Ulazak u legendu

Don Carlos u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (2)

  • Friedrich von Schiller

    Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu priprema 10. travnja premijeru opere Don Carlo Giuseppea Verdija, nastalu prema istoimenoj tragediji Friedricha von Schillera. U prošlome (prvom) dijelu najave bilo je riječi o povijesnim likovima u operi. U ovome (drugom) dijelu tema je Književnost i opera.

    Književnost

    Pierre de BourdeilleO likovima iz španjolske povijesti 16. stoljeća pisao je 1589. u svojim memoarima francuski povjesničar, visoki vojni časnik i biograf plemićkog podrijetla Pierre de Bourdeille, nazvan Brantôme (oko 1540-1614). Njegova su djela prilično detaljan opis života u visokim aristokratskim krugovima, koji je bio sve prije nego uzor morala; dapače, posve suprotno. Francuski poliglot i povjesničar César Vichart, opat de Saint-Real (1639-1692) napisao je 1672. roman Dom Carlos. Saint-Real je izmislio ljubavnu priču infanta Don Carlosa i njegove maćehe Elizabete koja je naišla na velik odjek i označila početak francuskog psihološkog romana.

    Poslije su je obradili: 1676. engleski dramatičar Thomas Otway (1652-1685) u tragediji u stihovima Don Carlos, prince of Spain (Don Carlos, španjolski kraljević), koja je također postigla uspjeh i donijela autoru priličan novčani prihod ali ne toliki da ne bi umro u krajnjoj bijedi, te 1775. talijanski dramatičar, pjesnik i pisac, grof Vittorio Alfieri (1749-1803). Racionalist i klasicist, borac za slobodu protiv tiranije, najprije žestoki pobornik Francuske revolucije a zatim njezin isto tako žestoki protivnik, u svojoj se prvoj priznatoj tragediji u pet činova Filippo, na kojoj je radio gotovo deset godina (objavljena je 1783.), usredotočio na temu sloboda – moć i postavio u prvi plan lik španjolskog kralja. Pristup temi predstavlja Alfierija i kao preteču romantizma u talijanskoj književnosti.

    Mlađi brat poznatijeg Andrée – Marie Joseph Chénier (1764-1811), glavni tragični pjesnik doba Francuske revolucije, napisao je tragediju u pet činova Philippe II. koja nije doživjela scensku izvedbu. Francuski pjesnik i dramatičar Alexandre Soumet (1786-1845), koji je slavio restauraciju monarhije, napisao je 1828. tragediju Elisabeth de France, koja slobodno obrađuje Schillerova Don Carlosa; tako je pjesničko remek-djelo njemačkog autora približio francuskoj publici.
    Eugėne CormonWilliam Hickling Prescott
    Prvi čin opere, u Fontainebleauu, kao i prizor auto-da-féa, djelomice se temelje na drami Philippe II, Roi d' Espagne (Filip II., španjolski kralj) francuskog dramatičara i libretista Pierre-Étiennea Piestrea, poznatog kao Eugėne Cormon (1810-1903), nastaloj 1846. Ugledni američki znanstveni povjesničar, hispanist, i jedna od najvažnijih ličnosti 19. stoljeća u Americi, gotovo slijepi William Hickling Prescott (1796-1859) posebno je proučavao španjolsku povijest i napisao, ali nije i dovršio History of the Reign of Philipp II (Povijest vladavine Filipa II.).

    Opera

    Sir Michael CostaSredinom 19. stoljeća nastale su i opere s tom tematikom. Libreto Leopolda Tarantinija (1811-1882), koji već sadrži duete Filip Posa i Filip Veliki inkvizitor, uglazbili su talijanski skladatelj i dirigent, naturalizirani Englez Michael Costa (1808-1884) – njegova je opera Don Carlos praizvedena u Covent Gardenu 1844., i Vincenzo Moscuzza (1827-1896) – njegov je Don Carlos, infante di Spagna (Don Carlos, španjolski infant) prvi put izvedena 1862. u Teatru di San Carlo u Napulju. Costa je stekao glazbenu naobrazbu na napuljskom Konzervatoriju kod Niccolòa Zingarellija, 1830. odselio se u Englesku, a ugled stekao najprije kao dirigent u Her Majesty's Theatreu te potom u Covent Gardenu i 1869. dobio naslov sir. Moscuzza je također školovan na napuljskom Konzervatoriju kod Saverija Mercadantea.

    Libreto Giorgia Giacchettija (1815-1852) uglazbio je Pasquale Bona (1808-1878), školovan na Konzervatoriju u Palermu, na kojemu je diplomirao kompoziciju i pjevanje. Njegova opera Don Carlo praizvedena je 1847. u Teatru della Pergola u Firenzi s omiljenim Verdijevim baritonom, kreatorom Macbetha i Rigoletta, Feliceom Varesijem (1813-1889) u glavnoj ulozi. Libreto dugogodišnjeg Verdijeva libretista Francesca Marie Piavea (1810-1876) uglazbio je venecijanski skladatelj Antonio Buzzola (1815-1871). Njegova opera Elisabetta di Valois praizvedena je 1850. u Teatru La Fenice u Veneciji. Glavnu ulogu pjevao je prvi Vojvoda od Mantove, Rafaele Mirate (1815-1895). Bila je to Buzzolina posljednja opera. Poslije se posvetio sakralnoj glazbi.

    Schiller i Verdi

    Friedrich von SchillerPravo veliko književno umjetničko djelo stvorio je Friedrich von Schiller. Njegov, izvorno Dom Karlos, Infant von Spanien (Don Carlos, španjolski infant), praizveden 29. kolovoza 1787. u Hamburgu, znatno je utjecao na druga umjetnička djela. I glasoviti Stendhal (1783-1842) razmatrao je 1804. mogućnost da se sklada opera u kojoj bi lik „strašnog tiranina Filipa“ bio prikazan s njegove ljudske strane. U središtu Verdijeva stvaralaštva uvijek je bio čovjek, pa je posve prirodno u traženju sižea za svoja djela najčešće posezao za velikim dramatičarima ili romanopiscima. Shakespeare, Victor Hugo i Friedrich von Schiller bili su mu najmiliji. Tako je već 1845. za svoju sedmu operu, Giovannu d'Arco posegnuo za Schillerovom Djevicom Orleanskom. Slijedili su 1847. Razbojnici i 1849. Luisa Miller prema drami Spletka i ljubav.

    Friedrich von Schiller (1759-1805), klasik njemačke i svjetske književnosti i najveći dramatičar njemačke građanske književnosti, svojom je dramom Razbojnici, praizvedenom 1782. u Mannheimu, odrazio duh književne epohe u kojoj su nastali i postali tipičnim dramskim djelom mlade, burne i prodorne generacije koja je najavljivala svoj nastup ne samo u književnom nego i u javno-političkom životu“ (dr. Nikola Batušić). S Razbojnicima je njemački književni smjer Sturm und Drang (Oluja i prodor) dobio svoje najpopularnije dramsko djelo koje je imalo velik utjecaj na kasnija umjetnička ostvarenja. Veliki Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832) ispravno je rekao da „svim Shillerovim djelima struji ideja slobode, koja je postupno, kako je sazrijevao, dobivala uvijek novo obličje. U mladosti je to bila fizička sloboda koja mu je pomogla u stvaranju i zatim prešla u njegovo djelo. Poslije se preobrazila u idealni pojam slobode.

    U svom opusu Schiller je sabrao temeljna iskustva i dvojbe svojega vremena i izrazio ih u tragedijama visoke estetske i dramske vrijednosti. Poput velikih Shakespeareovih povijesnih drama, ni Schillerove nisu vjerne povijesti u svim pojedinostima. Schiller se tako uhvatio samo jednog aspekta Carlosova karaktera – njegova sukoba s ocem tiraninom – i pošavši od toga i obogativši ga svime onime što veliku povijesnu dramu razlikuje od puke povijesne kronike, napisao je djelo trajne umjetničke istine. Verdi je rekao: „Oponašati istinu i može biti dobro, ali stvoriti Istinu – mnogo je, mnogo bolje. U ovoj drami nema ničeg povijesnog, ali ima šekspirske istine i dubine.“ Tu je Istinu i Verdi stvorio u Don Carlosu.

    Giuseppe VerdiSchillerov Don Carlos sadrži snažne dramske situacije i zanimljive, žive i vjerodostojne karaktere. Zaokupljen međusobnim odnosima likova, Giuseppe Verdi (1813-1901) stvorio je dramu u kojoj je razrađen u njega čest sukob dužnosti i intimnog osjećaja, potreba da se sreća žrtvuje u ime časti. A tu je još i njegov antiklerikalizam – pobuna protiv nemilosrdne vlasti crkve. Tako kralj Filip postaje glavni lik opere. On je razdiran između osjećaja prijateljstva prema Posi (u čemu je Verdi izrazio svoje slobodarske težnje) i državničke dužnosti, a to znači pokoravanje Crkvi. Dužnost je jača, i Filip pristaje da Posa bude ubijen, premda će nakon toga plakati nad njegovim mrtvim tijelom. Tog Filipa muči još i neuzvraćena ljubav prema Elizabeti, tako divno izražena u prelijepom monologu. Taj će kralj još i sina žrtvovati da bi udovoljio Crkvi.

    Bile su to teške optužbe koje onodobna Italija nije mogla progutati, pa je na izvedbama opere u Rimu mračna španjolska inkvizicija pretvorena u Državni savjet, a Inkvizitor je postao Savjetnik. I u toj drami u kojoj dominira ličnost kralja Filipa, gdje i romantična ljubav Carlosa i Elizabete odlazi u drugi plan, a izmišljeni lik markiza Pose, nositelja autorovih ideja, postaje stvaran, Verdi je našao sve što je želio za svoju najdulju i najprerađivaniju operu. Libretisti – iskusni pisac, novinar, pjesnik i dramatičar Joseph Méry (1798-1865) i tridesetdvogodišnji zet ravnatelja pariške Opere Émila Perrina, Camille du Locle (1832-1903) koji je završio libreto poslije Méryjeve smrti, skratili su Schillerovu dramu, jednu od najduljih poema njemačke književnosti, koja sadrži 5370 stihova, ali Verdi je svojom glazbom nadoknadio ta kraćenja i zadržao sve ono temeljno i najvrjednije u njoj. Libretisti su poznavali i Cormonovu dramu Filip Drugi, španjolski kralj te Prescottovu Povijest vladavine Filipa Drugog.

    Joseph MérySchillerova slobodarska drama Don Carlos i Verdijeva opera (na francuskoj praizvedbi Don Carlos, u talijanskoj verziji Don Carlo) temelje se doduše na povijesnim činjenicama ako ih se sagledava u cjelini, ali unutar te španjolske stvarnosti sredinom šesnaestoga stoljeća osobne drame protagonista odigravale su se drukčije nego što ih je zamislila i izrazila umjetnička mašta. Jedan fizički i mentalno zaostao dječak, poluidiot, šepav, grbav, odvratna izgleda, s naglašenom govornom manom, teško da bi mogao biti onaj Don Carlos o kojemu je Schiller napisao dramu, a Verdi operu. A ipak i taj i takav Don Carlos ušao je u legendu kao borac protiv tiranije svojega oca Filipa II.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 2. travnja 2017.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji