračnoj drami kao što je Don Carlos dao istaknuto mjesto, ali se nije zadržao samo na vanjskom efektu. Upravo za vrijeme tog prizora odigrava se važna drama: Posa razoružava Don Carlosa. A na samome kraju Glas s neba obećava osuđenim hereticima Božji mir.

    Plakat s praizvedbe opere Don Carlos 1867.S druge strane, markiz Posa, Schillerov glavni junak, tvorni vođa opozicije protiv inkvizicije, koji uspijeva oduševiti Carlosa za svoje ideale, glavna pokretačka snaga drame, u operi je ipak prisutan tek kao Carlosov prijatelj i motivi njegova djelovanja nisu odveć jasni. Ali i Posa ima svoj veliki prizor oproštaja i smrti u najljepšem stilu verdijanskog baritona. Međutim, osnovna razlika između drame i opere jest u samome kraju. Drama završava ledenim Filipovim riječima: „Kardinal, ich habe das Meinige getan. Tun Sie das ihre.“ (Kardinale, ja učinih svoje. Sad ste vi na redu.), kada predaje vlastitog sina u ruke Velikom inkvizitoru. U operi Carlos nalazi spas u Karlu V. Doduše, i Schiller spominje Karla V., ali samo zato da bi dao priliku Carlosu da posjeti kraljicu preodjeven u redovnika kojega se stražari boje. Zamisao libretista da Karlo V. preodjeven u redovnika spasi Carlosa nema smisla dramaturški, a povijesno je posve nemoguća. Karlo V. odrekao se prijestolja i povukao u samostan Svetoga Justa, ali je u vrijeme Carlosove smrti već bio deset godina mrtav. Verdiju, međutim, ta povijesna nemogućnost nije smetala. „U drami je mnogo povijesnih nevjerodostojnosti, jedna više neće zasmetati“, govorio je.

    François George-Hainl, crtež Achillea LemotaVerdi je libreto Don Carlosa dobio u ožujku 1866. Dva mjeseca nakon toga buknuo je Austrijsko-pruski rat koji ga je omeo u radu, jer je Italija sudjelovala na strani Pruske. Onda su ga spopale uobičajene psihosomatske smetnje koje su ga često pratile u radu na novome djelu. Ipak, potkraj kolovoza došao je sa suprugom u Pariz s gotovo završenom partiturom. U originalnoj verziji opera bi trajala četiri sata i zadivljuje brzina kojom je skladao tako dugo djelo.

    Praizvedba

    Nakon dugotrajnih pokusa – bilo ih je 270, praizvedba koju je Verdi opisao kao „ledenu predstavu bez krvi“ bila je 11. ožujka 1867. u Théâtreu Impérial de l'Opéra. Dirigirao je François George-Hainl (1807-1873), koji je 1863. prihvatio poziv da na mjestu glavnog dirigenta Opére naslijedi Pierre-Louis-Philippea Dietscha (1808-1865) nakon što je on podnio ostavku. Karijeru je počeo kao violončelist, upisao se na pariški Konzervatorij i 1830. osvojio prvu nagradu. Bio je i dirigent orkestra pariškog Konzervatorijskog društva.
    Louis-Henri ObinJean Morėre
    Filipa je pjevao Louis-Henri Obin (1820-1895). Nakon studija na pariškom Konzervatoriju, debitirao je 1840. u Rossinijevoj operi Otello. Pjevao je i Procidu na praizvedbi Verdijeve Sicilijanske večernje. Povukao se sa scene 1869. i nastavio podučavati. Godine 1890. dobio je odličje Legije časti. Don Carlos je bio Jean Morėre (1836-1887), nadareni tenor nesretne sudbine. Godine 1861. završio je studij na pariškome Konzervatoriju i bio jedan od trojice dobitnika prve nagrade. Iste je godine debitirao u Opéri u Verdijevu Trubaduru. Deset je godina nastupao u Opéri i u Théâtreu de La Monnaie u Bruxellesu. A onda je nakon uspješne karijere doživio 1871. živčani slom od kojega se nije oporavio. Umro je u sanatoriju.

