Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu priprema premijeru opere Don Carlo Giuseppea Verdija, nastalu prema istoimenoj tragediji Friedricha von Schillera. Za razumijevanje drame i opere valja posegnuti malo više u povijest. U operi je nekoliko povijesnih ličnosti: tri osobe iz španjolske loze Habsburgovaca – Karlo V., Filip II. i Don Carlos, francuska princeza Elizabeta de Valois i španjolska dvorska dama Ana de Mendoza.
Povijest
Po majci unuk Ferdinanda Aragonskog (1452-1516) i Isabelle od Castille (1451-1504), a po ocu njemačkoga cara Maksimilijana I. (1459-1519) i Marije od Burgundije, sin Filipa I. Lijepog (1478-1506) i Ivane Lude (Juana La Loca) (1479-1555), Karlo V. (1500-1558) kao njemački car, a Carlos I. kao španjolski kralj, izabran 1519. za cara i 1520. okrunjen, vladao je Španjolskom i njezinim kolonijama te dijelom Italije, Flandrije i Austrije. Bio je doživotni suparnik francuskoga kralja Franje I. (1494-1547) protiv kojega je podigao pet vojni i osvojio Italiju. O njihovu suparništvu francuski povjesničar François-Auguste Mignet (1796-1884) napisao je cijelu studiju. Borio se i protiv turskog sultana Sulejmana II. Veličanstvenog (1495-1566) kojemu je oteo Tunis. Ali njegova najljuća bitka, koju će svom silinom nastaviti njegov sin Filip II., bila je protiv protestanata - luteranaca. I kad mu unatoč svim sposobnostima i velikoj energiji nije uspjelo ostvariti postavljene ciljeve, potkraj godine 1555. prepustio je sinu Filipu upravu nad Nizozemskom, a zatim i nad Španjolskom i Napuljem, a njemačku krunu svetog rimskog cara ostavio je svojem mlađem bratu Ferdinandu (Fernandu) I. (1503-1564) pa se 1557. povukao u samostan Svetoga Justa (Monasterio de Yuste) u pokrajini Cáseres. Prema legendi, ondje je ostatak života proveo u kajanju i molitvi. Prije se vjerovalo da je sam sebi priredio pogreb i njemu bio nazočan - ali to je poslije opovrgnuto. Mnogo je vjerojatnije da je suveren takve energije iza zidina samostana povlačio političke poteze. No i to je kratko trajalo, jer je ubrzo umro. Karlo V. jedna je od najfascinantnijih vladarskih ličnosti čiji je sjaj umjetnički ovjekovječio i veliki talijanski slikar Tiziano (1477-1576).
Filip (Felipe) II. (Valladolid,1527. – El Escorial, 1598.), nazvan El prudente (Razborit), najkatoličkiji od svih vladara, imao je osamnaest godina kao i njegova prva žena Marija Portugalska kad im je rođen sin Carlos (1545-1568). Poslije ženine smrti nakon porođaja, Filip se oženio svojom rođakinjom, engleskom kraljicom Marijom Tudor (1516-1558), unukom Ferdinanda Aragonskog i kćerkom Henrika VIII. (1491-1547). Nakon njezine smrti oženio se francuskom princezom, kćeri Henryja II. i Caterine de' Medici, Elizabetom (Elisabeth, Isabel) de Valois (1545-1568). U sjeni tog braka iz političkih interesa odgajao se španjolski infant Don Carlos, knez od Asturije (1545-1568). Mentalno bolestan, neodgovoran i sadist, okrutno je postupao s ljudima i životinjama, prostački se odnosio prema ženama. Kao sedamnaestogodišnjak je pao niza stube i stanje mu se pogoršalo. Po svemu sudeći, otada potječe njegova žestoka mržnja prema ocu i nagon za ubijanjem. Svojem stricu Don Juanu Austrijskom (1547-1578), izvanbračnom sinu njegova djeda Karla V., povjerio je želju da pobjegne u Flandriju i ubije oca. Don Juan je to ispričao svojemu polubratu Filipu, i Filip je bio prisiljen zatočiti sina, nasljednika prijestolja. U tamnici se Don Carlos razbolio i umro 24. srpnja 1568. U listopadu iste godine umrla je i Elizabeta. To je potaklo priču o navodnoj ljubavi dvoje mladih ljudi koju je proširio Antonio Perez (1540-1611), Filipov tajnik, kojega je kralj prognao nakon što je izigrao njegovo povjerenje. Ta je priča godinama slovila u Francuza i Engleza kao vjerodostojna, premda nije imala nikakvu povijesnu osnovu.
Rođeni iste godine, Don Carlos i Elizabeta bili su kao jedanaestogodišnja djeca zaručeni. Ali Filip, udovac nakon smrti svoje druge žene Marije Tudor, nije dopustio da se mlada i dražesna princeza uda za njegova nakaznog sina i uzeo ju je sebi za ženu. To je bilo 1560. godine. Filipu su tada bile 33 godine i nije, dakle, bio starac koji sebe već vidi u grobnici Escuriala (Escoriala). Carlos je prvi put vidio maćehu na auto-da-féu u Toledu 1560. na vjenčanju Filipa i Elizabete. Inače, Filip se prvi put kao kralj, zajedno s infantom Don Carlosom, svečano pojavio na auto-da-féu u Valladolidu 1559. kada su četrnaestorica protestanata bila spaljena kao heretici. Na portugalskom auto-da-fé, na španjolskom auto-de-fé, na latinskom actus fidei, što bismo mogli prevesti kao čin, djelo vjere, priređivao se najčešće prigodom vjerskih blagdana, a u smrt su odlazili oni koje je inkvizicija osuđivala zbog krivovjerstva. Prvi na udaru bili su Židovi, zatim sljedbenici islama, a onda su došli na red protestanti. Inkviziciju je 1480. utemeljio Filipov pradjed Ferdinand Aragonski, zvan Katolički. Prvi Veliki inkvizitor bio je Torquemada (1420-1498). Filip II. poslao je na lomaču tisuće krivovjernika. Posljednji auto-da-fé zabilježen je 1781. godine.
Filip II. nije bio ni približno tako sposoban i vješt političar ni hrabar ratnik kao njegov otac. Izgubio je dobar dio teritorija koje je osvojio Karlo V. i gurnuo je zemlju u velike dugove. Svojeg je preteču nadmašio samo u broju auto-da-féa. U godini Carlosove i Elizabetine smrti, za Filipa završava razdoblje kakva-takva mira i počinje velika drama u nizozemskim pokrajinama koja je donijela strašna krvoprolića i dovela do definitivne prevlasti Vojvode od Albe (1507-1582). On je predvodio ratnički raspoloženu stranku, a Ruy Gomez de Silva, knez Eboli (1520-1573), Filipov prijatelj iz mladosti i njegov ljubimac (nazivali su ga kralj Gomez), bio je vođa miroljubive dvorske stranke. Njegova udovica Ana de Mendoza de la Cerda y de Silva y Álvarez de Toledo, princeza Eboli (1540-1592) nastavila je političko djelovanje svojega muža, s kojim je imala desetoro djece u braku koji su sklopili 1558. Povezala se s Filipovim tajnikom Antoniom Perezom i nakon njegova pada u nemilost 1579., zatočena je i 1581. prognana. Umrla je u tamnici. Bila je ljepotica, unatoč tome što je u dječjoj igri izgubila desno oko, pa je onodobne slike prikazuju s povezom na oku. Prema nekim izvorima bila je Filipova ljubavnica, dok drugi to smatraju iskrivljavanjem povijesnih činjenica.
Rodrigo, markiz Posa, čovjek budućnosti, isključivo je plod mašte velikog njemačkog pjesnika i dramatičara Friedricha von Schillera (1759-1805).
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 24. ožujka 2017.