    Marie-Constance Sass Elizabetu je pjevala belgijska sopranistica i prvakinja Opére Marie-Constance Sass (Sasse, Sax, Saxe) (1834-1907). Njezina karijera počela je neobično. Učila je pjevanje u Ghentu i Milanu kod poznatog pjevačkog pedagoga Francesca Lampertija (1811-1892). Debitirala je 1852. u Veneciji kao Gilda u Rigolettu. Nakon očeve smrti bila je prisiljena sama se uzdržavati pa je pjevala po kavanama, najprije u Bruxellesu, a zatim u Parizu, gdje ju je čula sopranistica Delphine Ugalde (1829-1910) i preporučila je Léonu Carvalhu, tadašnjem ravnatelju Théâtrea Lyrique. U njemu je prvi put nastupila 1859. kao Grofica u Figarovu piru. Te je godine Hector Berlioz preradio operu Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka za mezzosopran, imajući u vidu sjajne ne samo glasovne nego i muzičke kvalitete velike Pauline Viardot-Garcia i bio je indigniran da je ravnatelj ulogu Euridike povjerio, prema njegovom mišljenju, neobrazovanoj Marie Sasse. No opera je postigla golem uspjeh i doživjela 138 izvedaba, naravno, zahvaljujući poglavito Pauline Viardot-Garcia. No i nastup mlade Marie Sasse naišao je na opće odobravanje i ona je 1860. prešla u Veliku Opéru. Ubrzo je postala njezin vodeći sopran. Richard Wagner ju je odabrao za Elizabetu na pariškoj premijeri svojega Tannhäusera 1861. (koja nije postigla uspjeh, ali Marie Sasse je učvrstila ugled). U Opéri je Marie Sasse pjevala i Seliku na praizvedbi Afrikanke Giacoma Meyerbeera. Gostovala je u Scali i Petrogradu. Sa scene se povukla 1877. Pokušala je sebi osigurati egzistenciju podučavanjem, 1902. objavila je memoare, a 1907. umrla u bijedi.

    Pauline Guéymard-Lauters Prva interpretkinja princeze Eboli, belgijska sopranistica Pauline Guéymard-Lauters (1834-1908) svojim je glasom velikog raspona – što je Verdi obilato iskoristio skladajući tu ulogu, uzrok što se ta uloga smatra jednom od najtežih u mezzosopranskom repertoaru. U drugom braku udana za glasovitog tenora Louisa Guéymarda, Pauline Lauters je nakon kraće karijere u Théâtreu Lyrique, prvi put nastupila u pariškoj Opéri u ulozi Azucene u francuskoj verziji Trubadura – Le Trouvèreu. Postala je jedna od vodećih pjevačica Velike Opére. Verdi je u nju imao veliko povjerenje.

    Posu je pjevao, uz Gilberta Louisa Dupreza (1806-1896) vjerojatno najvažniji francuski pjevač 19. stoljeća, Jean Baptiste Faure (1830-1914), sjajan vokalist, s glasom velika raspona i tembra violončela, veličanstven pjevač-glumac. Bio je veliki ljubitelj umjetnosti pa je imao vrlo vrijednu zbirku slika francuskih impresionista. Faure je debitirao 1852. u pariškoj Opéri-Comique i u sedam godina pjevao je u sedam praizvedaba. U Londonu je prvi put nastupio 1860., a u pariškoj Opéri godinu dana poslije. U daljnjem djelovanju bio je tri godine profesor na pariškom Konzervatoriju i stvorio vlastiti vrlo profinjen vokalno- interpretativni stil. Stalni član Opére bio je s prekidima do 1878., usporedo je pjevao u Londonu. Posljednji je put nastupio na sceni 1886. u Marseillesu. Nositelj je visokog odličja Legije časti.

    Jean Baptiste Faure Već je prije premijere Verdi proveo neka kraćenja i promjene. Veliki solo u petom činu, prvotno namijenjen Carlosu (taj ga je lik zanimao manje od ostalih, a ni tenor nije bio dorastao ulozi), preradio je u jednu od svojih najzanimljivijih sopranskih arija. Izbacio je preludij i uvod u operu, Filipovu tužaljku nad mrtvim Posom (na traženje baritona koji nije želio tako dugo ležati na sceni dok je Filip pjeva) te duet Filipa i Carlosa. Nakon premijere izbacio je sam kraj s pjevom inkvizitora i redovnika, te prizor Elizabete i Eboli i baletnu glazbu iz trećega čina, nazvanu La pérégrina, prema najdragocjenijem biseru u španjolskoj kruni, koja je trebala veličati Filipa II. i njegov najljepši biser – kraljicu Elizabetu. (Zanimljiva je sudbina tog bisera. Oko 1560. darovao ga je Filipu vlasnik bisera i za taj je dar bio imenovan guvernerom Paname. Rob koji ga je pronašao dobio je slobodu. Biser je poslije došao u posjed Napoleona III. (1808-1836) koji ga je prodao u Londonu kad se, upravo u godini praizvedbe Don Carlosa, našao u financijskim neprilikama. Stoljeće poslije Richard Burton kupio ga je za Elizabeth Taylor.)

    Angelo MarianiNakon osam mjeseci i 43 izvedbe, opera je nestala s repertoara. Pod ravnanjem Michaela Coste, Don Carlos je u talijanskom prijevodu na kojemu je pjesnik Achille de Lauziėres (1818-1894) počeo raditi još 1866., u pet činova s baletnom glazbom i nekim izmjenama izveden 4. lipnja 1867. u Royal Italian Opera House (Kraljevskoj talijanskoj opernoj kući) Covent Gardenu. Također u talijanskom prijevodu, bez kraćenja, opera je izvedena 27. listopada iste godine u Bologni nakon samo mjesec dana pokusa pod ravnanjem Angela Marianija (1821-1873) i postigla je mnogo veći uspjeh od pariške praizvedbe. O tome u sljedećem nastavku.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 4. travnja 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji